Stephanie Laurens: Đavolja nevjesta

Brzo i grubo: još jedan regency ljubić u nizu s tvrdoglavim vojvodom i još tvrdoglavijom odabranicom srca njegova.

Honoria Prudence je djevojka koja radi kao završna guvernanta za bogate obitelji čije kćeri očekuje izlazak u visoko društvo. I sama potječe iz jedne takve, no zbog kompliciranih obiteljskih odnosa radije se odlučila na život neovisan o bilo kome ili o bilo čijem mišljenju. Njezin je plan u dogledno vrijeme putovati po Africi i prešetavati se ispod velikih, egipatskih piramida, no ljudi planiraju, a sudbina se smije. Naime, na njezinom će se putu odjednom naći sva sila problema: naići će na ustrijeljenog, umirućeg mladića i njegova bratića Sylvestra s kojima će biti prisiljena provesti olujnu noć u lugarevoj kolibi. S obzirom da je situacija kompromitirajuća po njezinu čast, Sylvester će joj ponuditi svoju ruku – a riječ je o bračnoj ponudi jednoga vojvode. Sylvester Cynster, vojvoda od St. Ivesa, poznatiji pod nadimkom Đavo, u lijepoj i snalažljivoj Honoriji je smjesta prepoznao materijal za ženu, no jedini je problem što je ona odlučna u tome da se nikada ne uda. Drugi se problem nadvio nad oboma, naime i jedno i drugo žele otkriti ubojicu Sylvestrova bratića Tollya što će, s obzirom na tragove, biti dugotrajan i spor proces. Tu je i velika i šarolika obitelj Cynster: Đavolov mlađi brat Richard (nadimak Skandal), te bratići Spencer (Tašti), Harry (Demon), Rupert (Gabrijel) i Alasdair (Lucifer).

Jedna od prvih stvari koju pročitate kad otvorite Đavolju nevjestu je upravo obiteljsko stablo obitelji Cynster oko čije se važnosti, moći i ugleda zapravo i vrti cijeli ovaj roman, ako izuzmemo romansu u prvom planu. Moram priznati da sam bila skeptična oko cijele te Cynster histerije kroz knjigu, naime, svako toliko je naglašeno kako je ta obitelj neuništiva, kako su njihove supruge hrabre i ponosne te iskovane od nekog posebnog materijala za razliku od običnih smrtnica, kako su svi Cynsteri zgodni, arogantni, dominatni, pametni i jaki te jednostavno savršeni u svakom pogledu. Problem je naime u tome što Stephanie Laurens to stalno piše poput nekakve djetinjaste, nezrele mantre, umjesto da ponekad dozvoli da se samo pokaže. Šlag na torti su (mi) bili i nadimci muških članova obitelji: đavo, pa k tome i Lucifer, te jedan demon, zatim jedan anđeoski Gabrijel (valjda malo za promjenu), jedan smrtni grijeh i jedan skandal koji je uz Đavola jedini objašnjen u knjizi. Valjda ćemo za druge nadimke jednostavno morati pročitati i ostale knjige iz Cynster serijala. 

No žuganje na stranu, Đavolja nevjesta nije loš roman. Nije ni nešto posebno dobar, ali moglo bi se reći da je ok za ubiti vrijeme ili ako jednostavno uživate u regency ljubićima. Što se tiče misterije oko Tollyeva ubojstva, mislim da su svi nakon par prvih poglavlja shvatili tko je ubojica te je po meni taj dio priče bio gotovo pa potpuno suvišan, osim što je služio kao neki katalizator u odnosu Honorie i Đavola - naime, u svakom drugom povijesnom ljubiću neki faktor izvanjske opasnosti natjera junaka i junakinju da napokon shvate kako se i koliko zapravo vole, i nemam ništa protiv toga, ali ne bi bilo zgorega da te izvanjske opasnosti ne budu baš toliko plitke i prozirne. Upravo su ti konstantni klišeji nešto od čega pati ovaj roman: junakinja koja je navodno (i jako kratko) neovisna i samostalna, pretjerano dominantan i samouvjeren vojvoda, obitelj i prezime koji život znače, iskarikiran negativac ... uglavnom ništa novo i ništa osobito vrijedno hvaljenja. Ono, pak, čime ovaj roman obiluje su dosta dugačke senzualne scene koje opet vrve klišejima, vatrometima, ekstazama, vizijama zvijezda i drugim zapaljivim sredstvima. Iako vidim kako većina čitatelja na goodreadsu hvale Stephanie Laurens i njeno pisanje, mene ni tu nije baš usrećila – većinu sam teksta gotovo pa preskakala. Bilo je tu puno prepovršnih opisa nebitnih ni za radnju ni za atmosferu i koji su me prilično zamarali i slabo zanimali.  Doduše, s obzirom na broj goodreads pohvala, ostavljam mogućnost da je to ipak do moga ukusa ili trenutnog raspoloženja, a ne autoričine vještine. S druge strane, prilično sam znatiželjna što će se i kako zaplesti drugim Cynsterima tako da se može reći da je Laurens ipak uradila svoj posao. 

