Terry Pratchett: Čudesni Maurice i njegovi učeni glodavci

Što se kuha u dječjem romanu Čudesni Maurice i njegovi učeni glodavci popularnog britanskog autora Sir Terry Pratchetta?

Sastojci: životinje koje govore, dječak naivnog izgleda, štakorski kraljevi i mnoštvo genijalnog humora svojstvenog samo Pratchettu.

Priprema: jednog dana odlučite nekolicini štakora i jednom mačku dati inteligentni um, savjest, moć govora i sve ostalo što ide s tim i gledajte što će se dogoditi.

Roman sam dobila za rođendan kao strastveni Pratchettov fan, zajedno sa ostalim njegovim prijevodima Marjan Tiska, kojih nažalost i nema puno. I baš kao i ostala djela, Maurice i glodavci su me osvojili u tren oka, potvrdivši još jednom moju ljubav prema serijalu romana o popularnom svijetu Diska. Maurice je 2001. dobio prestižnu nagradu za dječju književnost Carnegie Medal koja se od 1936. svake godine dodjeljuje "izvanrednoj dječjoj knjizi", a fora je i znati da je sam Terry 2009. proglašen vitezom.

Nakon što se dogodi strašna i iznenadna promjena u životu mačka Mauricea i grupe obližnjih štakora, oni postaju Promijenjeni. Naglo im se budi razum i oni mogu govoriti i razmišljati, što može biti jako uznemirujuće ako ste glodavac koji se najbolje osjeća negdje duboko u cijevima kanalizacije.

Svježe promijenjeni štakori se tako, na jedan apsolutno simpatičan i humorističan način, počinju pitati o tome odakle su došli, kuda idu, što zapravo definira štakora, sanjare o vlastitom štakorskom otoku i idealnom društvenom uređenju. U djelu nailazimo i na urnebesno smješne pokušaje štakorske abecede i imena koja su sebi nadjenuli čitajući sa bačenih kartonskih kutija i limenki hrane iz obližnje trgovine, pa se tako naši glavni junaci odazivaju na Opasni grah, Sardina (smatrao je da to zvuči otmjeno), Šunkica, Akcijska cijena itd.

Pravi problemi počinju kada se naša štakorska skupina pridruži pokvarenom (također promijenjenom) mačku Mauriceu koji je sklopio opasan dogovor sa dječakom naivnog izgleda, za kojeg na polovici romana doznajemo da se zapravo zove Keith.

Keith, Maurice i štakori putuju iz mjesta u mjesto izvodeći nevjerovatnu psinu koja im omogućuje prilično dobru zaradu; štakori su poznati kao opasan izvor kuge pa se tako naša krznata družina valja u marmeladi, progriza sve čega se dohvati, čak izvodi i plesne točke u brašnu nakon čega vrišteće žene i šokirani muškarci očajnički pozivaju u pomoć istjerivača štakora koji će sa svojom frulom uspjeti izbaviti sve štakore iz njihovog mjesta i tako dobiti bogatu nagradu. Zasigurno i ne sumnjate u to da je svirač frule, ni više ni manje, nego naš dječak naivnog izgleda. Sve prolazi idealno do trenutka kada dospijevaju u mjesto imenom Opasna palačinka gdje stvari prestaju ići po planu.

Roman je idealan za djecu zbog svoje beskrajne maštovitosti, ali i za odrasle zbog svog pronicljivog humora. Nevjerovatno je zabavno promatrati glodavce koji preispituju život, smrt (dolazak Koščatog Štakora) i Boga (Veliki Štakor koji živi Tamo Dolje). Svaki od štakora ima posebnu osobnost koje su na jedan način ekvivalent karakterima ljudi, način na koji se Terry zapravo šali s nama samima.

Od krznatih izdvojila bih Sardinu, starog štakora koji je nekoć živio u kazalištu i koji ne može prestati plesati, a prepoznati ćete ga po šeširiću koji uvijek nosi. Također valja spomenuti i Šunkicu, krupnog i ofucanog štakora vođu, koji se nikada zapravo nije naviknuo na razmišljanje, te njegov upečatljivi citat:

"Svi ovih dana nešto misle. Ja mislim da je već dosta tog razmišljanja, eto što ja mislim. Dok sam bio momak, nitko nije niti pomišljao na razmišljanje. Nikad ništa ne bismo učinili, da smo prije toga razmišljali."

