Philip K. Dick: Čitač tmine

Brzo i grubo: depresivna, narkomanska SF proza. Ako vas ovo nije osvojilo u startu, ne znam što može.

I nisam sarkastična. No ja sam bila jedna od onih klinki koja je nakon Djece s kolodvora ZOO pročitala svaku knjigu s temom narkomanije koje se mogla dokopati. Jednostavno, ima nešto u narkomanskim ispovijedima što istovremeno djeluje posve nestvarno (ako već niste ovisnik, ofc) i posve stvarnije od bilo kojeg horora ili znanstvene fantastike kojeg možete zamisliti. Takav je i Čitač tmine: autentičan, iskren, mračan, iskrivljen i neobičan. Radnja je zapravo vrlo jednostavna: policajac Fred se infiltrirao u kalifornijskom dilerskom miljeu kao sitni diler Bob Arctor. Sam Fred izvještaje podnosi odjeven u muti-odijelo, odijelo koje skriva njegov identitet da bi se, između ostalog, utjecaj korumpiranih elemenata u državnim institucijama smanjio na minumum. Praktički to znači da ni svi Fredovi nadređeni ne znaju da je on ujedno i Bob. Fred se tako odjednom nalazi u paradoksalnoj situaciji: naloženo mu je da prati i holo-skenerima snima baš dilera Boba Arctora. Situaciju pogoršava njegova ovisnost o Tvari S, novoj drogi koja ne samo što razara mozak, nego i cijepa njegovu percepciju stvarnosti na Fredovu i Bobovu... 

Osim očitog propitivanja identiteta i doživljaja stvarnosti koju možda ispravnije percipiramo ušlagirani, a možda i ne, Čitač tmine je i prilično dobro sročena kritika društva koje je proizvelo mušterije za Tvar S i ostale, normalnjake, kojima više smeta pseća kakica pred stanom od buke opetovanog kućnog nasilja koja dopire s kata poviše. Dobra stvar svega toga je što Dick ne poučava, ne obrazuje, ne moralizira već naprosto pripovijeda. Pošto je i sam imao problem s ovisnostima, možete se kladiti da to radi jako dobro i uvlači u priču zapravo bez velikih SF karafeka. Ipak, može se reći kako je ispoštivao žanr i na kraju nam priuštio nekoliko obrata koji mi iskreno i nisu bili toliko bitni za stvaranje dojma o knjizi, ali je bilo zgodno za pročitati što je i kako Dick na kraju iskemijao. U svom tom crnjenju našlo se i nešto humora i par iskrica nade, ali i kako to obično biva mnogo tragedije koja je neminovna kad znate da glavni lik nemilice prži svoj mozak drogom koju još nazivaju i Smrću. 

I je li me Čitač tmine oborio s nogu kao što to obično mogu SF romani? Pa, ne baš. Što ne znači da to nije jako dobar roman. Jest. Samo možda ne toliko žanrovski koliko sam to unaprijed očekivala. S druge strane, dojam koji je ostavio je popriličan i bez toga – Dick je zaista uspio svojim pisanjem dočarati svu zbrku spaljenog, paranoičnog mozga što je samo po sebi dovoljno zanimljivo da čitate roman do kraja. A ovo je ujedno i još jedan Dickov roman koji je ekraniziran, a u kojem glavne uloge tumače Keanu Reeves i Winona Ryder, no to, vjerujem, i nije ništa novo za publiku koja je vjerojatno itekako upoznata s 'njegovim' filmovima. Za mene je to, pak, još jedan novi film na 'to watch' listi ove jeseni.  

Jill Mansell: Napokon ljubav

Brzo i grubo: vrckavi britanski chick-lit s tri usporedne priče i puno sretnih krajeva.

