Bratstvo crnog bodeža: Rob strasti

Brzo i grubo: najbolja knjiga serijala.

To definitivno sumira sve što se ima za reći o Zsadistovoj knjizi. S druge strane, već danima odgađam napisati ovaj osvrt jer sam cjelovitu knjigu pročitala na engleskom i sad me muči jedan problem: ne znam gdje hrvatsko izdanja točno završava. No to je ionako manje bitno kada treba preporučiti i nahvaliti dobru knjigu. U svakom slučaju, Zsadistova je priča, u usporedbi s ostalima, obrađena nešto temeljitije i s puno više brige – što ne treba ni čuditi ako od prije znamo da je Zsadist autoričin omiljeni brat. Tako je i uvod u njegovu i Bellinu priču dan dobrano u prethodnoj knjizi: Belli se sviđa zbrčkani Zsadist, a ona se sviđa njegovom bratu. Zsadistu se također vrlo vjerojatno sviđa Bella, ali poslovično ne dozvoljava pristup nikome u svoju blizinu. Da pokrene stvari, J. R. Ward će se poslužiti svojim starim trikom: djevom u nevolji. Tako će Bella pasti kao žrtva degradske otmice tj. u ruke psihotičnom gospodinu O. I iako je trik star i već iskorišten u serijalu, svidio mi se zaokret kojeg je Ward ovaj put dala cijeloj toj priči s otmicom. Naime, gospodin O. je zasad prvi od degrada čija je osobnost i povijest iole zanimljiva za čitanje. Kao i uvijek, radi se o kriminalcu koji je odbacio normalan život da bi služio Omegi ostatak vječnosti, ali O., iako lišen duše i sposobnosti da voli, se još uvijek sjeća svoje destruktivne i opsesivne veze s bivšom djevojkom kojoj Bella fizički sliči. I tu počinje i nova opsesija, ali ovoga puta Bellom što će njoj bar donekle jamčiti zaštitu od ostatka degradskog društva. Makar ne i od samoga gospodina O.

Kad to stavimo na stranu, većina se romana ipak radi o ljubavnoj priči između Zsadista i Belle. Čini mi se da od svih romana ima najmanje poglavlja koji prate druge događaje i likove, i moram priznati da mi se to svidjelo. Zbilja me u nekim trenucima nije uopće zanimalo što radi i kako se osjeća npr. John Matthew. Sama romansa je pak jedna od najmračnijih i najčudnijih koje sam ikad čitala. I ujedno i jedna od najboljih. Naravno, kada u računicu stavite Zsadista da ama baš ništa nije konvencionalno ni dosadno. A da bi zbilja upoznali njegov lik, doznat ćemo i cijelu njegovu priču i što je najvažnije od svega, bolje proniknuti u njegov odnos s Phuryem. Istinabog, dotični me u ovoj knjizi prilično živcirao (zbog svoje sklonosti Belli), ali je s vremenom postao moj drugi po redu omiljeni lik iz serijala, ali o tome više kad dođe vrijeme za Phurya i njegovu knjigu. Koju sam, usput budi napomenuto, također već pročitala.  

U svakom slučaju, mislim da je većina čitateljica ovaj roman nestrpljivo čekala već dugo i da je moja preporuka pomalo i suvišna, ali – od viška glava ne boli. I btw, ako je netko već pročitao knjigu do kraja slobodno me u komentarima obavijestite na kojem se mjestu radnja prekida. I naznačite da je spoiler da ne bismo naljutili nekoga...

Bratstvo crnog bodeža: Vječna kletva

Brzo i grubo: nepredvidljiv rasplet Rhageove priče i veoma obećavajuća najava za sljedeću.

Nakon pročitane prve polovice romana Lover eternal, J. R. Ward nas je ostavila s hrpom upitnika iznad glave. Što će se dogoditi s Rhageom i Mary? Hoće li Rhage pronaći načina da nadvlada Zvijer? Ima li Mary šanse da pobijedi leukemiju? Tko je zapravo John Matthew? Kako će Bella pristupiti Zsadistu koji baš i ne gaji sipmatije prema ženskom rodu? Toliko pitanja, a još više spoilera. Zato ću se držati samo svojih dojmova o knjizi, a prvi je da je Ward obavila zbilja odličan posao. Neću reći da je razvoj događaja potpuno nepredvidljiv, ali sam kraj definitivno jest. U jednom presudnom trenutku iskreno sam mrzila Čuvardjevu i njenu okrutnu filozofiju koja se uvijek nekako prelamala preko leđa jadnog Rhagea. Druga je stvar da se Ward pomalo ponavlja s nekim zahvatima u priči, pogotovo kad se oni tiču Degradacijskog društva i njihovih zlih planova. Mislim, kada degradi pola romana grade tajni centar za otimanje i ispitivanje vampira, prilično vam je jasno da će netko biti otet. Opet. No nekako me to i nije toliko smetalo, pošto je opsesija jednog od degrada važan i veoma zanimljiv dio priče. 

