Viktorija Faust: Solarne mačke

Brzo i grubo: kratki SF roman namijenjen mačkoljupcima ali i svima onima koji sumnjaju u njihove dobre namjere.

Prije nego što počnem detaljnije pisati o romanu ispovijedit ću svoje strašne grijehe: nikad prije nisam čitala Viktoriju Faust. Jedino po čemu mi je bila poznata, osim svom zvučnom pseudonimu, su nekakvi romani o vamprima za koje sam načula da i nisu bogzna što, ali da se zapravo prilično čitaju u Hrvatskoj. Ispravite me ako griješim za ovo potonje. Navedene romane bih vjerojatno čitala i ja samo da su mi dopali ruku, no izgleda da nam nije bilo suđeno i da su put do mene prve pronašle Solarne mačke. Roman je u mekim (mekim kao časopis mekim koricama) izdala Zagrebačka naklada u sklopu svoje biblioteke Nexus i na njega sam nabasala na prošlogodišnjem Interliberu gdje je bio snižen na neku smiješnu cijenu od pet ili deset kuna, ne sjećam se točno. Moram biti iskrena i priznati da nisam očekivala ništa pretjerano zanimljivo, valjda odbijena trashy naslovom (postoji i SF roman Dolaze kvantne mačke, pa mi je nekako tih znan-fan mačaka na vrh glave), ali sam se prevarila. Viktorija Faust je napisala dobar SF roman, s krajem i početkom i idejom koja je očito promišljena i razrađena u tančine.

Priču nam počinje pričati prvi pripovjedač, Thorarin, novinar koji u izlogu Zeekova dućana kućnim ljubimcima spazi primjerak solarne mačke tj. mačke s planeta Soley koja ima neočekivano dugačak životni vijek za razliku od zemaljske mačke. Thorarin kao zaljubljenik u mačke ne odolijeva iskušenju i obavlja kupnju. Isti dan na vrata mu kuca šef s velikim otkrićem o aktivnostima u Intelmedu, globalnoj medicinskoj korporaciji koja je već tada bila svjesna virusne zaraze koju su pokrenule mačke sa Soleya, no Thorarin potom doslovno izgubi nekoliko dana svog života i nađe se usred masovnog pomora čovječanstva.

S druge strane, Crag živi u V-svijetu (virtuali) nastojeći zaboraviti činjenicu da u stvarnom svijetu robuje svojoj Mami, ženi teškoj grotesknih 350 kilograma koja ga psihičkim igricama muči cijeloga života. Ono što ga povezuje s trećom pripovjedačicom, doktoricom Lily, je Karen, muškarac koji je na neki način odgovoran za invaziju solarnih mačaka na Zemlju.

Solarne mačke imaju svoju poantu i Faust je dosta zgodno razradila ideju o pravom krivcu za smrti milijarde ljudi na Zemlji, a to nije Karen. Od ruke joj ide i pripovijedanje u ich-formi iako sva tri lika zvuče nekako isto. Svo troje su na neki način mizantropi, cinični i blazirani, antipatični likovi no antipatični na način koji tjera čitatelja da ih smjesta zavoli. Moj osobni favorit je haker Crag čijim sam se opisanim sukobima s Mamom nekoliko puta nasmijala na glas. Mama je živi horor i urnebes u jednom, a Crag se ne libi ispričati nam sve degutantne detalje od kojih je zamro njegov seksualni život, ako je takav ikad imao šanse da zaživi. Thorarin je pak jedan od onih pomahnitalih mačkoljubaca kojeg većinu vremena razumijete dok totalno ne prošvika iako znate da je sve definitivno vodilo ka prošvikavanju. Ipak, Lily je ta koja, po mom mišljenju, daje šlagvort cijeloj priču i kuži istinu o invaziji solarnih mačaka pošto je i sama dvije godine živjela na Soleyu. Dakle svidjela mi se i priča i pisanje Viktorije Faust i jedino što možda neće odgovarati nekoj modernijoj, nabrijanijoj SF publici je određeni retro štih kojeg sam osjetila čitajući ovaj roman. Mislim da je ideja o vanzemaljskoj invaziji prilično stara (da ne kažem zastarjela), pa čak i ovako zaokrenuta vjerojatno neće zaintrigirati svakoga, osobito ako je poput mene odbijen naslovom i idejom da kućni ljubimci jednog dana preuzmu planet. No tko zna, sve je moguće. 