Zar ste uopće sumnjali da bi moglo biti drukčije? Radnja se odvija u malom gradiću Channing Hills pokraj Bristola gdje ustaljenim životom živi profesionalna vozačica limuzina Cleo Quinn. Cleo, nakon niza loših veza s raznim bezveznjakovićima, napokon je pronašla idealnog dečka, zgođušnog Willa Newmana. Baš u to vrijeme u grad se na kratko vraća i Johnny LaVenture, jedan od njenih popularnih vršnjaka koji su joj se rugali u školi, a koji je postao svjetski poznat kipar. Uskoro Cleo otkriva Willovu tajnu: on je oženjen, a njegova žena Fia je odlučna da porazgovara s njom. A za divno čudo, Johnny se ovaj put ponaša zaista prijateljski prema njoj. I dok Cleo razvozi razmažene djevojke i ocvale pop zvijezde, njena sestra Abbie se suočava s problemima u braku uzrokovanima činjenicom da je prije osamnaest godina surogat majka njihova budućeg djeteta napustila Englesku i lagala o svojoj trudnoći. Na njena vrata pak stiže Georgia, urbana djevojka iz Londona puna zamisli o novom, zajedničkom životu kojeg se Abbie užasava. A tu je i Ash Perry-Mason, Clein najbolji prijatelj i voditelj radijske emisije u kojoj pršti samopouzdanjem i dovitljivim dosjetkama – koje se istope upravo u trenutku kad Ash upozna neku zgodnu djevojku. 

Nisam neka velika obožavateljica chick-lita, no Napokon ljubav me brzo povukla u priču. Svidio mi se zaplet i činjenica da radnja ide brzo, bez mnogo patetike i suza tj. bar kad je glavna junakinja u pitanju. Cleo i Ash i njihov život u malom gradu su vjerojatno najbolji dio knjige, iako je Cleina priča definitivno ostala neiskorištena do kraja. Bilo je zanimljivo za promjenu čitati kako junakinja ne radi gluposti od sebe da bi se spetljala s tipom koji joj se sviđa; ovaj put je Johnny taj koji mora poduzeti sve korake i pokazati Cleo kako ovaj put to ne radi da dobije okladu vrijednu pet funti. Ash je također nevjerojatno simpatičan lik, no njegova ljubavna priča ima zrnce neuvjerljivosti u svom obratu, ali to je ionako fikcija i nikoga zapravo nije briga. Abbie je pak jedina u pravim problemima i jedna je od onih junakinja čije postupke ne razumijete i idu vam na živce, ali naravno, Jill Mansell se pobrinula da je ne ostavi samu i ucviljenu na kraju.

Kakogod, Napokon ljubav je ponajviše ono što bi Amerikanci nazvali comfort read, knjiga kojoj je svrha da bez puno opterećivanja izmami 'aaaaah' i 'awww' uzdahe i onda uzmete sljedeću s police. Nećete je pamtiti do kraja života i vjerojatno ćete zaboraviti i imena glavnih junaka, no možda u budućnosti ipak budete potražili nešto 'u tom stilu'. Meni je sjela prilično dobro i zgotovila sam je u dva dana. A navodno baš i ne volim chick-lit.  

Jude Deveraux: Princ na bijelom konju

 
Brzo i grubo: pristojna doza humora, klasične romantike i fino osmišljenih zaokreta u priči.

Dougless Montgomery je dvadesetšestogodišnja Amerikanka koju zatičemo na putovanju Engleskom koje je trebalo biti romantično i prema njenom nadanju vrlo vjerojatno i 'prosidbeno'. No njezin dečko Robert je na put poveo i svoju razmaženu, debelu kćer Gloriju koja je čvrsto naumila zagorčati život svojoj potencijalnoj maćehi na svaki način koji joj se ukaže. Kad prilikom posjeta usputnoj crkvici Gloria lažno ocrni Dougless, Robert je napušta doslovce bez igdje ičega – očajna Dougless, naslonjena na mramornu grobnicu lorda Nicholasa Stafforda, grofa od Thornwycka, zavapit će iz svega srca i na njene suze bit će odgovoreno: dotični elizabetinac otjelovit će se pred njenim očima u svom srebrenom oklopu i s mačem optočenim draguljima. Na početku je Dougless uvjerena kako se radi o poludjelom istraživaču elizabetinskog doba, ali Nicholasova priča uskoro dobija uvjerljive detalje: on je grof zatočen u Toweru koji je tri dana prije svog zakazanog smaknuća umro od srčanog udara nad pismom koje je pisao majci. Nicholas je naime bio lažno optužen za veleizdaju, a iza niza smrtnih nesreća koje su pogodile njegovu obitelj, uključujući i njegovu planiranu smrt dekapitiranjem, stoji konkretna osoba iz njegove prošlosti. Dougless i Nicholas kreću na put Engleskom u pokušaju da otkriju istinu i promijene prošlost, a između lutanja i čuđenja nad papirom, automobilima, kadom i pastom za zube, Nicholasu postaje sve draža crvenokosa 'vještica', a i zgodni plavooki grof privući će Dougless na više načina. Ipak, kako ostvariti ljubav koju dijeli četiri stotine godina i urota koja mora biti spriječena?