Knjigokupnja - sve po deset kuna

Eh, svanuo je i taj dan kojeg čekam već jako dugo: znanje je odlučilo gotovo sve svoje naslove (od 1. do 183. broja) sniziti na cijenu od 10,00 kuna - hvalevrijedan potez koji mi je omogućio da neke od željenih naslova napokon kupim nakon podosta nećkanja i razmišljanja koliko mi zaista trebaju. Iskreno, iako ovaj post nije zamišljen kao kritika znanja ili razglabanja o (ičijoj) platežnoj moći, uvijek mi se činilo kako je prvotna cijena knjiga od 20,00 kn bila i najprikladnija: knjige su izdane u malom formatu i mekanom uvezu te kod većine najčešće ne prežive ni dva čitanja. Stoga, kad su poskupile za deset kuna i ja sam počela kupovati manje knjiga, jer realno za istih ste 60,00 kn prije mogli kupiti tri naslova, a sada 'samo' dva. Bez da ulazim u to da li je ta cijena (nekome) previsoka ili ipak smiješno malena, mogu samo reći da sam se nadala ovakvoj jednoj akciji raščišćavanja starih naslova kojom bih popunila svoju prilično krnjavu KDS kolekciju. Evo što sam (zasad) pronašla:

1. Stephanie Laurens: Đavolja nevjesta 

2. Tom Franklin: Mrtve djevojke iz Mississippija 

3. J. R. Ward: Pohlepa

4. Lauren Kate: Žudnja

5. Cynthia Hand: Sjena anđela

6. Philippa Gregory: Časni trgovci

7. Antti Tuomainen: Iscjelitelj

8. Liza Klaussmann: Tigrovi za crvena vremena

Kao što vidite, ugrabila sam priliku da 'dovršim' trilogiju Lauren Kate i pokupim nastavak Krila anđela Cynthie Hand. Pošto jako volim J.R Ward i njene nabrijane vampire, odlučila sam dati šansu i njenim palim anđelima, a malo Philippe Gregory nikad nije naodmet. Ipak, najviše se veselim Iscjelitelju, Mrtvim djevojkama i Tigrovima za crvena vremena jer sam s ovom neslužbenom jeseni i kišom užasno raspoložena za krimiće, misterije i slična 'mračnija' štiva. Usput budi rečeno, većinu sam knjiga pronašla u Konzumu, iako su i na kioscima Tiska manje-više isti naslovi bili u ponudi. Što mislite o mom izboru i jeste li već pročitali neke od ovih naslova? Jeste li pronašli nešto za sebe na ovoj akciji? 

James Patterson & Gabrielle Charbonnet: Vještica i čarobnjak

Brzo i grubo: distopijski young adult roman koji se brzo čita i još brže zaboravlja.

Nakon poduže pauze i apstiniranja od tzv. lake književnosti pod ruke mi je došlo jedno Algoritmovo ovogodišnje izdanje koje se na prvi pogled doimalo dosta zanimljivo i zgodno. Naime, radi se o romanu za mlade Vještica i čarobnjak koji uz elemente klasične magije kombinira distopijsku i uznemirujuću budućnost u kojoj dominira Novi poredak. Glavni likovi su brat i sestra Wisteria i Whitford Allgood koji naizmjence 'pričaju' svoju priču u zasebnim poglavljima. Wisty je petnaestogodišnjakinja vatrene crvene kose poznata po svom britkom jeziku i gotovo svakodnevnim kaznama koje dobija u školi, dok je njezin osamnaestogodišnji brat Whit naočit i popularan sportaš čiju je tinejdžersku ljubav prekinuo nestanak njegove djevojke Celie. Radnja počinje veoma naprasito i naglo, upadom specijalne policije novog režima u obiteljski dom Allgoodovih, policije koja je sebi dala u zadatak riješiti se svih 'nenormalnih ' i nepoćudnih građana svijeta, a posebice onih koji imaju veze s magijom i čaranjem. I iako Wisty i Whit nemaju pojma kakva je to točno njihova veza s čarobiranjem bivaju smjesta osuđeni na smrtnu kaznu i boravak u posebnoj Bolnici 'otpornoj' na izvođenje magije. Njihovom je usudu posebno kumovao školski kolega Byron Swain, mlađi doušnik koji je Novom poretku prijavio i vlastitu sestru. Bijeg iz bolnice/ zatvora se pokazuje mogućim na jedini i veoma neočekivan način: skakanjem kroz portal u drugu dimenziju, Zemlju sjena u kojoj hodaju duše mrtvih.