Statistika & ostalo: Mjesec hrvatske knjige

Prošla anketa je, kao što ste možda primijetili, bila ostavljena otvorena nešto duže, a razlog tome je zapravo najava Mjeseca hrvatske knjige koja će na neki način biti obilježena i na blogu. E sad, tema ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige su pjesnici i iako bi možda bilo dobro u svrhu višeg cilja pisati osvrte na zbirke pjesama ili zapravo bilo kojim drugim načinom dati mjesta i pozornosti domaćoj poeziji ja sam odlučila da to ipak ne radim. Ne samo radi vjerojatno malenog interesa online publike, već i zbog jednostavne činjenice da poeziju inače ne čitam. Ako uopće. Što bi značilo da ćete sljedećih mjesec dana čitati najviše recenziranih hrvatskih naslova koji mi padnu pod ruku i koji će vjerojatno biti žanrovski, naravno. Prvi na redu je već pročitan SF roman Viktorije Faust Solarne mačke koji me stvarno ugodno iznenadio, ali o tom potom.

Što se same statistike tiče, skratit ću priču. Najviše čitatelja na blogu želi vidjeti više osvrta na knjige, dok su im za petama oni koji misle da bi blog trebao ostati kako jest. 

Philip K. Dick: Čitač tmine

Brzo i grubo: depresivna, narkomanska SF proza. Ako vas ovo nije osvojilo u startu, ne znam što može.

I nisam sarkastična. No ja sam bila jedna od onih klinki koja je nakon Djece s kolodvora ZOO pročitala svaku knjigu s temom narkomanije koje se mogla dokopati. Jednostavno, ima nešto u narkomanskim ispovijedima što istovremeno djeluje posve nestvarno (ako već niste ovisnik, ofc) i posve stvarnije od bilo kojeg horora ili znanstvene fantastike kojeg možete zamisliti. Takav je i Čitač tmine: autentičan, iskren, mračan, iskrivljen i neobičan. Radnja je zapravo vrlo jednostavna: policajac Fred se infiltrirao u kalifornijskom dilerskom miljeu kao sitni diler Bob Arctor. Sam Fred izvještaje podnosi odjeven u muti-odijelo, odijelo koje skriva njegov identitet da bi se, između ostalog, utjecaj korumpiranih elemenata u državnim institucijama smanjio na minumum. Praktički to znači da ni svi Fredovi nadređeni ne znaju da je on ujedno i Bob. Fred se tako odjednom nalazi u paradoksalnoj situaciji: naloženo mu je da prati i holo-skenerima snima baš dilera Boba Arctora. Situaciju pogoršava njegova ovisnost o Tvari S, novoj drogi koja ne samo što razara mozak, nego i cijepa njegovu percepciju stvarnosti na Fredovu i Bobovu... 

Osim očitog propitivanja identiteta i doživljaja stvarnosti koju možda ispravnije percipiramo ušlagirani, a možda i ne, Čitač tmine je i prilično dobro sročena kritika društva koje je proizvelo mušterije za Tvar S i ostale, normalnjake, kojima više smeta pseća kakica pred stanom od buke opetovanog kućnog nasilja koja dopire s kata poviše. Dobra stvar svega toga je što Dick ne poučava, ne obrazuje, ne moralizira već naprosto pripovijeda. Pošto je i sam imao problem s ovisnostima, možete se kladiti da to radi jako dobro i uvlači u priču zapravo bez velikih SF karafeka. Ipak, može se reći kako je ispoštivao žanr i na kraju nam priuštio nekoliko obrata koji mi iskreno i nisu bili toliko bitni za stvaranje dojma o knjizi, ali je bilo zgodno za pročitati što je i kako Dick na kraju iskemijao. U svom tom crnjenju našlo se i nešto humora i par iskrica nade, ali i kako to obično biva mnogo tragedije koja je neminovna kad znate da glavni lik nemilice prži svoj mozak drogom koju još nazivaju i Smrću. 