Princ na bijelom konju, bez obzira na svoj cheesy naslov, je divna i zabavna knjiga za koju je većina hrvatskih čitateljica našla samo riječi pohvale. Deveraux možda nije Judith Mcnaught, no rekonstruirala je povijest na jedan nenametljiv i dovoljno uvjerljiv način bez da se izgubila u bespotrebnim širinama (nek dignu ruku svi koju su dva puta pročitali scenu u kojoj Honoria odijeva Dougless u renesansnu haljinu tešku dvadeset kilograma). Možda nije ni napisala ljubavnu priču veću od života, ali tu joj je negdje u susjedstvu: Nicholas i Dougless su vjerojatno najzabavniji ljubavni par koji je putovao kroz vrijeme naprijed i nazad. Humor i dijalozi možda nisu ni iskričavi kao oni S. E. Phillips, ali su ipak jako dobri – zapravo, bolji od prosjeka koji vlada u ostalim ljubavnim romanima koje sam imala prilike čitati. Nicholas je posebno genijalan lik: čas šekspirovski bijesan, čas mužjački samouvjeren, a čas nježan i tolerantan kao bilo koji suvremeni muški lik. Svidjela mi se i Dougless koja, iako iskorištavana i mekana srca, nije ispala kao jadan i glupav ženski lik što se redovito događa ženskim junakinjama osuđenima na ulogu dame u nevolji. Što se tiče fantastičnog elementa priče, nije u pitanju ništa revolucionarno, ali za ovu priliku funkcionira i više nego dobro i mnoge stvari na kraju uredno sjednu na svoje mjesto. U svakom slučaju, ova je knjiga premašila moja očekivanja i odsada očekujem još knjiga Jude Deveraux u izdanju KDS-a.

Bonus info: knjiga spada u autoričinu Montgomery-Taggart seriju koja se sastoji od preko dvadeset (!) knjiga, a Princ na bijelom konju je peta po redu, izdana 1989.  

Lauren Kate: Potraga

Brzo i grubo: ako tražite knjigu iz koje nećete saznati ništa novo o likovima, radnji i smislu života, a želite potrošiti nekoliko sati svoga dana, ovo je knjiga za vas.

Ok, ne postoji dovoljno mjesta u uvodu a da se može opisati koliko je ovaj nastavak Palog anđela loš. Mislim da je ovo čak i najlošija knjiga koju sam ikad pročitala, uključujući drugorazredne ljubiće koji svojom jednostavnom, ali smislenom radnjom šutaju dupe Palom anđelu. Radnja je za opisati veoma jednostavna: Luce putuje navjestiteljima kroz svoju prošlost ne bi li saznala razlog njenog i Danielovog prokletstva. U 'sjeni' joj se pridružuje i nepoznati pomagač u obliku kamene vodorige koji se naziva imenom Bill. U isto vrijeme, za petama su joj Daniel, Cameron, Arriane i ostatak posrnule ekipe, uključujući 'dva idiotska nefilima', Shelby i Milesa. No, ako ste mislili da će na kraju knjige biti jasno zašto su Luce i Daniel prokleti – na skliskom ste terenu. Otkrit će se poneki detalj, ali važne činjenice poput odgovora na pitanje što je zapravo Luce, neće. Naravno, na tom putovanju kroz vrijeme Luce će uvijek prisustvovati danu kada umire i kako se ispostavlja, čak ni to nije dosljedno, jer u različitim životima umire iz različitih razloga. I sve to da bi potvrdila sama sebi koliko je Daniel voli i koliko je stvarno duboka njihova ljubav. Mjesta koja će posjetiti su, između ostalog: Moskva, Prusija, Italija, Kinesko carstvo, Tibet, Majansko carstvo, Egipatsko carstvo, Engleska (čak dvaputa), itd.

