Statistika & ostalo: Djevojke koje su vladale svijetom

 Da bi shvatili moju glupu Stieg Larsson – Beyonce referencu morate znati da je nakon gotovo četiri mjeseca od otvaranja bloga red došao i na mali statistički recap o tome što ste najviše čitali i što vas najviše zanima. U prvih top deset najčitanijih postova zastupljeni su, kako ćete vidjeti, najviše ljubavni romani, potom fantasy young adult, te jedan povijesni roman i ljubavna drama. Da ne duljim bezveze, evo uz koje knjige se izgleda pije najviše limunade:

10. Amanda Quick: Žudnja

9.   Amanda Quick: Zeleni kristal

8.   Louise Douglas: Ljubav mog života

7.   Susan E. Phillips: Doručak u krevetu

6.   Phillipa Gregory: Bijela kraljica

5.   Annete Curtis Klause: Krv i čokolada

4.   Jennifer Cruise: Oklada

3.   Maggie Stiefvater: Drhtaj

2.   Judith McNaught: Kraljevstvo snova

1.   Lauren Kate: Kušnja

A do bloga se uglavnom došlo guglajući najviše 'judith mcnaught knjige', 'vukovi iz mercy fallsa', 'kraljevstvo snova' (opet Judith McNaught), 'maggie stiefvater', itd.

Koliko je ova statistika relevantna, teško je reći, jer na blogu najmanje i ima recenziranog SF-a, horora, trilera i ostalih žanrova, na čemu ćemo svakako poraditi u budućnosti. Osim toga, očito je da su ljubavni roman i uopće knjige s romansom u prvom planu najpopularnije, a pogotovo autorica Judith McNaught koja je kod nas prevedena zasad samo s jednom knjigom, Kraljevstvo snova.

No – pošto sam pročitala velik dio njenih ljubavnih romana na engleskom, uradit ću iznimku i napisati osvrt i na njih, jer mislim da bi moglo biti od koristi čitateljicama koje čitaju na engleskom ili bi sada mogle odlučiti da počnu.

I naravno, hvala na svim komentarima i klikovima, bez njih je sve ovo besmisleno.

NasLOVEnice: Za ljubav muškaraca u kiltovima

Ponukana temom na forumu 'Utječe li 'cover' na vas?' i uopće svojom sklonosti da proučavam i komentiram naslovnice skoro svake knjige koju recenziram odlučila sam napisati pokoju i o naslovnicama općenito. Ne znam koliko će često i redovito to biti, ali pokušat ću proći kroz razne žanrove i podžanrove književnosti, a nije isključeno da se neću uhvatiti i klasika koji često imaju najraznolikije naslovnice od izdanja do izdanja. No, da se uhvatim posla: prve na redu su možda najzabavnije i najtrashy naslovnice ikad, a to su naslovnice ljubavnih romana s škotskim predznakom o kojima sam već pisala u postu o Nevjesti Julie Garwood. Da bi uživali u potpunoj veličanstvenosti scena u kojima se žene grčevito bore za ravnotežu, a muškarci nose suknje, kliknite na sliku za povećanje.

Vintage naslovnice ovakvih romana iz osamdesetih su vrlo prepoznatljive i obično na sebi imaju ljubavni par od kojih je jedno (rijetko kad oboje) odjeveno u tartan i to je u pravilu gotovo uvijek muškarac. Naravno, rijetko kad je i potpuno odjeven, pa su ovakve naslovnice prava parada osunčanih muških torza: 

Danas se također često snimaju naslovnice u tom stilu, no one zaista i izgledaju kao fotografije za razliku od pravih vintage naslovnica koje izgledaju  kao nekakva slikarija:    

Tu su i naslovnice na kojima je samo muški junak, a za koje mi se čini da su nekakav noviji trend. Ovdje je parada muških torza i inih mišića definitivno na svom vrhuncu i rekla bih čak da trashiness odvodi na cijelu jednu novu razinu: 

Začudo, ali ima i prilično 'smirenih' i stiliziranih škotskih naslovnica. Zlobnici bi rekli da se škrtarilo na opremi knjige:

Gorštaci i za posebne blagdanske prigode:

 Nije čudo da su ove naslovnice, ma koliko živopisne bile, postale predmetom sprdnje:

Šećer na kraju tj., najdementnija naslovnica od svih ponuđenih:

Ne mogu a da ne iskomentiram i naslove knjiga u kojima se ponavljaju četiri riječi, a to su: highlander, captured, ravished i bride. Ove četiri su valjda propisane pravilom, s tim da se odstupanje može učiniti jedino za riječi koje se koriste u Dungeons&Dragons poput spell, sword i magic. 