I je li me Čitač tmine oborio s nogu kao što to obično mogu SF romani? Pa, ne baš. Što ne znači da to nije jako dobar roman. Jest. Samo možda ne toliko žanrovski koliko sam to unaprijed očekivala. S druge strane, dojam koji je ostavio je popriličan i bez toga – Dick je zaista uspio svojim pisanjem dočarati svu zbrku spaljenog, paranoičnog mozga što je samo po sebi dovoljno zanimljivo da čitate roman do kraja. A ovo je ujedno i još jedan Dickov roman koji je ekraniziran, a u kojem glavne uloge tumače Keanu Reeves i Winona Ryder, no to, vjerujem, i nije ništa novo za publiku koja je vjerojatno itekako upoznata s 'njegovim' filmovima. Za mene je to, pak, još jedan novi film na 'to watch' listi ove jeseni.  

Jill Mansell: Napokon ljubav

Brzo i grubo: vrckavi britanski chick-lit s tri usporedne priče i puno sretnih krajeva.

Zar ste uopće sumnjali da bi moglo biti drukčije? Radnja se odvija u malom gradiću Channing Hills pokraj Bristola gdje ustaljenim životom živi profesionalna vozačica limuzina Cleo Quinn. Cleo, nakon niza loših veza s raznim bezveznjakovićima, napokon je pronašla idealnog dečka, zgođušnog Willa Newmana. Baš u to vrijeme u grad se na kratko vraća i Johnny LaVenture, jedan od njenih popularnih vršnjaka koji su joj se rugali u školi, a koji je postao svjetski poznat kipar. Uskoro Cleo otkriva Willovu tajnu: on je oženjen, a njegova žena Fia je odlučna da porazgovara s njom. A za divno čudo, Johnny se ovaj put ponaša zaista prijateljski prema njoj. I dok Cleo razvozi razmažene djevojke i ocvale pop zvijezde, njena sestra Abbie se suočava s problemima u braku uzrokovanima činjenicom da je prije osamnaest godina surogat majka njihova budućeg djeteta napustila Englesku i lagala o svojoj trudnoći. Na njena vrata pak stiže Georgia, urbana djevojka iz Londona puna zamisli o novom, zajedničkom životu kojeg se Abbie užasava. A tu je i Ash Perry-Mason, Clein najbolji prijatelj i voditelj radijske emisije u kojoj pršti samopouzdanjem i dovitljivim dosjetkama – koje se istope upravo u trenutku kad Ash upozna neku zgodnu djevojku. 

Nisam neka velika obožavateljica chick-lita, no Napokon ljubav me brzo povukla u priču. Svidio mi se zaplet i činjenica da radnja ide brzo, bez mnogo patetike i suza tj. bar kad je glavna junakinja u pitanju. Cleo i Ash i njihov život u malom gradu su vjerojatno najbolji dio knjige, iako je Cleina priča definitivno ostala neiskorištena do kraja. Bilo je zanimljivo za promjenu čitati kako junakinja ne radi gluposti od sebe da bi se spetljala s tipom koji joj se sviđa; ovaj put je Johnny taj koji mora poduzeti sve korake i pokazati Cleo kako ovaj put to ne radi da dobije okladu vrijednu pet funti. Ash je također nevjerojatno simpatičan lik, no njegova ljubavna priča ima zrnce neuvjerljivosti u svom obratu, ali to je ionako fikcija i nikoga zapravo nije briga. Abbie je pak jedina u pravim problemima i jedna je od onih junakinja čije postupke ne razumijete i idu vam na živce, ali naravno, Jill Mansell se pobrinula da je ne ostavi samu i ucviljenu na kraju.