No, saznajemo kako je i zašto Cameron izabrao pridružiti se Luciferu i kako je otprilike izgledao Pad anđela. I dok je prvo klišeizirano, ali ne toliko zbunjujuće, Pad anđela me ostavio s desetak neodgovorenih pitanja. Ne samo da se izvrnula cijela biblijska verzija Pada (što nije ni toliko važano, ako je napisano nešto originalno i dobro) nego uopće nije precizno objašnjeno kako su pali Gabbe, Arriane i Cameron i tisuće drugih anđela. Iz romana ispada da na njih jednostavno nije došao red da se izjasne na čijoj su strani ili se tada zaista nisu ni željeli izjasniti, no kako je to opisano jednom jedinom rečenicom nisam baš sigurna ni u jedno od tih objašnjenja.

Drugo, nije uopće bilo teško pogoditi tko je Bill zapravo nakon nekoliko života koje je Luce posjetila s njim. Kad ste na ovoj razini još jedan klišej u nizu više ni ne može pogoršati stvar. Što se tiče pisanja, ono je ok, ali definitivno nedovoljno informativno. Toliko objašnjenja nedostaje da je to kriminal – ovo je treća knjiga serijala koja vodi nigdje i daje ništa osim tristotinjak stranica papira natiskanih notornim glupostima i teškom patetikom. Sva Luceina putovanja su zapravo ista, iz njih nije naučila ništa korisno, kraj je užasno zbunjujuć, a čak je i naslovnica najlošija od svih dosada: tamnokosa djevojka u viktorijanskoj haljini je trebala ostati okrenuta leđima i pojesti nekoliko pristojnih obroka ako se mene pita. A ako ste mislili da u ruci drži ružu, pa, ne, to bi trebao biti božur. Kao i za sve ostale stvari u ovom romanu, možemo samo nagađati.  

Tim Powers: Kad tamno istekne

Brzo i grubo: fantasy roman izreklamiran kao muško štivo puno 'šore, klanja, piva i intriga', nažalost je samo osrednje štivo puno već davno prožvakanih stvari.

Prilično sam se razočarala čitajući ovaj roman, jer od fantasya uvijek očekujem, a često i dobijem, nešto nadprosječno, originalno i zadivljujuće. Kad tamno istekne nema baš puno od toga, a čitanje romana se pretvorilo u nevoljko okretanje stranica u potrazi za nekakvim dijalogom koji bi prekinuo silne scene borbi i ubijanja. Znam, kada pišete roman koji se temelji na povijesnom sukobu Turaka protiv ostatka Europe, akcijskih scena mora biti – ali, zar baš svako drugo poglavlje? No, evo i detaljno o čemu se radi u knjizi: Brian Duffy (prva asocijacija: Duff Beer, izmišljeni brand piva u Simpsonovima) je irski plaćenik u malo poznijim godinama kojemu tajanstveni Aurelian nudi posao izbacivača u najboljoj bečkoj pivnici Herzwesten. Na putu prema Beču, Brianu se događaju prilično čudne stvari: preko Julijskih Alpa ga prate sjenovita mitska bića, da bi mu potom za petama jurili odnikuda prizvani lovci na njegovu sijedu glavu. U pivnici se susreće sa svojom starom ljubavi, Epifanijom Vogel, a u grad pristiže i vikinški brod s posadom koju je pogansko proročanstvo uputilo u potragu za drevnim junakom Sigmundom. I dok na pivnicu jurišaju razne napasti, a između kojih i povijesni lik Ivana Zapolje, bliži se i famozna opsada Beča koju predvodi sultan Sulejman Veličanstveni i njegov veliki vezir Ibrahim, tamni mag Istoka. 