Iako su protagonisti ove knjige tinejdžeri, po stilu i jednostavnosti pisanja bih radije ovu knjigu svrstala u knjige za djecu. Poglavlja su najčešće 'duga' jednu ili dvije stranice, a radnja pojednostavljena do krajnosti. Štoviše, više se toga nabraja i priča, nego što se stvara specifična atmosfera ili ugođaj. Zločesti likovi su mahom ujedno i nakaradno ružni i psihički izopačeni do groteske, što ponekad umije biti pomalo zabavno. No kad se djetinjastost i jednostavnost knjige stave na stranu, opet nažalost ne ostaje puno toga što bi se moglo pohvaliti. Sama je ideja nekako skrpljena od dva različita (pod)žanra, pa je ukupan dojam kao da čitate neku verziju slijepljenih Harrya Pottera i Igara gladi, samo puno manje pametna i originalna, a nedostatak originalnosti zamjeram autorima više od svega (pogotovo stoga jer je blurb na poleđini zvučao tako obećavajuće). Naravno, u sve je umiješano i jedno važno i veliko Proročanstvo s velikim P koje nam daje naznake oko toga što će se događati u sljedećim romanima ovog serijala, jer, da, radi se o serijalu. Dobra je vijest da se Vještica i čarobnjak mogu pročitati u jedno popodne i da bi bili solidno štivo za mlađu djecu koja vole fantastiku i SF. No svi oni koji poput mene u knjigama za djecu i mlade traže nešto više mogu je slobodno preskočiti. 

Laura Kinsale: Cvijeće u oluji

Brzo i grubo: neobičan povijesni ljubavni roman u kojem glavne uloge imaju jedan vojvoda koji se oporavlja od moždanog udara i jedna smjerna kvekerica. 

Donekle mrzim blurbove ljubavnih romana jer uvijek zvuče nekako šašavo i klišeizirano do bola i nikad ne biste pogodili da se iza tako predstavljenog zapleta možda skriva sasvim solidna i nimalo luckasta priča. Iznimkom nije bio ni roman Cvijeće u oluji čiji me blurb svojim opisom vojovode od Jervaulxa nasmijao: on je prelijep, briljantan i opasan; u njegovoj blizini dame rumene, a poneka i padne u nesvijest. Eh, da. Kako odoljetit čitati o takvome muškarcu, pogotovo ako autorica obeća da će ga spariti s kvekericom koja se zbog svoje vjere odrekla gotovo svih svjetovnih dobara i koja zapravo prezire našeg rasklašenog, dobrog vojvodu? Nikako, eto kako. I zaista, vojvoda od Jervaulxa, Christian Langland je i zgodan i temperamentan i k tome vrhunski matematičar. Na svojoj teoriji radi s gospodinom Timmsom, slijepim kvekerom, kojemu pomaže njegova kćer Archimedea. I ne radi on samo na teoriji i računanju već potajice i ljubi lady Edith Sutherland što će naprasno biti prekinuti kad ih u pola noći zatekne njezin muž. Za vrijeme dvoboja, Christian će doživjeti moždani udar od čijih će posljedica gotovo posve izgubiti dar govora. Njegova obitelj, predvođena pohlepnim šurjacima i bogobojaznom majkom, će ga poslati u sanatorij misleći da je vojvoda postao malouman, kažnjen zbog svojih grijeha.

No u sanatoriju opet susreće Archimedeu tj. Maddy, djevojku koju je prije toga sreo tek jednom u životu. Pronicljiva i pametna Maddy će odmah shvatiti kako vojvoda nije lud, već u dugotrajnom procesu oporavka od moždanog udara. Ona postaje njegova njegovateljica što će je polako dovesti u sukob sa svima ostalima, pa na kraju i sa samom sobom.