Kakogod, Napokon ljubav je ponajviše ono što bi Amerikanci nazvali comfort read, knjiga kojoj je svrha da bez puno opterećivanja izmami 'aaaaah' i 'awww' uzdahe i onda uzmete sljedeću s police. Nećete je pamtiti do kraja života i vjerojatno ćete zaboraviti i imena glavnih junaka, no možda u budućnosti ipak budete potražili nešto 'u tom stilu'. Meni je sjela prilično dobro i zgotovila sam je u dva dana. A navodno baš i ne volim chick-lit.  

Jude Deveraux: Princ na bijelom konju

 
Brzo i grubo: pristojna doza humora, klasične romantike i fino osmišljenih zaokreta u priči.

Dougless Montgomery je dvadesetšestogodišnja Amerikanka koju zatičemo na putovanju Engleskom koje je trebalo biti romantično i prema njenom nadanju vrlo vjerojatno i 'prosidbeno'. No njezin dečko Robert je na put poveo i svoju razmaženu, debelu kćer Gloriju koja je čvrsto naumila zagorčati život svojoj potencijalnoj maćehi na svaki način koji joj se ukaže. Kad prilikom posjeta usputnoj crkvici Gloria lažno ocrni Dougless, Robert je napušta doslovce bez igdje ičega – očajna Dougless, naslonjena na mramornu grobnicu lorda Nicholasa Stafforda, grofa od Thornwycka, zavapit će iz svega srca i na njene suze bit će odgovoreno: dotični elizabetinac otjelovit će se pred njenim očima u svom srebrenom oklopu i s mačem optočenim draguljima. Na početku je Dougless uvjerena kako se radi o poludjelom istraživaču elizabetinskog doba, ali Nicholasova priča uskoro dobija uvjerljive detalje: on je grof zatočen u Toweru koji je tri dana prije svog zakazanog smaknuća umro od srčanog udara nad pismom koje je pisao majci. Nicholas je naime bio lažno optužen za veleizdaju, a iza niza smrtnih nesreća koje su pogodile njegovu obitelj, uključujući i njegovu planiranu smrt dekapitiranjem, stoji konkretna osoba iz njegove prošlosti. Dougless i Nicholas kreću na put Engleskom u pokušaju da otkriju istinu i promijene prošlost, a između lutanja i čuđenja nad papirom, automobilima, kadom i pastom za zube, Nicholasu postaje sve draža crvenokosa 'vještica', a i zgodni plavooki grof privući će Dougless na više načina. Ipak, kako ostvariti ljubav koju dijeli četiri stotine godina i urota koja mora biti spriječena?

Princ na bijelom konju, bez obzira na svoj cheesy naslov, je divna i zabavna knjiga za koju je većina hrvatskih čitateljica našla samo riječi pohvale. Deveraux možda nije Judith Mcnaught, no rekonstruirala je povijest na jedan nenametljiv i dovoljno uvjerljiv način bez da se izgubila u bespotrebnim širinama (nek dignu ruku svi koju su dva puta pročitali scenu u kojoj Honoria odijeva Dougless u renesansnu haljinu tešku dvadeset kilograma). Možda nije ni napisala ljubavnu priču veću od života, ali tu joj je negdje u susjedstvu: Nicholas i Dougless su vjerojatno najzabavniji ljubavni par koji je putovao kroz vrijeme naprijed i nazad. Humor i dijalozi možda nisu ni iskričavi kao oni S. E. Phillips, ali su ipak jako dobri – zapravo, bolji od prosjeka koji vlada u ostalim ljubavnim romanima koje sam imala prilike čitati. Nicholas je posebno genijalan lik: čas šekspirovski bijesan, čas mužjački samouvjeren, a čas nježan i tolerantan kao bilo koji suvremeni muški lik. Svidjela mi se i Dougless koja, iako iskorištavana i mekana srca, nije ispala kao jadan i glupav ženski lik što se redovito događa ženskim junakinjama osuđenima na ulogu dame u nevolji. Što se tiče fantastičnog elementa priče, nije u pitanju ništa revolucionarno, ali za ovu priliku funkcionira i više nego dobro i mnoge stvari na kraju uredno sjednu na svoje mjesto. U svakom slučaju, ova je knjiga premašila moja očekivanja i odsada očekujem još knjiga Jude Deveraux u izdanju KDS-a.