To bi uglavnom bio kratak pregled naslovnica jednog skoro pa potpunog laika u svijetu gorštačke romanse i moram se požaliti da mi se pomalo vrti u glavi od silnih uzoraka tartana. 

Do čitanja.

Vera Čudina: Koa

 

Što se kuha u romanu Koa najpoznatije hrvatske vidovnjakinje Vere Čudine?

Sastojci: potraga u divljini, suradnja psihologije i filozofije i dječak imenom Koa.

Priprema: Duševno i tjelesno iscrpljenu ženu pošaljite na put povratka mira i istine.

Skoro prva stvar koju sam primijetila čitajući ovaj roman su kratke rečenice iza kojih u osamdeset posto slučajeva slijedi retoričko pitanje, što je vjerovatno zamišljeno kao taktika koja bi naglašavala dramatiku i čitatelja navodila na preispitivanje, no u stvarnosti jedino navodi na san i kolutanje očima. Veliki razlog za to pronašla sam i u patetičnosti sadržaja koji je smjesa klišeiziranih likova, jeftinih izraza i istrošenih ideja o načinu života.

Što se tiče srži radnje, smatram da posjeduje potencijal koji je ostao potpuno neiskorišten. Radi se o 'ženi' ( ženu stavljam u navodnike jer je iz mnogih detalja u romanu vrlo jasno da se radi o samoj autorici, tj. da je djelo polu autobiografsko) koja nakon bolesti uzorokovane stresom izlazi iz bolnice i odlučuje napustiti svoje stare načine i krenuti u potragu za duševnim mirom i univerzalnom istinom. Na tom putu usmjeruje je Učitelj i oni zajedno nailaze na dječaka Kou koji im se pridružuje, no na vrlo kratko vrijeme jer ubrzo netragom nestane, a oni ga moraju naći u neukroćenoj divljini nailazeći na mnoge opasnosti i ljepote. Učitelj, Koina majka Kira, splavar Ramai i Nazin staloženi su i mirni ljudi, pobornici sklada s prirodom od koje i uče o mudrosti života koju prenose dušama koje za njom posežu.

Shvaćam da je ideja kao takva dobra i razumijem što je autorica htjela reći, no realizacija u samom tekstu je jako loša i zamorna. Patetika na stotu potenciju je došla na svoje i uništila i ono malo uspona u radnji i likovima što čini djelo vrlo iritantnim. Još jedna mana djela je nasumična ispresjecanost dijaloga i prave radnje s unutarnjim previranjima i mislima autorice što svjedoči o neplaniranosti pisanja iliti 'pišem kako mi dolazi' stila.

Najsvijetlija točka u knjizi je trenutak kada likovi nailaze na maleno plemensko selo u divljini gdje se odvija porod žene koju okružuju svi pripadnici plemena i pjevaju umirujuće pjesme i molitve što je jako lijep primjer slavljenja života.

Sve u svemu, ne preporučujem ovu knjigu onima koji traže dobar self-help roman, a mislim da ne bi dobro sjeo ni religioznijoj i konzervativnijoj publici zbog svojih astroloških sadržaja.

Vampirska akademija: Sestre po krvi

Brzo i grubo: Mean girls susreću Harry Pottera i onda skupa susreću Sumrak. Upravo loše koliko i zvuči.

Vampirska akademija je YA (young adult) fantasy saga američke spisateljice Richelle Mead u kojoj je zbilja nadrobljeno sve što je trenutno in u književnosti namijenjenoj mladima. Tu je glavna junakinja, Rose Hathaway, dhampirka, dijete dhampirske majke i morojskog vampira kojeg Rose još uvijek ne poznaje niti zna tko je. Kao i svi dhampiri, Rose se obučava da postane čuvarica, odnosno da život posveti čuvanju moroja od zločestih vampira koji se zovu strigoi. Dhampiri su izrazito jaki i tjelesno razvijeni, te nemaju potrebu da piju krv, što bi u prijevodu značilo kako je Rose opaka, opasna, punokrvna žena dijete koja bezbrižno klopa fast food dok njena najbolja prijateljica, fragilna plavuša Vasilisa Lissa Dragomir žudi za ljudskom krvlju. Kao što možda već i slutite, Rose je pravi pain in the ass jer ona može sve, zna sve i ljepša je od bilo koje prozirne i mršave morojke. Pored takve savršene i nadobudne heroine, Lissa, morojska princeza, nema drugog izbora nego da bude jednako iritantna, ali više na emo stranu što znači da će većina scena koja uključuje Lissu obavezno sadržati plakanje, kukanje, tužna sjećanja i samoranjavanje. No, kako vampiri ipak moraju biti bar malo opaki, Rose i Lissa će svoju opakost uglavnom pokazivati svađama s drugim djevojkama u školi, tračanjem, glupim osvetama, plitkim odnosima s muškim učenicima i svim ostalim što mladi vole.