Kao što rekoh, Cvijeće u oluji je prilično neobičan ljubić u kojem se romansa dvoje junaka svojom važnošću gotovo izjednačava s njihovim pozadinskim pričama. Nije nimalo nevažna činjenica što je Maddy kvekerica kao niti sve osobine Christianova despotskog karaktera i to mi se svidjelo najviše od svega. Kinsale zaista daje lijep primjer kako iskoristiti sve elemente priče, umjesto da oni ostanu pukim ukrasom. Također mi je odlična brzina i ritam radnje – ničega nije premalo, ali ništa ni ne nedostaje. Tako ćemo sasvim dovoljno (a bez opterećivanja bespotrebnim detaljima) doznati o uvjetima života i liječenja u sanatoriju, o kvekerskoj zajednici i njihovim pravilima života, itd, itd ...  Sporedni su likovi također vrijedni spomena, osbito dva Christianova najbolja prijatelja: prepredeni i prevarama sklon svećenik Kit Durham, te gizdavi poručnik Fane. Osim što će svojim komentarima i dijalozima nasmijati čitatelje, vjerojatno će vas i dirnuti svojom prijateljskom odanošću prema progonjenom vojvodi i s time koliko su daleko bili spremni ići da mu pomognu. Naravno, ne smijem zaboraviti ni Christianovu staru tetku Vestu, lady de Merly, koja svima tjera strah u kosti i svako toliko despotski bubne svojim štapom o pod.

I na kraju, tu je i ono što čitatelje najviše zanima: odnos između Maddy i Christiana koji je bio predivan i zapravo daleko od nekog neprijateljstva i nepodnošenja kako bi se moglo pretpostaviti iz blurba. Znam da mnoge čitateljice vole kad su dvoje junaka surpostavljeni jedno drugom i različit kao nebo i zemlja, i ovo dvoje to zaista i jesu, no Maddy je ipak cijelo vrijeme na Christianovoj strani bez obzira na to što ga smatra raskalašenim i previše ponosnim. Moram priznati da sam roman kupila u konzultaciji s goodreadsom gdje ga čitatelji hvale do neba – a te pohvale zaista i stoje. Nadam se da će znanje objaviti još knjiga Laure Kinsale, a ja ću se u međuvremenu baciti na zaostatke koje sam propustila zadnjih mjeseci.

Naomi Novik: Zmaj njegovog veličanstva

Brzo i grubo: mješavina površne povijesti i filma How to train your dragon ostvarena na zanimljiv ali i pomalo djetinjast način.

Will Laurence je britanski oficir ratne mornarice i u osvajanju jednog francuskog broda dolazi u posjed zmajskog jajeta koje samo što se nije izleglo. Zmajevi su u svijetu Naomi Novik posve normalna pojava, oni čak i ratuju za razne strane u europskim ratovima, a jaje na koje je naletio Laurence je poklon kineskog cara Napoleonu. Kada se zmaj izleže potrebno mu je odmah staviti ormu i tako ga pripitomiti, a onoga tko to napravi zmaj prihvaća kao svog apsolutnog gospodara i zauvijek mu je vjeran. Laurence zmaju nadijeva ime Temeraire  (po njemu se zove i cijela trilogija) te odlaze u letačku bazu na intenzivnu obuku jer se Britancima tresu gaće od Napoleona, a i super im je trljati mu nos činjenicom da oni imaju njegovog zmaja u svojoj službi. So far, so good.

Po dolasku u bazu Laurence se suočava sa hladnim pogledima svojih kolega letača što zbog činjenice da je na to mjesto došao pukom srećom dok su se oni mučili cijeli život, što zbog ljubomore jer jedan pomorski dripac leti na carskom (kasnije će se ispostaviti nebeskom) zmaju. Tu se cijela stvar počinje razvodnjavati. Novik opisuje dane i mjesece letačke obuke na pomalo monoton način. Pretpostavljam da je to stoga kako bi podrobnije objasnila odnose između letača i zmajeva te dočarala atmosferu jednog takvog doba no naposljetku pedesetak stranica samo čekate da se nešto dogodi. Bilo što.

U međuvremenu Laurence i Temeraire razvijaju totalno sumnjiv odnos za jednu bezazlenu fantasy knjigu. Šala mala, ali nemoguće je ne primijetiti auru bizarno prisnog u njihovu uglavnom infantilnom dijalogu gdje se Laurence Temerairu obraća kao prema voljenoj ljubavnici i meni je taj dio posebno išao na živce. Druga stvar koja mi nije 'sjela' je grafički nedostatak akcije, neka slikovitost koja bi lijepo zaokružila naraciju.