Da krenem dalje izdvajati likove i citate ovaj bi post bio roman za sebe, pa ću samo još dodati da su mi jako slatki maleni crni štakori i mačje glave na svakoj stranici koje povećavaju užitak čitanja i daju knjizi doista originalnu atmosferu.

Poput svih romana o Disku, i ovaj je protkan suptilnom kritikom društva i religija što čini ovo djelo zabavnim za odrasle, a sve to začinjeno je originalnim Pratchettovim dosjetkama i šalama.

Smatram da bi svatko, bez obzira na godine, pronašao u Mauriceu mnoštvo zabave i smijeha te ga preporučujem svima. 

Jo Nesbø: Đavolja zvijezda

Brzo i grubo: nove zgode i još više nezgoda inspektora Harrya Holea i slučaj serijskog ubojice koji za sobom ostavlja iscrtane pentagrame.

Jo Nesbø piše vrlo zadovoljavajuće krimiće, iako je nesumnjivo (i sada jasnije zašto) Crvendać njegovo najbolje djelo i sasvim sigurno natprosječno u svijetu suvremenog krimića. Dosadilo mi je da se ponavljam, ali ni Nemeza ni Đavolja zvijzda nisu loši krimići, naprotiv, napeti su i nepredvidljivi, vrve krivim tragovima i napetostima i priče uvijek imaju više od jednog sloja. U slučaju Đavolje zvijezde Harry se opet susreće sa serijskim ubojstvima što je čitalačkoj publici (tj. barem meni) uvijek ekstra napeto. Vjerujem da je to zbog činjenice što serijski ubojice gotovo uvijek ubijaju zbog psihičke bolesti, a najčešće su visoko inteligentni ili dobro pripremljeni sociopati. Dakle, gotovo su neuhvatljivi, a ubojstva koja počine imaju prepoznatljiv 'potpis' dotičnih luđaka. Zaista, postoji li išta jezivije od toga? U Đavoljoj zvijezdi ubojičin potpis je ovaj: odrezan žrtvin prst kompenziran je crvenim dijamantom izbrušenim u obliku petokrake zvijezde. Ali ni to nije jedina zvijezda na mjestu zločina: još jedan pentagram je uvijek iscrtan ili urezan negdje u blizini. Sve ukazuje na ritualna umorstva koja flertuju sa sotonizmom, a većina žrtava su žene.

Pored ovoga svega, Harry Hole je manje više dotakao dno života (i pakao i ponore). Izluđen neuspjehom na slučaju svoje ubijene kolegice Ellen Gjelten počinje za sobom spaljivati sve mostove: posao, veza s Rakel i apstiniranje od alkohola – sve polako odlazi kvragu, a Tom Waaler i dalje sija svojim Hasselhof osmijehom, nedodirljiv kao prije.

Zapravo, ovo je knjiga u kojoj sukob s Tomom Waalerom dolazi do svoga kraja, ali kako, to ostavljam da otkrijete sami. Sam slučaj đavolje zvijezde me malko razočarao na kraju, iako nisam uspješno pogodila tko je počinitelj zločina. Moram priznati da me Nesbø prilično dobro zaveo na krive tragove. Jednostavno, sve je ispalo puno manje dijabolično nego što sam to očekivala. Osim toga, ozbiljno me naživciralo Harryevo opijanje i autodestrukcija, ali i to je na kraju imalo smisla i bilo itekako povezano s pričom, pa se ne bih trebala žaliti na taj potez. No, u usporedbi s prethodne dvije knjige, Zvijezda mi je definitivno najslabija, vjerojatno zato jer sam imala prilično visoka očekivanja zbog serijskih ubojstava i religijske konotacije koje su imala.

NasLOVEnice: Toledovo novo ruho

Britanska izdavačka kuća Penguin povukla je prilično zanimljiv i vjerojatno komercijalno isplativ potez i preodjenula neke od svojih klasika u novo, seksi ruho. Ok, možda nije toliko izravno seksi koliko je gotično/drukčije seksi. Autor ilustracija je Ruben Toledo, kubanski slikar, ilustrator, kipar i dizajner poznat po svom osebujnom i prepoznatljivom stilu, a knjige su Orkanski visovi, Ponos i predrasude, Grimizno slovo, te Jane Eyre, Slika Doriana Greya i Drakula. Nažalost, samo prve tri su dostupne za vidjeti skupa s back coverom:

 

 

Meni osobno se čini da najbolje funkcionira naslovnica za Orkanske visove, jer najbolje prenosi atmosferu knjige, dok mi je svakako najljepša ona za Jane Eyre. Jednostavno su mi očaravajući svi ti plavosivi tonovi i bodljikavi font koji je korišten. Još moram dodati da se radi o Penguinovim Classic Deluxe izdanjima koja vjerojatno navuku ljude da opet kupe knjige koje već imaju. Znam da mene bi.

