NasLOVEnice: Kate Quinn

Kate Quinn je mlada autorica povijesne fikcije koja me i više nego zadivila sa svoje prve dvije (i za sada jedine) knjige. 

No, ono što me zadivilo više od sjajne i maštovite radnje, izvrsnog stila pisanja i zanimljivog osvrta na izmišljene i prave povijesne ličnosti, su naslovnice njezina dva djela.

Ovdje ih donosim i vama na sud, kao i naslovnicu trećeg djela koje će svjetlo dana ugledati tek 2012.

Kate Quinn je sama izabrala naslovnice svojih knjiga, a inače se mogu pronaći u dvije verzije:

I druga, mračnija verzija:

Priznajem, nisam imala pojma tko je Kate Quinn, tko ljubavnica Rima, a tko kćeri istog, ali sam se na prvi pogled zaljubila u njezine knjige koje su me očarale i sadržajem. Sada je jedna od mojih omiljenih autorica, a sve zahvaljujući naslovnicama. :)

Trenutno sam u slatkom iščekivaju vladarice sedam brda čija je naslovnica također atraktivnog i filmskog izgleda kao njene prethodnice:

 

Koja se verzija naslovnica vama više sviđa?  Da li 'padate' na dobre naslovnice? Komentari, dobrodošli!

Vampirska akademija: Poljubac sjene

Brzo i grubo: treća knjiga serijala je ujedno i ona u kojoj se Rosein svijet izvrće naglavačke, a zasad ima i najviše akcije.

Mnogo se toga dogodilo u Poljupcu sjene. Rosein prijatelj Mason koji je poginuo u Spokaneu se sada pojavljuje na tlu Akademije kao duh. Čini se kao da pokušava upozoriti Rose na nešto, ali opasnost koja prijeti ostaje do samog kraja za nju tajnom. Morojska kraljica Tatiana nastoji razdvojiti Lissu od njenog dečka Christiana te je spojiti sa svojim nećakom Adrianom. U isto vrijeme se odvija i suđenje Viktoru Daskhovu koji jedini zna za zabranjenu ljubav između Rose i njenog mentora Dimitrija Belikova. Sama Rose polako otkriva što to zapravo znači biti 'od sjenke poljubljena', a povrh svih tih nedaća i čudnovatosti počinje se pitati i o svojoj ulozi buduće Lissine čuvarice.

Što mi se svidjelo u ovoj knjizi? Pa za početak, svidjelo mi se što je Mead u priču ubacila nekoliko horor elemenata i definitivno puno više akcije s kojom je zatvorila knjigu. Svidjela mi se priča o duhovima, jer obožavam takve stvari i bilo je super čitati kako se razvija prijateljstvo između Christiana i Rose, a pogotovo vidjeti kako u borbi funkcionira morojsko-dhampirski par.

Što mi se nije svidjelo u ovoj knjizi? Puno toga. Jednostavno mi ne sjeda način na koji Richelle Mead piše i način na koji je artikulirala Rose. Čini mi se da ima puno bespotrebnih psovki i glumatanja koji bi valjda trebali približiti vampire urbanim klincima za koje Mead pretpostavlja da riječi poput 'kuja' i 'sranje' koriste u svakoj rečenici. Inače nisam neki puritanac što se toga tiče i psovke me ne smetaju ni na filmu ni u knjizi, ali opet mislim da i psovke imaju svoju funkciju u gradnji lika koja se ovdje, nažalost, svela na ' joj što sam cool'. Tu je i stari problem koji Mead ima, a to je pisanje po principu tell, don't show. Mrzim to. Također, priča je često ispresijecanja objašnjenjima i sjećanjima koja smo već dobili u prve dvije knjige i to mi je bilo potpuno suvišno pošto sumnjam da će itko započinjati čitati sagu od treće knjige.

Sada slijedi spoiler pa budite upozoreni: nikako mi se nije svidjela ljubavna scena između Rose i Dimitrija koja, osim što je veoma kratka, upravo pati od tell, don't show simptoma cijelog serijala. Mead je to odradila uistinu bezveze i bilo bi bolje da je unajmila nekavog ghost writera da to odradi za nju.

Ipak, ipak, ipak – ovo je knjiga koja se pročita za dan, dva i nikako nije dosadna. Možda pisanje Richelle Mead nije bogzna kakvo, ali priča je dobila svoj prvi veliki obrat i vodi u neočekivanom smjeru. Ja bih svakako željela čitati više o morojskom dvoru i svim mastima premazanoj kraljici Tatiani, kao i Adrianu koji je moj junak serijala, dok me Lissin lik ostavio standardno iziritiranom njenim cjelokupnim opusom te joj svečano priznajem da je postala nepodnošljivija od Rose. Naslov na engleskom je Shadow kiss.