No da ne ispadnem totalni namčor, kao što kaže Balašević, ono što mi se jest svidjelo je setting u doba napoleonovih ratova, povijesni twist na dobar stari fantasy način, a čini mi se i da bi najavljena filmska verzija u režiji Petera Jacksona bila pun pogodak.

Knjiga ima pregršt potencijala; hrpu zanimljivih likova čija je površina tek zagrebana, uzbudljivu i živopisnu lokaciju, šokantne obrate, a Novikova je ipak odlučila oveće segmente posvetiti posadi koja sat vremena postavlja ormu na zmaja. Roman je ipak dovoljno fora da mi održi interes dovoljno da pročitam i ostatak trilogije, ali ipak bih je preporučila uglavnom publici do 12 godina. Pretpostavljam da sam očekivala više od nominacije za Hugo ali tome je ipak kriva moja pristranost jer mi je Hugo glavna asocijacija na sagu o Milesu Vorkosiganu, a to je ipak posve drugi par rukava.

Neil Gaiman: Američki bogovi

Brzo i grubo: urbani fantasy popularnog pisca Neila Gaimana svidjet će se prvenstveno ljubiteljima mitologije, ali i onima koji vole spajanje neobičnih žanrovskih elemenata. 

Post o ovoj knjizi počet ću na malo drukčiji način. Naime, Neil Gaiman nije bilo tko i mislim da se većini ne mora posebno objašnjavati zašto je to tako. Ako ga već niste čitali, vjerojatno ste pogledali ili čuli za sjajan 'crtić' Koralina i tajna ogledala ili film Zvjezdana prašina, oboje snimljeno po njegovim knjigama. U svakom slučaju, nije tajna da je Gaimanov trademark nadprosječno dobar i originalan world building te prepoznatljivi likovi koji također iskaču iz kalupa. Sve u svemu, Gaiman je bez sumnje izvrstan pisac pa je proporcionalno njegovoj izvrsnosti bilo i moje veselje kad sam na Interliberu ove godine (napokon!) kupila njegove Američke bogove za nekih 55 kuna. Knjiga je već i prije bila na sniženju, no ja sam je spremila u mentalne bilješke i ove se godine prošetala do velesajma praktički samo zbog nje. 

E sada...  kako i sam naslov ljubazno najavljuje u knjizi se radi o bogovima u Americi. Kakvim bogovima, možda se pitate? Pa, ono, svakakvim i svim doslovno. Tu su grčki i nordijski bogovi, efriti ili demoni iz islamske predaje, voodooanski loa Barun Semedi i entiteti slični njemu, pradavni kumiri koji su na sjevernoamerički kontinent donijeli prvi doseljenici, mnogoruka indijska i mračna slavenska božanstva, leprikoni i vile,  ma i svako najmanje biće kojem je čovjek ikada uputio zamolbu ili posvetio žrtvu. Naravno, u Ameriku su ih donijeli svi oni koji su u njih vjerovali, počevši od Vikinga pa do današnjih imigranata koji još uvijek u SAD-e donose drukčija vjerovanja i običaje.

No vremena za bogove su teška ili tako barem tvrdi Neil Gaiman. Ako ste očekivali Peruna koji grmi negdje iznad Los Angelesa grada ili Ladu kao zlatokosu vladaricu crvenih tepiha, razmislite opet. Naime, sva duhovna bića koje sam pobrojala na neki se način 'hrane' vjerovanjem i žrtvama koje se prinose u njihovo ime pa makar ta 'žrtva' bili čokoladni keksi i časa mlijeka. Bez njih slabe i njihove moći, a kako već znamo da u Texasu i Louisiani živi malo ljudi koji bi se klanjali Olimpijcima ili Asgarđanima, onda znamo i u koliko su bijednom stanju nekadašnja moćna božanstva. Mi ipak ne pratimo nikoga od njh već naizgled običnog smrtnika Shadowa, bivšeg zatvorenika čiji sretan povratak na slobodu prekida vijest da mu je poginula voljena žena Laura. Na putu za njezin sprovod Shadowa presreće čudan tip: jednooki prevarant koji se predstavlja samo kao Wednesday i nudi mu zanimljiv dogovor ... 