Cynthia Hand: Krila anđela

Brzo i grubo: lagano štivo s jednostavnom pričom. Jedno od boljih young adult izdanja Knjige dostupne svima.

U provali anđeoskog young adulta na tržište Krila anđela su još jedna knjiga nad kojom sam unaprijed zakolutala očima. Iskreno, nije zvučala obećavajuće, a i imam nekoliko trauma od serijala Pali anđeo iz iste biblioteke. Puno toga iz blurba podsjeća na Sumrak i u knjizi zaista ima nekoliko vrlo sličnih elemenata koji, na sreću, ipak nisu dominirali pričom. A to bi redom bili: preseljenje u novi grad i novu školu usred školske godine, ljubavni trokut s dvojicom tipova od kojih je jedan savršen i sofisticiran, s dugim i elegantnim imenom (Christian), a drugi preplanuo i mišićav, sa svojim zarđalim kamionetom i seljačkim imenom (Tucker). Tu su i frendice pune potpore: Wendy i Angela, pomalo otkačena mama koja je napola anđeo i predivni šumski krajolici savezne države Wyoming. A glavna junakinja se zove Clara Gardner i ona je, logično, četvrtinom anđeo. Razlog obiteljske selidbe u Wyoming nije ništa drugo nego njeno anđeosko poslanje koje joj je najavljeno u vizijama. U tim vizijama Clara spašava nepoznatog dečka od šumskog požara, a koji je gore spomenuti fancy Christian. Naravno, Clari nije trebalo dugo da se zatreska u njega, iako Christian već ima djevojku. No tu je i gore spomenuti Tucker, Wendyin jezičavi brat s kojim će se Clara u početku dočekati na noževe, a svi znamo što osjećaju oni koji se tuku...

Ono što me pozitivno iznenadilo kod Krila anđela je jednostavnost i konciznost priče koja se nije zaplela u trkeljanje o nefilima, anđeoskim sektama, palim anđelima, palim anđelima koji su pali malo manje od potpuno palih anđela i sličnih umotvorina Lauren Kate. No ipak, u knjizi nije otkriveno sve: tajne Clarine majke iz prošlosti i sumnja koja pada na Clarinog brata Jeffreya, otkrivanje prirode i moći koje anđeoski potomci imaju, svrha njihova poslanja i cijela priča o ratu koji se vodi među anđelima. Sve to ostaje nerazjašnjenim i nakon kraja prve knjige i moram priznati da sam zaista zainteresirana za nastavak. Opet, Krila anđela je prosječno zabavna i zanimljiva knjiga i ništa više od toga. Neke stvari nisu iskorištene do punog potencijala, ali sve dok je junakinja iole podnošljiva u svojoj 'ja sam najbrža, najljepša i najpametnija' priči, mogu otrpjeti ovu prosječnost.

Da li je ova knjiga na razini Sumraka? Definitivno ne. Fali joj mnogo detalja da bi tekst bio tako živ i uvjerljiv poput Stephenienog, usprkos mjestimičnim opisima prirode američkog sjeverozapada. Kako bilo, Krila anđela su ipak bolja od većine KDS young adult izdanja, pa ih mogu mirna srca preporučiti ljubiteljima i ljubiteljicama tinejdžerskih romansi i trenutačno vrlo popularnih anđela.

Phillipa Gregory: Kraljičina luda

Brzo i grubo: dinamičan i zanimljiv povijesni roman kojim se Gregory iskupila za Bijelu kraljicu.