Sama romansa između Rhagea i Mary i dalje zauzima najveći broj stranica i ne prestaje biti zanimljivom do samoga kraja. To dvoje imaju više problema nego trenutno svjetska ekonomija, a to se zapravo i traži. Rhage i njegova Zvijer su jedan od njih i osobito mi se svidio način na koji je Ward zatvorila to poglavlje. Priznajem da sam očekivala nešto bljutavo i patetično, ali nije bilo tako. Nimalo lagano rješenje nije dočekalo ni Mary Luce, ali tu je već Ward složila nekoliko obrata zbog kojih je zaslužila aplauz. U međuvremenu je i više nego pristojan dio posvetila Belli i Zsadistu – nisam očekivala baš toliko stranica na kojima će se raditi samo o njih dvoje. Mislim da je prilično očito tko je Wardičin omiljeni brat što se odrazilo i na fandom: većina čitateljica obožava Zsadista uključujući i moju malenkost. A s obzirom da sam već pročitala treću knjigu serijala mogu vam samo obećati da nipošto nećete biti raočarani. No iako je u Zsadistovoj priči puno više mraka, bizarnosti i šokova uopće, Rhage i Mary su i dalje jedan od parova s ljubavnom pričom koja se pamti. Mislim da to govori dovoljno za sebe.

Za kraj dodajem da Wardičin stil pisanja puno bolje ide uz čitanje na engleskom. Ne samo da su hrvatski prijevodi naslova romana očajni, već je teško i prenijeti sleng kojim se priča u romanu, kao i autoričin minimalistički, ali opaki smisao za humor. Žena rasturi sa samo dvije, tri riječi. U svakom slučaju, uspjela je u univerzum svoga vampirskog Bratstva unijeti dovoljno originalnosti, razigranosti i akcije – odnosno točno onoliko koliko treba da zavolite i glavne i sporedne likove i da jedva čekate da otpočnete s pričama druge braće. Ja sam trenutačno na petoj knjizi koja se bavi Vishiousom. I opet, mislim da to govori dovoljno za sebe. 

Bratstvo crnog bodeža: Zvijer u njemu

Brzo i grubo: sjajan i zabavan roman kojim je J. R. Ward opravdala popularnost svoga serijala.

Na početku da odmah suknem s lošom viješću. Drugi roman serijala Bratstvo crnog bodeža, originalno naslovljen Lover eternal, opet je podijeljen na dva dijela. Prvi se zove Zvijer u njemu i izašao je na početku ovog mjeseca. To je ujedno i dobra vijest. Zvijer u njemu, bez obzira na trashy naslov zbog kojeg će vam možda biti neugodno kupovati knjigu na kiosku, je zapravo super knjiga. Ne znam, možda su moja očekivanja nakon Wrathove i Bethine priče bila nešto niža, ali J. R. Ward me s ovim dijelom definitivno pridobila k tamnoj strani. A kad kažem tamna strana, mislim na romane u kojima glavni muški junaci dosljedno nose kožne hlače i kapute (s crnim potkošuljama ispod), hrpu hladnog i vatrenog oružja i koriste se režanjem kao znakom odobravanja. Živio vampirski trash, kažem ja. Eh, a sad na radnju romana: Rhagea smo već upoznali kao najopasnijeg i najzgodnijeg člana bratstva. Znamo da je na njega Čuvardjeva bacila kletvu zbog koje gubi kontrolu nad sobom i pretvara se u zvijer nalik zmaju. Kao da standardna doza agresije i gnjeva vampirskog ratnika nije bila dovoljna, ali ne, Rhage je čak u tom svom drugom obličju opasnost i za vlastitu braću. Jedini način kojim nekako kontrolira kletvu je ispucavanje borbom, i pa, hm, učestalim seksualnim susretima otprilike svaku noć i gotovo uvijek s različitim ženama. No to ga ne čini sretnim. Dapače. Rhage je nesretan i iscrpljen od toga svega i J. R. Ward je, za razliku od cmizdravog Wratha, savršeno dočarala sav njegov jad bez da ga automatski učini jadnikom.