Bonus info: knjiga spada u autoričinu Montgomery-Taggart seriju koja se sastoji od preko dvadeset (!) knjiga, a Princ na bijelom konju je peta po redu, izdana 1989.  

Lauren Kate: Potraga

Brzo i grubo: ako tražite knjigu iz koje nećete saznati ništa novo o likovima, radnji i smislu života, a želite potrošiti nekoliko sati svoga dana, ovo je knjiga za vas.

Ok, ne postoji dovoljno mjesta u uvodu a da se može opisati koliko je ovaj nastavak Palog anđela loš. Mislim da je ovo čak i najlošija knjiga koju sam ikad pročitala, uključujući drugorazredne ljubiće koji svojom jednostavnom, ali smislenom radnjom šutaju dupe Palom anđelu. Radnja je za opisati veoma jednostavna: Luce putuje navjestiteljima kroz svoju prošlost ne bi li saznala razlog njenog i Danielovog prokletstva. U 'sjeni' joj se pridružuje i nepoznati pomagač u obliku kamene vodorige koji se naziva imenom Bill. U isto vrijeme, za petama su joj Daniel, Cameron, Arriane i ostatak posrnule ekipe, uključujući 'dva idiotska nefilima', Shelby i Milesa. No, ako ste mislili da će na kraju knjige biti jasno zašto su Luce i Daniel prokleti – na skliskom ste terenu. Otkrit će se poneki detalj, ali važne činjenice poput odgovora na pitanje što je zapravo Luce, neće. Naravno, na tom putovanju kroz vrijeme Luce će uvijek prisustvovati danu kada umire i kako se ispostavlja, čak ni to nije dosljedno, jer u različitim životima umire iz različitih razloga. I sve to da bi potvrdila sama sebi koliko je Daniel voli i koliko je stvarno duboka njihova ljubav. Mjesta koja će posjetiti su, između ostalog: Moskva, Prusija, Italija, Kinesko carstvo, Tibet, Majansko carstvo, Egipatsko carstvo, Engleska (čak dvaputa), itd.

No, saznajemo kako je i zašto Cameron izabrao pridružiti se Luciferu i kako je otprilike izgledao Pad anđela. I dok je prvo klišeizirano, ali ne toliko zbunjujuće, Pad anđela me ostavio s desetak neodgovorenih pitanja. Ne samo da se izvrnula cijela biblijska verzija Pada (što nije ni toliko važano, ako je napisano nešto originalno i dobro) nego uopće nije precizno objašnjeno kako su pali Gabbe, Arriane i Cameron i tisuće drugih anđela. Iz romana ispada da na njih jednostavno nije došao red da se izjasne na čijoj su strani ili se tada zaista nisu ni željeli izjasniti, no kako je to opisano jednom jedinom rečenicom nisam baš sigurna ni u jedno od tih objašnjenja.

Drugo, nije uopće bilo teško pogoditi tko je Bill zapravo nakon nekoliko života koje je Luce posjetila s njim. Kad ste na ovoj razini još jedan klišej u nizu više ni ne može pogoršati stvar. Što se tiče pisanja, ono je ok, ali definitivno nedovoljno informativno. Toliko objašnjenja nedostaje da je to kriminal – ovo je treća knjiga serijala koja vodi nigdje i daje ništa osim tristotinjak stranica papira natiskanih notornim glupostima i teškom patetikom. Sva Luceina putovanja su zapravo ista, iz njih nije naučila ništa korisno, kraj je užasno zbunjujuć, a čak je i naslovnica najlošija od svih dosada: tamnokosa djevojka u viktorijanskoj haljini je trebala ostati okrenuta leđima i pojesti nekoliko pristojnih obroka ako se mene pita. A ako ste mislili da u ruci drži ružu, pa, ne, to bi trebao biti božur. Kao i za sve ostale stvari u ovom romanu, možemo samo nagađati.  