Znam da nisam imala puno lijepih riječi za Bijelu kraljicu Phillipe Gregory, ali autoricu sam ipak pustila na ljetni popravni rok. I nisam požalila. Kraljičina luda obrađuje vrlo zanimljiv i rekla bih, prilično zanemaren povijesni period: vladavinu kraljice Mary Tudor, poznatu i kao Bloody Mary. Ovog puta priča nije ispričana iz kraljevske perspektive, već iz kuta židovske djevojke, obične pučanke koja je s ocem izbjegla pred progonom inkvizicije u Španjolskoj. Hannah Verde tako postaje Hannah Green, Židovka koja se pretvara da je protestantica za vrijeme vladavine mladog i boležljivog kralja Edwarda. No Hannah ima poseban dar proricanja budućnosti zbog kojeg postaje sveta luda na kraljevskom dvoru pod pokriviteljstvom moćne i častohlepne obitelji Dudley. U službi obitelji, potaknuta još i svojom djevojačkom zaljubljenošću u Roberta Dudleya, Hannah postaje uhoda na dvoru katoličke princeze Mary s kojom ostvaruje duboko prijateljstvo, a kad Edward umre, a Mary postane kraljicom, dolazi pravo vrijeme iskušenja za Hannu: da li je više vjerna svom gospodaru Robertu ili kraljici koja će u krvi provoditi restauraciju katoličanstva? Da li je njezino proricanje budućnosti dar ili teret zbog kojeg će završiti na lomači? Može li u isto vrijeme biti prijateljicom i hrabroj, časnoj kraljici i njenoj koketnoj, fatalnoj sestri Elizabethi?

Kraljična luda je zaista dinamičan, brz roman, a Gregory piše kao u snu. Likovi su vrlo živopisni i zanimljivi, kao i povijesni period koji je odabran: uvijek me je zanimala kraljica Mary i njeni motivi zbog kojih je danas bije prilično loš glas. U romanu je ona lik s kojim suosjećate od početka do kraja i kojem se divite onako kako je to činila i Hannah. Iza grandiozne titule engleske kraljice i kćerke u svakom smislu impozantnog kralja Henrya VIII., Phillipa Gregory otkriva ženu od krvi i mesa, duboku nesretnu, ali istinsku i gorljivu vjernicu kojoj sreća nimalo nije bila naklonjena. Tu je i fenomenalno ocrtan lik protestantske princeze i buduće kraljice Elizabeth: ona je prelijepa djevojka s kosom boje vatre koja spletkari, zavodi i namiguje, ali uvijek uspješno ispliva na površinu, živa i zdrava, što je za turbolentno vrijeme vladavine Tudora pravi uspjeh. Svidio mi se i prikazani odnos Dudleya i njegove žene Amy koja je njime bila patološki opsjednuta, a tu je i dirljiva ljubavna priča između Hanne i njenog ugovorenog zaručnika Daniela, također konvertiranog Židova koji potajice prakticira svoju pravu vjeru.

Vjerska su pitanja, kao i istinoljubivost i iskrenost, također u žiži romana. Hannah koja je vječito bila primorana na pretvaranje, laži i izbjegavanje istine, je u biti izrazito moralan lik koji će svoje ljudske kvalitete pokazati nebrojeno puta kroz knjigu. Mislim da mi se to i najviše svidjelo u Kraljičinoj ludi, jer se sama priča o dvjema kraljevskim sestrama i napetostima između njih lako mogla svesti na povijesni primjer žutila i tračeraja. Za kraj, ovo je još uvijek prilično ženska knjiga, pisana iz ženske perspektive, o moćnim i bespomoćnim ženama i naravno, rukom još jedne žene. Ne tvrdim da nije za muško čitateljstvo, ali limunadična definitivno jest, bez obzira na inkviziciju, Krvavu Mary and all that jazz. 

Susan Elizabeth Phillips: Rođeni šarmer

Brzo i grubo: zgodni sportaš, pogubljena umjetnica i puno, puno nesporazuma. Klasičan roman od omiljene mi S. E. Phillips.

Za početak ću baciti na stol malo informativnih činjenica kako bi se i vi i ja lakše snašli u metežu Knjige dostupne svima. Prve dvije Susanine knjige koje su znanje i Mozaik knjiga objavili u biblioteci KDS su bili samostalni ljubavni romani Evin grijeh i Doručak u krevetu. Iako je Rođeni šarmer također samostalan ljubić koji se može čitati neovisno o serijalu kojem pripada, ipak mi valja napomenuti da je ova knjiga sedma po redu u Chicago Stars serijalu koji je napisala Susan E. Phillips. Chicago Stars su izmišljena momčad koja igra američki nogomet i evidentno rasadnik polubožanskih junaka s ljubavnim životima vrijednim bilježenja. Zašto Mozaik knjiga nije krenula objavljivati serijal od prve knjige, već je za početak izabrala sedmu, ostaje misterij za kojeg ćemo angažirati Dana Browna. Ili ćemo se radije samo nadati da će kad tad i ostale knjige doći na red bez obzira na kronologiju.  