A u središtu svega je pivo, točnije Herzwesten tamno pivo iz naslova i miš-maš keltskih legendi koje će nam razjasniti čarobnjak Aurelian. Osim toga, ni Brian Duffy nije samo ono što se čini, a da si NE spojlate čitanje predlažem da pomno NE zagledate u hrvatsku naslovnicu romana na kojoj je fino narisan detalj koji razotkriva Duffyev drugi identitet. I što još reći? Roman je pisan prilično uvriježenim stilom za fanatstiku: dosta opisa koji su jako dobri, no fali mu dinamike koju je morao imati i bez akcijskih scena. Većina likova, uključujući našeg ratobornog Irca i njegova kompanjona Aureliana, su mi bili prilično sterilni i klišeizirani. Sama kombinacija poganskih legendi i opsade Beča mi također nekako nije šmekala iako ovako napisana zvuči zanimljivo (a to me i namamilo da se upustim u čitanje). A za dosta detalja o 'našoj' povijesti (bitka kod Mohača, npr, u kojoj je sudjelovao Duffy) mi je bilo dosta očito da ih piše autsajder – vjerujem da bi opsadu Beča, osvajanje Beograda ili bitku kod Mohača pisac s ovih prostora napisao puno životnije i uvjerljivije, ako bi, naravno, odradio propisno istraživanje. No, napominjem i to da je roman napisan 1979. godine, prije nego što se čitateljstvo upoznalo s vrstom fantasya kakav pišu R. Scott Bakker i George Martin koji je, barem meni, puno više po volji. S tim da ne mislim na prilično očitu činjenicu da je ovo povijesni fantasy, dok Pjesma leda i vatre to sigurno nije.

Ipak, pohvaljujem prijevod knjige i naslovnicu koju je ilustrirao Željko Pahek. Usprkos spoileru u Duffyevoj ruci.   

  

Haywood Smith: Povratak u grad mimoza

Brzo i grubo: chick-lit za malo vremešnije dame. I kao takav, vjerojatno OK.

Ne znam što mi je bilo da se začitam baš u život pedesetogodišnje Linwood Breedlove Scott koja se nakon razvoda od bogatog-i-poludjelog-u-srednjim-godinama Philla vraća pod roditeljski krov u svoj rodni grad. Inače baš i ne čitam chick-lit, a kamoli onaj namijenjen malo starijim ženama, ali nekako sam bila naumila pročitati više knjiga iz Algoritmove Naj biblioteke koje mi stoje na polici više od godinu dana. I tako je izbor pao na Grad mimoza. Ne mogu reći da sam baš oduševljena ovom knjigom - mislim da je jedna od onih čija priča odlično funkcionira na filmu, ali na papiru i nije pretjerano zanimljiva. No dakle... Lin se vraća u Mimosa Branch (ovo je originalno ime grada), država Georgia, koji je još uvijek prilično tradicionalno južnjački, što znači da su žene ili profinjene tračerice ili totalne kučke tračerice, a muškarci uglavnom ili alkoholičari ili pomalo rasisti. Linwood za sebe drži da je jedna od onih koje imaju doktorat južnjačke kučke, ali istina nije baš takva. Naša je junakinja prilično osjetljiva i trenutno u potrazi za novim životom. U Atlanti je živjela na visokoj nozi, daleko od svoje šašave obitelji, a sada planira kako skucati novce za renoviranje stana iznad garaže ne bi li od iste te obitelji bila bar na nekakvoj distanci. Naravno, na pomolu je i prilika za novu ljubav. Njezin susjed Grant je privatni ljekarnik kod kojeg će pronaći privremeni posao, a zajednički interes naći će u zbacivanju korumpiranog gradonačelnika i njegovih brojnih poltrona koji čine Mimosa Branch nepodnošljivim za život. 

Ne mogu vam obećati da će sve ispasti onako kako bi trebalo i to je jedino iznenađenje u ovoj knjizi. Pisanje je solidno, s povremenim dosjetkama koje i nisu osobito pamtljive, a ni sama priča nije pretjerano dramatična. Sve je skupa više nalik na prosječnu epizodu Zlatnih djevojaka samo smještenih u mali gradić čija zajednica pokušava riješiti svoje probleme. Ipak, po mom mišljenju, najbolji dio knjige je proces navikavanja i pomirbe glavne junakinje sa svojom obitelji. Njezin otac i stric pate od Alzheimerove bolesti pa se njena majka i strina većinu vremena bore s dvojcem. Majka je pak priča za sebe: gospođica Mamie prva čuje sve tračeve, a u hladnjaku uvijek ima vrč prave limunade. Ipak, Lin će nekako pronaći način da ih uklopi u svoj život.

Moram još napomenuti kako je autorica Haywood Smith (Haywood, Linwood, hmm...) također južnjačka (stara) cura iz Georgie za koju blurb tvrdi da s radošću očekuje lekcije koje će joj donijeti život neudane žene pune vjere. Bar mogu ustvrditi kako je Povratak u grad mimoza, ako ništa, bar dijelom autentičan. I optimističan. 