Judith McNaught: Prije tebe

Brzo i grubo: Westmoreland serijal se nastavlja, a posljednja je knjiga ujedno i najslabija od svih.

Ipak, ne radi se o lošem romanu. Ovaj put ostajemo u regency razdoblju iz Whitney, my love i u društvu manje-više istih likova. Stephen Westmoreland, Claytonov brat, je u međuvremenu naslijedio titulu grofa od Langforda i time se popeo na prvo mjesto liste najpoželjnijih neženja u Engleskoj. Naime, prije je bio samo bogat i nevjerojatno zgodan, što ipak nije bilo dovoljno za Emily Lathrop u koju je tada bio zaljubljen. Emily se radije udala za uglednog i starog vojvodu, njihova afera je završila skandalom i dvobojem, a Stephen je ostao ogorčen i zasićen ženskim rodom te, naravno, neoženjen. Jedne noći Stephen nesretnim slučajem zgazi kočijom mladog plemića Burletona čija je zaručnica upravo stizala brodom iz Amerike. Ta ista zaručnica, Charise Lancaster, je tada negdje zapravo bila na svom medenom mjesecu s brodskim časnikom za kojeg se usput udala u izljevu beskrajne romantike i vlastite gluposti (Marijana Čvrljak, we salute you). Izjedan savješću i krivnom, Stephen odlazi na dokove da dočeka Charise, no umjesto Charise, on vijest o Burletonovoj smrti iznosi njenoj plaćenoj pratilji, Sheridan, ne znajući da ona nije Charise. Spletom još nesretnijih okolnosti, Sheridan na mjestu događaja dobija udarac u glavu i potpuno zaboravlja tko je. Budi se u Stephenovoj kući i prihvaća jedine informacije koje joj daju: ona je Charise Lancaster, a njezin je zaručnik nitko drugi nego Stephen Westmoreland...

Ovo je još jedna američko - engleska romansa od Judith McNaught, ali po mom mišljenju manje uspjela od one u njenom romanu Once and Always. Opet, nikako nije loša, iako sam ja očekivala puno više zavrzlama i nesporazuma nego što ih je bilo. To pripisujem iskustvu s Whitney, my love, ali meni nijedna njena knjiga nije toliko dobra kao ta. Sheridan i Stephen su mi bili ok, ali sjaj im je pomalo ukrao Nicholas DuVille, sofisticirani i cinični Francuz koji se pojavljuje u Whitney, my love i koji je bio ludo zaljubljen u Whitney. Roman svakako ima sjajnih i pamtljivih scena kao što su uvođenje Sheridan u englesko visoko društvo, netrpeljivost i okršaj između Stephena i Nicholasa i pojavljivanje prave Charise Lancaster. Tu su opet i Whitney i Clayton i udovica vojvotkinja, ali i novi sporedni likovi koji čine sliku potpunom i originalnom. McNaught piše standardno sjajno, a osobito mi se sviđa što ne ponavlja šprancu po kojoj piše, tako da sam još uvijek u stanju razlikovati njene knjige međusobno, što mi se baš ne događa s nekim drugim autoricama.Također, Sheridanina američka prošlost i prošlost njene obitelji su mi bile divno opisane, ali McNaught uvijek daje opsežan i detaljan prikaz junakinjine prošlosti kao i razvoj njenog lika, a ponekad u tome čak i malo pretjera. No vjerujem da dosta čitateljica ipak uživa u tim obiteljskim pričama i napeto čekaju razrješenje i takvih sporednih obiteljskih zavrzlama. 

Sam Christer: Tajna Stonehengea

Što se kuha u popularnom romanu Tajna Stonehengea britanskog autora Sam Christera?

Sastojci: drevno kamnje, tajni kultovi, mladi arheolozi i naravno, odbrojavanje do ljetnog suncostaja.

Priprema: Uzmite mistični Stonehenge i hranite ga ljudskim žrtvama da održite zaštitu i blagoslov tajnovitih stijena.

Nazvati Sama Christera novim Dan Brownom bilo bi posve pogrešno. Zašto? Zato jer me ne bi čudilo da su Sam i Dan jedna te ista osoba. Počevši od iritantnog stila pisanja u prezentu, preko glavnog lika koji je, naravno, inteligentan i nevjerovatno sposoban arheolog, ideje koja je rođena od preočitih svjetskih zagonetki (što je po mom mišljenju igranje na sigurno, pogotovo za prvijenac) do kratkog vremenskog perioda u kojemu se radnja odvija.