Odmah priznajem da sam od Gaimana i ovako zanimljive teme očekivala više. Naime, na raspolaganju je imao cijele panteone najhirovitijih i najluđih svjetskih božanstava ikad i mišljenja sam da ih je iskoristio relativno slabo. Naravno, reći da ih je zanemario bi bilo užasna laž jer se svako toliko po cijelo poglavlje posvećuje opisima dolaska raznih bogova i kumira na američko tlo. To su uglavnom zanimljive priče koje definitivno obogaćuju roman, iako u isto vrijeme usporavaju glavnu radnju no to zapravo i nije neka smetnja, ako uopće jest. Prilično sam uživala čitajući te male sporedne epizodice jer je Gaiman u njih uložio zavidnu količinu mašte i poznavanja materije kojom se malo tko od laika može pohvaliti - osim ako baš niste ludo zaljubljeni u bogove afričkih i sibirskih plemena. S druge strane, opet priznajem da mi se puno više svidio pristup Joanne Harrise koja je u svojim Runama dala prekrasno maštovit i živ portret nordijskog panteona i kojoj je sigurno pomoglo i to što je pisala ciljano za mlađu publiku. 

Sve u svemu, Shadowovova priča je bila prilično jednostavna i od razotkrivanja istine vas dijeli tek jedan twist. Iako je Gaimanovo pisanje lijepo i dovoljno lagano, pa teče bez problema, stekla sam dojam da je cijeli roman ipak malo predugačak za jednu tako jednostavnu priču i da bih u njoj možda uživala više da se radilo npr. o noveli. Bez obzira na to, Američki bogovi imaju svoje sjajne trenutke, ideje i mjesta i još uvijek spadaju u kategoriju veoma dobrih romana. Meni je samo žao što Gaiman nije više 'razigrao' svoje bogove, a možda se naprosto radi i o mojim previsokim očekivanjima koja su ponekad glavni neprijatelj svakog čitatelja. 

NasLOVEnice: Discworld (prvi dio)

Discworld je fantasy serijal romana jednog od najpoznatijih britanskih pisaca Terryja Pratchetta koji je za svoje zasluge u književnosti dobio čak i titulu viteza. Sa trona jednog od najprodavanijih UK autora svijeta ga je svrgnula J.K.Rowling sa svojim Harry Potterom no meni je Terry svejedno ostao broj jedan sa svojim genijalno satiričkim i duhovitim romanima, i naravno, prekrasnim naslovnicama. 

Pratchettove naslovnice je nemoguće ne prepoznati na prvi pogled. Vrve mnogobrojnim detaljima i na prvu mogu djelovati kao mrlje žarkih boja napučenima stvorenjima iz bajki; trolova, vještica, patuljaka i kovčega sa nogama. Nakon što bih pročitala svaku pojedinu knjigu, uvijek bih se vraćala da proučim naslovnicu i od srca se nasmijala fenomenalnom izrazu Josha Kirbyja, Terryjevog slikara naslovnica (i dobrog osobnog prijatelja, kao što sam saznala istražujući za ovaj post).

Kirby tako savršeno utjelovljuje apsurd i duhovitost svakog pojedinog romana i njegovih junaka, što je često i srž Pratchettovih romana, a opet uspijeva svakom pojedinom nastavku podariti jedinstvenu i originalnu dušu, različitu od svih ostalih i zbog toga mu se iznimno divim.

To je, također, i razlog zbog čega nasLOVEnice za Discworld dijelim na dva posta. U ovom želim skrenuti pažanju na Kirbyjev rad s Pratchettom sve do Thief of time (2001.) koja je posljednja Discworld knjiga koju je ilustrirao Kirby prije nego što je umro. Njega je naslijedio Paul Kidby kome ćemo se posvetiti u nastavku nasLOVEnica.

Već kod prva dva nastavka jasno i glasno vidimo Terryjev svijet i Kirbyjev prepoznatljivi stil.

Ostatak naslovnica nije kronološki poredan, ispričavam se zbog toga. Klik na slike za veću verziju.

Meni omiljene i najupečatljivije naslovnice su one za romane Mort i Hogfather jer mi ima nešto osobito privlačno u tim plavim nijansama koje odabire Kirby. Koje su vame zapele za oko?

Jedna mala tajna je i da je Josh Kirby sakrio svoj autoportret na dijelu cover arta za Equal Rites.

Ako volite britanski humor i duhovitu fantastiku, a niste upoznati ste sa ovim serijalom ja vam ga preporučujem svim srcem. Od kojeg kod nastavka krenete nećete pogriješiti, a naslovnicama ćete razveseliti svaku policu sa knjigama.