A mladi vole i internate, tako da se radnja knjige gotovo u potpunosti odvija u školi Sv. Vladimira gdje mladi moroji i dhampiri bez nadzora roditelja organiziraju tulume i pijanke te pokušavaju prekršiti svako pravilo koje im nameća škola. Da sve ne bi bilo baš već viđeno, Richelle Mead je u jednadžbu ubacila i čaroliju kojom vladaju moroji, a koja se temelji na četiri osnovna elementa: vodi, vatri, zraku i zemlji. No kako bi to zapravo značilo da su onda dhampirski čuvari nepotrebni morojima, iz nekog je razloga zabranjeno koristiti se tom magijom u borbi sa strigojima. Harry Potter, eat your heart out.

S druge strane imamo strigoje, tipične vampire koji su alergični na svjetlo, crvenooki i deprivirani od svakih ljudskih osjećaja, osim onih rušilačkih i sadističkih. Strigoje možemo nazvati nekakvom 'grupnom prijetnjom' jer među njima ne postoji ni jedan protivnik koji bi bio zloglasniji ili poznatiji od ostalih. Mislim da je Mead vjerojatno bila svjesna da bi teško osmislila antagonista dovoljno izvitoperenog i zlog, a koji ne bi podsjećao (u ovakvom školsko-internatskom okolišu) na lorda Voldemorta. No iako mi je na početku ideja o dva suprostavljena vampirska klana zvučala odlično, moram priznati da su mi 'dobri moroji' i 'zločesti strigoji' stvarno bezveze razrađeni i zapravo zapeli na nivou prve i osnovne ideje. Od moroja sam očekivala više ozbiljnosti i neke prave vampirštine, a od strigoja neki zanimljiv twist kojeg u prvoj knjizi nema.

Svijetla točka knjige je lik Christiana Ozere, morojskog plemića čiji su roditelji dobrovoljno postali strigoji i potom bili ubijeni. Christian se sada nosi s tom mračnom roditeljskom ostavštinom i kao zavraga zaljubljuje u Lissu, na glasu kao savršenu i besprijekornu morojku, posljednju iz svoje loze. Christian, kao i ja, ne podnosi Rose, što je kod mene uvijek plus.

I na kraju ukratko o pisanju Richelle Mead: nisam bila impresionirana. Klišeizirani opisi (npr. Akademijine gotičke zgrade), zbrzani dijalozi i neoprostivo iritantna Rose koja je negdje sto puta spomenula veličinu svojih grudi i tijelo u obliku pješčanog sata... teška flopina.

Kate Quinn: Kćeri Rima

Što se kuha u novom romanu Kćeri Rima autorice Kate Quinn?

Sastojci: četiri sestrične, četiri cara, krvav državni udar i nebrojena vjenčanja.

Priprema: Ispletite tajnu mrežu oko najmoćnijih muškaraca Rima te povlačite sitne konce pomoću kojih će godina 69. na prijestolju vidjeti četiri cara.

Prije svega, opet priznajem da me na kupnju privukla više nego prekrasna naslovnica. Dvije lijepe žene u prekrasnim rimskim opravama s uzvisine promatraju Rim u kaosu i plamenu, a ako se bolje zagledate vidjeti ćete da čitava slika ima efekt od starosti ispucane slike kao što to biva s uljem na platnu ili zidnim freskama. Iako upravo zbog takvih naslovnica znam biti skeptična prema sadržaju koji se često ispostavi podprosječnim, ova me knjiga apsolutno očarala i bacila na koljena!

Poglavlja su podijeljena tako da prate jednu od četiri Kornelije: Korneliju Primu, jedinu koja kroz djelo zadržava to ime, Korneliju Sekundu zvanu Marcela, Korneliju Terciju poznatiju kao Lolija i meni omiljenu Korneliju Kvartu zvanu Dijana.