Njegova pak potencijalna prilika za drukčijim životom pojavljuje se u obličju Mary Luce, prosječno izgledajuće djevojke koja se bori s opakom bolešću raka krvnih zrnaca. No Mary Luce je čvršća no što izgleda, zapravo, način na koji se postavila prema Rhageovim ljubavnim nasrtajima je napokon bio nešto vrijedno čitanja i čudom se čudim kako je ista autorica mogla osmisliti blijed i plošan lik kao što je bila Elizabeth. 

Tu su naravno i degradi i zločesti gospodin X., ali za njih me stvarno nije briga. U svakom romanu braća pobiju toliko degrada da mi se njihovo Društvo više doima kao donekle opasna verzija Ku Klux Klana za retardirane. Vratimo se radije na Rhagea i Mary. Njihova je priča konstruirana kao i u klasičnom ljubiću – postoje zapreke, postoje nesuglasice i postoje nesporazumi. I za divno čudo, postoji i istinska emocionalna povezanost koja dosiže vrhunac u prilično dirljivoj sceni iz koje je jasno koliko Rhage zapravo voli Mary Luce. Meni se osobno svidjela istodobna krhkost i snaga glavne junakinje kao i činjenica da je Ward u priču uplela jedan ozbiljniji element, a to je Maryna bolest. Za promjenu je bilo zanimljivo čitati kako se glavna junakinja nosi s jednim takvim problemom i kako on utječe na njezine stavove, pogotovo one vezane za ljubavne veze i budućnost koju želi za sebe. Rhage nije ništa manje vrijedan čitateljske pažnje, iako se njegova kletva u usporedbi s rakom doima lakom poput prašine. Zasad je definitivno zvijezda serijala i nekako sumnjam da će ga se dati lako zbaciti sa trona. No već u sljedećoj knjizi, odnosno trećem nastavku serijala, trebali bi, ako znanje bude kronološki pratilo knjige, čitati o Zsadistu za čiju su priču udareni temelji već u ovom dijelu. E to jedva čekam. Zsadist je ovako naoko potencijal za veću ludnicu od Rhagea. Dotad se bacam na engleski nastavak Zvijeri. Tko bi sad lud čekao travanj.

Bratstvo crnog bodeža: Kraljica tame

Brzo i grubo: brz i zabavan kraj prve ljubavne priče Bratstva i najavljene nove zavrzlame.

Iako još uvijek nemam pojma zašto su izdavači serijala Bratstvo crnog bodeža odlučili prepoloviti prvi roman Dark lover, u jedno sam sigurna: potez je potpuno besmislen. I ne samo da nema smisla završiti 'knjigu' u sred tijeka radnje, već je postignuti efekt prilikom čitanja (i čekanja) dva nastavka prilično loš. Dark lover je definitivno trebao ostati jedna knjiga, jer se samo tako može zaista dobiti dojam o romanu kao cjelini. U svakom slučaju, Kraljica tame broji samo 226 stranica i pročitala sam je u roku od tri sata. Vjerojatno dosad i znate da J. R. Ward piše hard boiled stilom i da tekst naprosto ide kao lud. Bez puno opisa i puno filozofije, ali s izvjesnom dozom ciničnog humora, Dark lover je čista, površna zabava. Ako volite takve romane, obožavat će te Bratstvo crnog bodeža. Osobno nemam ništa protiv takvog pisanja, dapače, ali preferiram kad se neke stvari ipak odrade i opišu kako treba. Također nisam baš ni ljubitelj ove vrste erotične romanse koju je jedna forumašica opisala kao... pa, izrazito karnalnu i plitku. I istina, u onim trenucima kad su Beth i Wrath – na čije ime nikako da se naviknem – razgovarali i uopće uspostavljali nekakav odnos koji nije podrazumijevao horizontalni položaj, bili su mi užasno patetični i neuvjerljivi. Kod Wratha se uglavnom izmjenjuju negativne i valjda mužjačke emocije poput bijesa, ljutnje, osvetničkog žara i sve su uvijek dovedene do ekstrema makar se radilo o reakciji na obično, dobronamjerno podbadanje nekog od njegove braće. Ako ste ikada mislili da Edward Cullen nije dobro društvo za curu, Wrathu bi vjerojatno preporučili uzimanje konjskih sedativa prije nego li uopće napusti svoju sobu. 