 

Tom Robbins: Parfem vječnosti

Brzo i grubo: mnoštvo bizarnih činjenica posloženih u nevjerojatnu priču o postizanju besmrtnosti i njene veze s parfemima.

Parefm vječnosti je knjiga koju naprosto ne znam kako žanrovski odrediti zato se nemojte začuditi svakakvim i proturječnim tagovima ovog posta. Na Shelfariju nosi tagove fantasy, SF, contemporary fiction i magical realism. No kad je dobra (zapravo izvrsna) knjiga u pitanju, mislim da točna specifikacija žanra i nije toliko bitna i zato ću elegantno nastaviti dalje utabanim stazama predstavljanja zapleta. Na tri različita mjesta na svijetu događa se ista stvar svaku noć: francuski dizajner parfema i ponosan vlasnik super-nosa, Marcel LeFever (Pariz), konobarica u meksičkom restoranu i dizajnerica parfema u pokušaju, Priscilla (Seattle), te dvije zaposlenice parfumerije Devalier u New Orleansu (vlasnica Lily i njena pomoćnica V'lu Jackson) ispred kućnog praga stalno iznova nalaze ni manje ni više nego ciklu. U sva tri grada, naime, ovi protagonisti pokušavaju isto: stvoriti novi parfem na kojem bi se obogatili, no dok Marcel u glavi ima tek ideju, Lily i Priscilla, zapravo pomajka i kćer, točno znaju koji i kakav parfem imaju za složiti, osim što ne znaju njegov točan recept. Parelelno s ovom suvremenom radnjom teče i priča o Alobaru, kralju bohemijskog plemena koje ga po običaju ima ubiti na prvi znak njegova starenja. Ali Alobar je jedan od onih prometejskih buntovnika koji će svojom čvrstom odlukom o izbjegavanju gđe. Smrti (nakon Pratchetta, teško je Smrt ponovno zamisliti kao nešto muškoga roda) doseći znanja i vještine vječnosti. Tu je i jedan od drevnih antičkih bogova, smrdljivi jarac-čovjek Pan, simbol podsvjesnog, predkršćanskog i razuzdanog, što će možda biti od itekakve koristi Alobaru i društvu u razumijevanju osjeta mirisa, ljudske evolucije, novog cvjetnog mozga i naravno, besmrtnosti. Zvuči prilično kaotično, ali kad zatvorite posljednju stranicu knjige – sve je na svom mjestu i savršeno štima. 

Parfem vječnosti, osim posve originalne i začuđujuće priče, kiti se i genijalnim stilom Toma Robbinsa. Moglo bi se reći da su njegovo glavno oružje, osim standardne i prilično dobro dozirane slikovitosti, cinizam, ironija, dvosmislene aluzije i humor koji uglavnom pripada domeni zlobnoga. Otrovan je skoro prema svemu bez iznimke, ali usto i nevjerojatno prpošan i šarmantan. Rekla bih da je njegov humor možda i najsličniji onome iz crtića The Simpsons, jer osim spomenute zlobnosti, voli u sve upetljati i kojekakve pop reference za koje su meni ponekad bile vrlo dobrodošle fusnote s objašnjenjima. Osim toga, filozofija knjige je prilično nekonvencionalna (usudim se reći i pomalo protukršćanska), no sadrži i neke od već isfuranih ideja (stari bogovi blijede kako se ljudi okreću novom) kao i vrlo oštroumna zapažanja (u strahu od smrti uzrkovane ratnim nasiljem, ljudi odlaze u rat da bi preventivno ubijali druge i vrlo vjerojatno sami bili ubijeni). Ono što nije uradilo nikakvu uslugu ovoj knjizi je hrvatska naslovnica koju je ilustrirao Igor Kordej. Inače volim Kordejeve naslovnice, ali ova je stvarno promašena: kričavo narančasto nebo i bog Pan na plavoj bočici svog parfema. Pan još i može proći, ali nebo sa zelenim oblacima i kitnjasti font naslova nikako. Što je najgore, uopće ne znam što bi ovako kičasta, šarena naslovnica mogla sugerirati potencijalnom čitatelju. Kakogod, zalijepit ću u post i dvije strane naslovnice, pa sami prosudite. Do čitanja.