Kornelija i Marcela dvije su sestre bogate i ugledne obitelji Kornelijevih, dok su im Lolija i Dijana najbliže rođakinje, a svaka od Kornelija vodi poseban i zanimljiv život prepun sitnih tajni.

Početak radnje djeluje kao svojevrsna povijesna verzija serije Seks i grad: četiri žene i bliske prijateljice uživaju u životu i vrevi bučnog Rima. No svaka sličnost sa serijom nestaje kada cara Galbu te njegova nasljednika (i Kornelijina muža) Pizona ubiju izdajnički pretorijanci, a četiri Kornelije jedva izvuku živu glavu zahvaljujući odanom centurionu Druzu Denzu.

Nakon toga nastupa kratka vladavina cara Otona u koju svoje prste upliće osvetoljubiva Kornelija koja je s Pizonom izgubila ljubav svog života i ugled buduće carice Rima.

Po njezinu uspjehu nastupa razdoblje cara Vitelija kojeg nakon krvavih borbi koje su Rim promijenile iz korijena ubrzo nasljeđuje Vespazijan.

Sve to iz sjene promatra Marcela koja od objektivne promatračice i povjesničarke postaje lukava manipulatorica. Ona shvaća da svoju strast bilježenja povijesnih događaja može zamijeniti jednom puno, puno boljom: može ih stvarati. Postaje ovisna o tom osjećaju i tako svoje prste upliće u događaje koji prate pad svakog od careva, uključujući čak i Nerona.

Moguće je povremeno se poistovjetiti na neki način sa svakom od Kornelija. Svaka od njih je na svoj način posebna i zanimljiva za pratiti kroz djelo. Čitajući, smijala sam se s Lolijom, napeto navijala za Dijanu na utrkama, tugovala s Kornelijom i suosjećala s Marcelom.

Slijedi spoiler: Jako mi se svidio kraj koji je bio spoj očekivanog raskrinkavanja Marcele i neočekivanog vjenčanja s Domicijanom koji ju je time učinio caricom.

Sve u svemu, odličan roman koji preporučujem svima, čak i onima koji nisu ljubitelji povijesnih romana. Potpisujem svaku riječ odličnih kritika na poleđini i više sam nego zainteresirana za buduća djela ove autorice.

Julie Garwood: Nevjesta

Brzo i grubo: još jedan povijesni ljubić, ali ovaj put iz tzv. highland romance žanra, ilitiga, škotsko-gorštačke romanse.

Ovo je prvi ljubavni roman koji sam pročitala, a koji za glavnog junaka ima Škota i koji je, nažalost, po mom mišljenju čisto osrednje djelce, ali o tome malo kasnije. Već odavno znam da među ljubavnim romanima postoji mnogo podžanrova koji imaju svoju vjernu publiku i da je jedan od najpopularnijih nekoć bio upravo ljubić koji tematizira romansu sa škotskim gorštacima. Isti su podrazumijevali brojne kičaste naslovnice u čijim je prvom planu bio razvijeni i preplanuli muški torzo zagrnut tartanskim pledom i vlasnik tog istog torza sa staromodnom fudbalerkom koja mu je resila muževnu glavu. Toj zlatnoj eri škotske romanse pripada i Nevjesta autorice Julie Garwood napisana 1989. A evo i o čemu se, ukratko, radi: lady Jamie je mlada Engleskinja koja se po kraljevskom nalogu mora udati za Aleca Kincaida, poglavara jednog od škotskih klanova o kojem kruže glasine da je ubio svoju prvu ženu Helenu. Ona je ujedno i najmlađa kćer svog poočima baruna Jamisona koja se skrbi za cijelo kućanstvo i svoje neodgovorne starije sestre Alice, Agnes i Mary. Povrh svega toga, ona vlada i zavidnom vještinom rukovanja lukom i strijelom, bodežima, te jahanjem konja kao bilo koji muškarac. No što o ulozi žene misli njezin muž Alec i ostali Škoti se uvelike razlikuje od onog što je Jaime naučila u Engleskoj.