S druge strane njegova Beth se kao ženski lik nije istakla nikakvom posebnom osobinom, ali također nije bila ni iritantna. No nije sve tako crno kad jednom naučite ne obazirati se previše na atomsku romansu vampirskog kralja (da, to je Wrath). Tu je naime zgodan raspetljanac oko sudbine simpatičnog policajca Butcha, o kletvama koje su bačene na Rhagea i Vishousa doznajemo nešto više,  a osobito mi je zanimljiv dio koji se tiče Zsadista i njegovog brata blizanca. Zapravo, da mogu, odmah bi čitala knjigu posvećenu Zsadistu i tome se najviše radujem u dolazećim nastavcima. No, sljedeća knjiga koja izlazi van se tiče Rhagea, prezgodnog člana bratstva koji zbog svoje filmske ljepote nosi nadimak Hollywood i na kojeg je Čuvardjeva bacila gadnu kletvu. Na kraju Kraljice tame je umetnuto i prvo poglavlje Zvijeri u njemu i sudeći po njemu, čeka nas nešto zanimljivije od priče u Dark loveru. Ja se tome bar nadam.

Za zaključak mogu samo još jednom dodati da je Kraljica tame popravila dojam Noćnog lova i iako nisam baš egzaltirana serijalom, J. R. Ward ipak uspijeva i privući i zadržati čitateljevu pažnju.

Bratstvo crnog bodeža: Noćni lov

Brzo i grubo: vampirski ratnici s mnogo crne gardorebe i hladnog oružja, a malo i nimalo konkretne radnje u cijelom romanu.

Ako volite filmove poput Bladea u kojima visoki, nabrijani tipovi posve odjeveni u crno i naoružani do zuba odlaze u svoje ubilačke misije, možda vam se svidi i Bratstvo crnog bodeža. U ovom slučaju visoki tipovi odjeveni u crno i ukrašeni opakim tetovažama nisu ubojice vampira već vampirski elitni ratnici glavom i bradom. Bratstvo ima jako malo članova tj. svega njih šest, a oni su Wrath, Tohrment, Vishous, Rhage, Phury i Zsadist, i svi su rađeni na isti kalup - osim Zsadista. Prekrasni su i zgodni, te mračni i opaki strojevi za ubijanje. Na početku mi je cijeli koncpet zvučao potencijalno (trashy) zabavno, ali kad shvatite do kraja knjige da autorica to misli ozbiljno i da svojim vampirskim ratnicima osim agresije i bijesnog urlikanja daje jako malo karakterizacije prestaje biti zabavno, a bogme i zanimljivo. Svojevrsni vođa bratstva je Wrath kojeg jedan od podređenih ratnika, Darius, zamoli da se pobrine oko njegove poluljudske kćeri Eliazbeth. Elizabeth radi kao novinarka u lokalnim novinama i pojma nema da je njezin otac vampirski aristokrat kao ni činjenicu da joj se bliži vrijeme vlastitog prijelaza u vampirsku vrstu. Wrath, posljednji čistokrvni vampir čija krv možda može jedina spasiti Eliazbeth odbija pomoći Dariusu, ali iste noći se situacija drastično mijenja i on mijenja odluku. 

 Zapravo ne znam što da mislim o ovoj knjizi. Zaplet postoji i njega sam vam manje-više napisala, ali tu priča i staje. Trebala bih objasniti da se doduše Bratstvo bori protiv degrada, ljudi bez duše čiji je cilj uništiti vampirsku vrstu, a iza kojih stoji entitet nazvan Omega. I opet, i ta priča staje na tome. Većinu stranica je ispunio odnos između Beth i Wratha koji je trebao stvoriti nekakvu epsku romansu larger than life, ali nažalost  to se nije dogodilo pošto dvoje junaka odmah padaju jedno drugom u zagrljaj – što znači da većinu knjige čitate opise njihovih tjelesnih užitaka i želje da ih ponove svako deset minuta. Iskreno, nije mi svidio ni Wrath. Kako uopće iole ozbiljno shvatiti 'namučenog' junaka koji se zove Gnjev? Koji ne posjeduje nijedan komad odjeće koji nije crn? Koji je uvijek nabrijan, opak i ljut? Sve skupa izgleda kao da je J. R. Ward nepopravljivo zapela u pubertetu i ne zna pronaći izlaz van. Naravno, ovakva karikatura od lika bi se mogla i oprostiti da Noćni lov ima nekakvu radnju, ali mogli bi se pronaći blago iznenađeni kad dođete do zadnje stranice i shvatite da je to kraj knjige. Doduše, vjerujem da će i ovaj serijal bez obzira na sve pronaći svoje poklonike na domaćem tržištu – ja sam još uvijek malo zbunjena. Čekam drugu knjigu da upotpunim dojmove.