Da bih vam približila svoj doživljaj djela izložiti ću ukratko o čemu se radi.

Dakle, poznati skupljač umjetnina i lovac na blago Nataniel Chase ubija se u svom luksuznom domu nedaleko od samog Stonehengea te svom sinu (naravno arheologu) Gideonu ostavlja sve svoje nasljedstvo uključujući ogromnu tajnu o svom životu i životu njegove majke. Negdje u isto to vrijeme kćer američkog podpredsjednika, Caitlin Lock, misteriozno nestaje pa se stoga na noge podiže čitava policija Britanije, vojska, FBI, CSI, Chuck Norris i tko sve ne… Uglavnom, shvaćate što želim reći.

Policajka Megan koja radi na istrazi povezuje ta dva događaja, kao i niz drugih neobičnih nestanaka, smrti i aktivnosti te dolazi do naizgled nevjerovatnog zaključka.

Caitlin, Gideon, Nataniel, policajka koja je zadužena za obje istrage, njen šef, njen muž i tako dalje, svi su neraskidivo povezani i do grla upleteni u tajnu koja seže do par tisućljeća prije Krista. Naravno, već pogađate da je za sve kriv misteriozni tajni kult koji već tisućljećima štuje i obožava Stonehenge te vjeruje da kamenje posjeduje iscjeliteljsku moć – ta se činjenica kao i sve ostalo otkriva na samom početku romana. Čitatelju je otkriveno doslovno sve. Svaka smicalica, svaki zaplet, svaki krivac i svaka žrtva. Ostatak knjige provedete čitajući kako likovi to otkrivaju, što je poprilično dosadno unatoč pristojnoj priči ,jer na čitatelju i njegovoj mašti nije ostavljeno apsolutno ništa. Stoga je kritika amazona koja na poleđini knjige navodi da 'će vas napetost i neizvjesnost držati prikovanim do kraja' obično napuhavanje. Likovi su suviše klišeizirani, a cijelo djelo jednostavno vrišti 'Dan Brown'.

No, da dodam i malo svjetlosti na svoju osobnu kritiku, smatram da je djelo samo po sebi potpuno pristojno štivo za čitati u autobusu, na plaži ili da popunite prazninu slobodnog vremena između obaveza. Također mi se sviđa i naslovnica koja prikazuje zalazak Sunca nad Stonehengem te atraktivni efekti na lijepom fontu. Smatram da bi ova ideja kao podloga za film možda bolje upalila, naravno, s time da se uzme u obzir držanje ključnih sastojaka priče tajnom do samog kraja kako bi se dobilo na napetosti.

Jo Nesbø: Nemeza

Brzo i grubo: manje napeto od Crvendaća, ali još uvijek prilično napeto.

I bez nacista ovaj put. Svejedno, Nesbøv Harry Hole mi je prilično prirastao srcu. Harry sada radi na slučaju pljačke banke u kojoj je ubijena službenica Stine Grette. Razlog zbog kojeg je ubijena je prilično čudan i sumnjiv: njezin šef je šest sekundi predugo praznio sef. Surađujući s odjelom za pljačke, Harry dobija novu privremenu partnericu, Beate Lønn koja može prepoznati svako lice koje je ikad vidjela u životu. Na njenu nesreću, Beate će (neko vrijeme) uspješno šarmirati inspektor Tom Waaler, beskrupulozni sociopat poznat nam otprije iz Crvendaća. Tu je i drugi slučaj kojeg Harry istražuje na svoju ruku: ubojstvo Anne Bethsen, njegove bivše ljubavnice iz mladenačkih dana s kojom je večerao iste noći kad je ubijena. Od novih likova pojavljuju se još bračni par Albu: naoko savršeni Arne i izoperirana Vigdis; romski Keyser Söze u liku Raskola Baxheta, te braća Lev i Trond Grette.

Ono što obožavam kod Nesbøvih krimića je rovaranje po mračnim zakucima ljudske psihe koji su gotovo uvijek izvorište počinjenih zločina. U Nemezi se naglasak stavio na ljudski poriv za osvetom, iako se meni čini da je i u Crvendaću vrlo slična motivacija pokretala glavnog 'zlikovca'. Slučaj Anne Bethsen mi se manje svidio od slučaja Stine Grette, čak bih rekla da je cijela priča s Annom pomalo nategnuta, ali ako vas to tješi, prepuna je obrata. S druge strane, priča s pljačkom banke mi je bila super zanimljiva.