Moram priznati da nisam baš oduševljena ovim romanom iako zapravo ni nemam nekih velikih zamjerki na pisanje Julie Garwwod. Jamie je dosta dopadljiva junakinja, ali i prilično stereotipna u svojoj tvrdoglavosti i plemenitim namjerama koje trebaju omekšati srce glavnog junaka. Alec mi s druge strane baš i nije dobro legao kao lik. Mjestimično je ispadao kao primitivan i priprost, a čini mi se da mu ni pamet nije baš jača strana. Možda je to zato jer sam navikla na regency junake koji su uvijek visoko obrazovani, rafinirani i pomalo misteriozni engleski plemići, pokraj kojih se Alec Kincaid doima kao Tarzanov mlađi brat. Pored njihove ljubavne priče, tu je i misterija koja mora biti riješena te sporedna priča Jamiene sestre Mary koja se udala za Alecova prijatelja Daniela. Nažalost, ta je priča potpuno nerazvijena i riješena u nekoliko rečenica, iako je imala svog potencijala.

Sve u svemu, Nevjesta nije loš roman, iako pomalo stupidno potencira neke stereotipe o škotskom narodu koji i nisu baš za pohvaliti se, i mislim da je pristojno štivo za plažu ili jednostavno za odmoriti mozak. S druge strane, Garwood ne piše jednako dobro kao Judith McNaught ili Susan Elizabeth Phillips koje su nešto maštovitije i razigranije u svojim knjigama i koje uvijek nekako iznenade svoje čitatelje. To ipak ne znači da neću pročitati i ostale romane Julie Garwood.

Susan Elizabeth Phillips: Evin grijeh

Brzo i grubo: jedan od najbolji povijesnih ljubavnih romana smještenih u vrijeme, tj. neposredno nakon američkog Građanskog rata.

Ovaj je roman jedan od mojih definitivnih favorita, i to ne samo u gore spomenutom Civil War žanru, već jedan od najboljih ljubavnih romana uopće. Autorica je, kao što već znate, neponovljiva Susan Elizabeth Phillips koja je u Evinom grijehu pokazala najbolje od svog umijeća. Kao prvo, knjiga od samog početka pršti humorom i urenbesnim situacijama u kojima se zatječe naša heroina, buntovna i divlja Katherine Kit Weston, južnjačka nasljednica plantaže koja se za svoju ostavštinu dolazi izboriti u New York preodjevena u musavog dječarca. Kit planira ubiti svog konkurenta za naslijeđe, Barona Caina, bivšeg (i sada obogaćenog) kockara čija je majka bila udana za Kitinog oca. Spletom okolnosti 'to musavo stvorenje' kod Caina dobija posao konjušara, no Kitina se tajna vrlo brzo otkriva i ona umjesto svoje voljene plantaže Risen Glory, dobija podulji boravak na Akademiji Templeton za mlade dame. 

Kitina preobrazba je drastična i nakon nje više ništa nije isto. I inače sam ljubitelji takvih zahvata na likovima, ali kod Phillipsove mi se osobito svidjelo to što je Kit u svojoj srži ostala ista tvrdoglava drznica uvijek spremna na svakave bezobrazluke i vrlo nedamske psovke ili pucnjave iz pištolja. Dijalozi su vrckasti i humoristični, osobito ako volite tip Jug-Sjever/Dinamo-Hajduk prepucavanja; radnja je puna zaokreta i obuhvaća relativno dug vremenski period od nekoliko godina, a sporedna ljubavna priča oslobođenih robova, Magnusa i Sophronie jednostavno dirljiva i predivna. Dirljiv je također i odnos između Kit i Sophronie i moram priznati da je Susan Elizabeth na vrlo suptilan način održala lekciju o ljudskosti i antirasizmu kroz jednu ovako laganu knjigu. Mislim da sam i u prošlom postu o njenom Doručku u krevetu već pisala koliko ona voli američki Jug, pa sada svakako moram ponoviti da joj takav setting izrazito leži, kao i specifično povijesno razdoblje, iako ona uglavnom piše suvremeni ljubavni roman (što je prava šteta). Tu nikako ne smijem zaboraviti spomenuti lik gospodične Dolly, stare djevojke i Kitine družbenice koja je malo šenula te nikako ne prihvaća činjenicu da je Baron Cain Jenki i da je Građanski rat završio.

Ovo je jedan od prvih pročitanih i meni najdražih romana S. E. Phillips koji me je pridobio i na čitanje njenih ostalih djela. Zanimljivo je da je napisan 1984. godine pod naslovom Risen Glory, te dotjeran i ponovno izdan 2001. pod novim naslovom Just imagine. Meni se više sviđa prvi naslov, a nemam, začudo, pritužbi ni na hrvatski prijevod iako naoko nema veze s mozgom. Summa summarum, ako tražite zbilja zabavan i dobro napisan ljubić, Evin grijeh je moja prva preporuka.