Tim Powers: Kad tamno istekne

Brzo i grubo: fantasy roman izreklamiran kao muško štivo puno 'šore, klanja, piva i intriga', nažalost je samo osrednje štivo puno već davno prožvakanih stvari.

Prilično sam se razočarala čitajući ovaj roman, jer od fantasya uvijek očekujem, a često i dobijem, nešto nadprosječno, originalno i zadivljujuće. Kad tamno istekne nema baš puno od toga, a čitanje romana se pretvorilo u nevoljko okretanje stranica u potrazi za nekakvim dijalogom koji bi prekinuo silne scene borbi i ubijanja. Znam, kada pišete roman koji se temelji na povijesnom sukobu Turaka protiv ostatka Europe, akcijskih scena mora biti – ali, zar baš svako drugo poglavlje? No, evo i detaljno o čemu se radi u knjizi: Brian Duffy (prva asocijacija: Duff Beer, izmišljeni brand piva u Simpsonovima) je irski plaćenik u malo poznijim godinama kojemu tajanstveni Aurelian nudi posao izbacivača u najboljoj bečkoj pivnici Herzwesten. Na putu prema Beču, Brianu se događaju prilično čudne stvari: preko Julijskih Alpa ga prate sjenovita mitska bića, da bi mu potom za petama jurili odnikuda prizvani lovci na njegovu sijedu glavu. U pivnici se susreće sa svojom starom ljubavi, Epifanijom Vogel, a u grad pristiže i vikinški brod s posadom koju je pogansko proročanstvo uputilo u potragu za drevnim junakom Sigmundom. I dok na pivnicu jurišaju razne napasti, a između kojih i povijesni lik Ivana Zapolje, bliži se i famozna opsada Beča koju predvodi sultan Sulejman Veličanstveni i njegov veliki vezir Ibrahim, tamni mag Istoka. 

A u središtu svega je pivo, točnije Herzwesten tamno pivo iz naslova i miš-maš keltskih legendi koje će nam razjasniti čarobnjak Aurelian. Osim toga, ni Brian Duffy nije samo ono što se čini, a da si NE spojlate čitanje predlažem da pomno NE zagledate u hrvatsku naslovnicu romana na kojoj je fino narisan detalj koji razotkriva Duffyev drugi identitet. I što još reći? Roman je pisan prilično uvriježenim stilom za fanatstiku: dosta opisa koji su jako dobri, no fali mu dinamike koju je morao imati i bez akcijskih scena. Većina likova, uključujući našeg ratobornog Irca i njegova kompanjona Aureliana, su mi bili prilično sterilni i klišeizirani. Sama kombinacija poganskih legendi i opsade Beča mi također nekako nije šmekala iako ovako napisana zvuči zanimljivo (a to me i namamilo da se upustim u čitanje). A za dosta detalja o 'našoj' povijesti (bitka kod Mohača, npr, u kojoj je sudjelovao Duffy) mi je bilo dosta očito da ih piše autsajder – vjerujem da bi opsadu Beča, osvajanje Beograda ili bitku kod Mohača pisac s ovih prostora napisao puno životnije i uvjerljivije, ako bi, naravno, odradio propisno istraživanje. No, napominjem i to da je roman napisan 1979. godine, prije nego što se čitateljstvo upoznalo s vrstom fantasya kakav pišu R. Scott Bakker i George Martin koji je, barem meni, puno više po volji. S tim da ne mislim na prilično očitu činjenicu da je ovo povijesni fantasy, dok Pjesma leda i vatre to sigurno nije.

Ipak, pohvaljujem prijevod knjige i naslovnicu koju je ilustrirao Željko Pahek. Usprkos spoileru u Duffyevoj ruci.