Uglavnom, nogometni pastuh koji će nas nervirati i oduševljavati u ovom romanu se zove Dean Robillard i već se pojavio u prethodnoj knjizi serijala naslovljenoj Dođi i poljubi me. Dean je teški šminker i zavodnik ispod čijeg se sjaja popularnosti i bogatstva krije povrijeđeno dječačko srce. Naime, njegova majka April je bivša groupie girl koja je mladost provela plutajući na izmaglici droge, alkohola i rockerskog promiskuiteta. Deanov otac, rock zvijezda Jack Patriot uglavnom ga je ignorirao većinu života pa tako Dean nikad nije upoznao svoju jedanaestogodišnju polusestru koja je upravo pobjegla od kuće da ga upozna.

Naša junakinja i dama u nevolji koju će Dean spasiti s ceste se zove Blue Bailey. Ona živi nomadskim životom i preživljava slikajući portrete ljudi i kućnih ljubimaca, a ako je nešto naučila u životu, to je da ne vjeruje nikome i nigdje se ne zadržava predugo. Razlog tome je njena majka, aktivistica i humanitarka koja je ostavila Blue kao dijete da bi otišla u zemlje Trećeg svijeta spašavati nečiju tuđu djecu. Kad se Blue i Dean susretnu, iskrice frcaju na sve strane: Blue zna da bi bilo glupo zaljubiti se u neodoljivog nogometaša, pa svakom njegovom izazovu parira britko i drsko kako samo to Susanine junakinje znaju. Deana, kao pravog sportaša, najviše od svega privlače izazovi, a napetosti dosižu vrhunac kad se na njegovoj farmi odjednom svi nađu na hrpi: April, Jack i njegova sestra Riley. A to su uglavnom i ljudi s kojima najmanje na svijetu želi dijeliti životni prostor.

Puno je nesređenih odnosa u ovoj knjizi i bilo je pravi užitak čitati kako se s vremenom ljudi mogu promijeniti i zaliječiti neke od svojih najvećih frustracija. Svi su mi likovi bili podjednako dragi, osobito April i Dean koji mi je jedan od najdražih Susanih junaka iz Chicago Stars serijala i uopće. Šarmer donosi i jednu od najsjajnijih sporednih likuša ikad: Nitu Garrison, staru vlasnicu gradića u Tennesseju pokraj kojeg Dean ima farmu (ovdje se većina romana i događa). Nita je u isto vrijeme tako iskrena i zločesta, tvrdoglava i samouvjerena, diktatorski raspoložena, a opet jednostavno dobra i željna afirmacije u društvu koje je po njenom mišljenju nikad nije prihvatilo. Blue mi je bila tako-tako, nekad OK, nekad blago iritantna, nekad bespotrebno nerazumna, ali da nije bila takva knjiga bi bila upola tanja i manje zanimljiva. Iako nisam pročitala sve knjige CS serijala (a većinu jesam), mogu reći kako mi je ovo bila jedna od boljih, bok uz bok sa Ovo moje srce s kojom je možda i najsličnija. Pošto KDS izdaje Rođenog šarmera za mjesec srpanj, nadam se da vam je ovo poslužilo pri odluci kupiti ili ne. 

Kate Quinn: Ljubavnica Rima

 

Što se kuha u debitantskom romanu Ljubavnica Rima mlade Amerikanke Kate Quinn?

Sastojci: gladijatori, robovi, bahate patricijke, poremećeni carevi i sva moguća raskoš staroga Rima za vrijeme vladavine cara Domicijana.

Priprema: Zlobnoj petnaestogodišnjoj patricijki Lepidi Poliji oduzmite ljubavni uspjeh nad slavnim gladijatorom Arijem zbog njezine osobne robinje, Židovke Tee i pričekajte Lepidin okrutni odgovor na situaciju koji će promijeniti život svih Rimljana.

Po završetku čitanja ovog djela u mom umu se nesuvislo mogla ponavljati samo jedna riječ: Vau! Nakon svoje opsesije s Kćerima Rima očekivala sam puno od Ljubavnice, a knjiga je ta očekivanja i nadmašila. Nisam znala da li da ovaj osvrt počnem hvaleći radnju, pisanje, likove, prekrasnu naslovnicu ili brzo i pohlepno udisanje rečenica koje su sklopljene tako da teku kao mlijeko mom oku. Pa, za sada, mislim da ću početi s kratkim sadržajem.