Jedini eventualni minusi koje bih mogla navesti su Harryevi ciklički problemi s alkoholom (jednostavno nakon vremena vam se ne da čitati kako on recidivira svaki tjedan kad iskrsne neki problem na poslu – pretjerujem, ali skoro tako i dođe), izkarikiranost Toma Waalera (zločesti policajac s osmijehom Davida Hasselhofa sklon rasizmu, nacizmu, šovinizmu, sadizmu, mačizmu i Princeovoj glazbi) koji malo gubi na uvjerljivosti i meni dosadni par Albu.

Zato veliki plus ide za Raskola Baxheta za kojeg imam osjećaj da je inspiriran likom legendarnog Keysera Sözea iz filma Privedite osumnjičene. Nesbø zna da krimićima trebaju superinteligentni zločinci s šerijatskim osjećajem za pravdu. Isto tako, krimićima trebaju i likovi poput Beate Lønn, policajke sa 'supermoćima' makar to bilo samo prepoznavanje lica. Uglavnom, za Nemezu definitivno ide preporuka, iako mi je Crvendać ipak bio za dva koplja bolji.

NasLOVEnice: Megan Whalen Turner

Megan piše fantasy za mlade i sve one koji se tako osjećaju. Ja se zasad samo divim naslovnicama njenih knjiga. Serijal nema službeno ime pa su fanovi iskovali naziv The Queen's Thief. Svakako obratite pozornost na naslovnicu The Queen of Atollia - čini se kao da nam kraljica nešto pokazuje ...

 

 

 

Paige Toon: Lucy u oblacima

Što se kuha u chick lit romanu Lucy u oblacima autorice Paige Toon?

Sastojci: odvjetnik, surfer, Australija, Engleska i puno prekooceanskih letova.

Priprema: Pošaljite Lucy na vjenčanje svojih najboljih prijatelja u Australiju i gledajte kako postaje sve više rastrgana između dva izbora.

Opet ja i moja slabost prema slatkim naslovnicama. Toliko puta mi se obila o glavu da bi čovjek pomislio kako ću prestati s time i na ruku si tetovirati dobru staru 'Ne sudi o knjizi prema koricama'. No, moja ruka kao nečim vođena opet izabire chick lit knjigu, ovaj put Lucy u oblacima i na kraju se ispostavlja da je knjiga ipak jednako slatka kao i rozo-plava naslovnica ispunjena šarenim zvijezdicama.

Na dnu ilustracije prikazana je silueta naizgled jednog grada u sumrak, no zagledamo li se bolje vidjet ćemo da lijeva strana prikazuje London, a desna Sydney što očito predstavlja Lucyinu rastrganost između ta dva grada, čemu svjedočimo od prvog poglavlja.

Lucyin dugogodišnji dečko James je mladi odvjetnik s kojim dijeli stan u Londonu i naizgled ljubav njezinog života. I baš kada stvari ne mogu izgledati bolje, Lucy otputuje u Australiju gdje je provela svoje djetinjstvo, na vjenčanje svojih najboljih prijatelja Molly i Sama (za kojim je nekad i sama ludovala). Međutim, na letu za Sydney događa se nešto što započinje dramu cijele knjige, Lucy prima SMS s Jamesovog broja, a poruka je očito od njegove ljubavnice koja joj stavlja do znanja da je James ipak samo njen i da joj nabija rogove.  Od tog trenutka Lucy je rastresena i ne zna čemu vjerovati, no Kupidu ne treba karta da bi putovao i on je već čeka po dolasku u Australiju gdje se Lucy ponovno sreće sa Samovim zgodnim i šarmantnim bratom Nathanom koji se bavi surfanjem i u kojeg se zaljubljuje.

Ova knjiga utjelovljuje sve što chick lit djelo treba imati: dozu humora, dramatike, neočekivanih romansi spojenih u detaljnu priču koja se brzo čita i ne zamara. Doduše, osvrnula bih se na kritiku Andree de Angelis koja smatra da 'čitatelj dugo neće znati što je istina, a što laž u ovom romanu' jer je svakome od prvog poglavlja jasno što je istina, a što laž i tu Paige Toon potpuno zakazuje kod navedenog 'majstorskog ljubavnog zapleta', no bez obzira na to djelo je savršen sastojak opuštajućeg dana na plaži.

Ako niste od onih koji u kinu vole pogledati romantičnu komediju ni ovo vam se neće svidjeti. Moja osobna reakcija na cjelokupni dojam djela bila je: 'Hmm... slatko.' No, nije li to naposlijetku i jedina stvar koju od chick lita tražimo?