Tea je Židovka porijeklom iz Judeje, jedna od rijetkih koji su preživjeli strašan pokolj i val samoubojstava židovskih pobunjenika u Masadi, nakon čega joj sudbina dodjeljuje ulogu osobne robinje mladoj i zlobnoj Lepidi Poliji, kćeri jedinici bogatog organizatora igara Kvinta Polija. Nakon što car u areni spletom okolnosti pomiluje jednog od zatvorenika predviđenih za pogubljenje, on se pretvara u slavnog gladijatora Arija, zvanog i Barbarin. Svojim legendarnim pobjedama osvaja naklonost Rima i ljubav svih njegovih stanovnica, uključujući i prekrasnu Lepidu koja je naviknuta da joj život da sve što poželi. Možete i zamisliti njezino iznenađenje kada shvati da Barbarin za kojim uzdišu sve žene Rima ljubi nikog drugog doli njezinu robinju Teu. U svom bijesu smišlja plan koji će potegnuti događaje u koje će se uplesti mnoštvo zanimljivih likova, patricijskih obitelji, politički vrh Rima i naravno, sam gospodar i bog, car Domicijan.

Dok Lepida unosi razdor u svoju novu obitelj, Tea izdržava život prostituke na dokovima, no Fortuna joj se nasmiješila kada je dobila svoju priliku i postala slavna i cijenjena pjevačica. Kada samom Domicijanu zapne za oko, stvari postaju gadne...

Potpisujem kritike Margaret George, Kate Furnivall i John Shorsa na poleđini koje Ljubavnicu opisuju kao 'veličanstveni, očaravajući spektakl snažnih osjećaja'.

Poglavlja su kao i u Kćerima podijeljena tako da prate jedan od likova, a ovdje su to Tea i Lepida, iako su segmenti skoncentrirani i na Arija, Paulina i Juliju što mi se jako sviđa jer je preglednije za čitati, a i stječe se bolji uvid u psihu pojedinog lika. Atmosfera radnje progresira iz relativno bezbrižne u potpuno mračnu, intrigantnu i nadasve napetu do zadnjeg trenutka. Tijekom čitanja stvara se određena privrženost likovima i jednostavno se nisam mogla oduprijeti emocijama koje su divljale sukladno događanjima u knjizi: mrzila sam Lepidu, topila se nad Teom i Arijem, sažaljevala i oplakivala Juliju, te gajila intenzivne ubilačke osjećaje prema Domicijanu nad kojim sam se cijelim bićem zgražala.

Pohvale bih mogla nizati koliko je i sama knjiga debela, pa ću zbog ravnoteže izdvojiti i par zamjerki o djelu.
Osobno, smatram da veza Arija i Tee nije razvijena do punog potencijala; početak je detaljan i obećavajuć, slijedi duga razdvojenost nakon koje čitatelj nestrpljivo odbrojava do njihovog ponovnog sastanka i kada se taj napokon dogodi promatran je očima Paulina Norbana i skrpan u par rečenica. No, s obzirom da se paralelno događaju još mnoge stvari to nipošto nije velika opaska djelu, čitatelj je i dalje prikovan do kraja kada sve 'dođe na svoje'.

Izdvojila bih i lik careve nećakinje Julije koja je jedna od najintrigantnijih likova, a o kojoj je napisano najmanje. Ne znam da li bih to zapravo i mogla nazivati pokudama jer da se mene pita djelo bi imalo kojih tisuću stranica koje bih gutala pohlepno, dok bih Quinn poslala hitni e-mail u kojem je alarmantno požurujem da što prije izda Empress of the seven hills i nastavlja pisati još sjajnih djela.

Onima koji razmišljaju da se bace na čitanje preporučila bih da prvo pročitaju Kćeri Rima jer će tako Ljubavnicu mnogo bolje razumijeti kao i likove koji se u njoj pojavljuju. Zvuči kao da nema smisla, ali činjenica je da su Kćeri zapravo njezin prequel, kao što je i nadolazeća Empress sequel Ljubavnice. Izgubljeni? Evo objašnjenja: knjige su izdavane određenim redosljedom ali kronološki ih je lakše razumijeti i užitak čitanja je veći. Dakle, da zaključimo: prvo Kćeri, zatim Ljubavnica i naposlijetku Empress (koja je najavljena za 2012.), a radi se o vladavini cara Trajana.

Jedva čekam.