Guy Gavriel Kay: Pjesma za Arbonnu

Brzo i grubo: jedna od romantičnijih knjiga Guya G. Kaya, ali s ništa manje epskom pričom i junacima.

S obzirom da sam obožavateljica lika i djela Guya Gavriela Kaya, vjerojatno neće pretjerano iznenaditi ako ovaj post bude satkan od same hvale, lovorika, medalja i lenta. Pročitala sam gotovo sve njegove knjige, i uz izuzetak Stabla ljeta koje mi je bilo prilično razočaravajuće, teško bih odabrala favorita među njima. No jedna od meni dražih knjiga je svakako Pjesma za Arbonnu, a razloga za to ima napretek. Kao i uvijek, priča je veća od života i u pitanju je rat između dvije zemlje. Setting koji je Kay izabrao ovaj put je bio inspiriran Francuskom, ili bolje reći rascjepkanim francuskim grofovijama u zrelom srednjem vijeku kojima vlada svojevrsna opčinjenost ženama, pjesmom, suncem i vinom i svim drugim životnim radostima koje se mogu naći na jugu. Na sjeveru pak prijeti kraljevstvo Gorhaut pod vladavinom mladog i okrutnog kralja koji će svojom nepravdom od sebe otjerati mnoge časne ljude, a među njima i glavnog junaka ove knjige, Blaisea de Garsenca. Grofoviju Arbonnu ćemo tako uglavnom upoznati kroz njegove oči, oči stranca i došljaka iz zemlje koja ispovijeda i drukčiju vjeru što je i jedan od povoda za budući rat. No ni u Arbonni ne teku samo med i mlijeko: zbog obiteljskog skandala starog dvadeset godina, dvojica najmoćnijih plemića su i dan danas u velikoj zavadi koju će morati prevladati ako žele sačuvati svoju zemlju i njene tekovine od propasti...

Zapravo, teško je sažeti radnju ove Kayeve knjige s obzirom na sve likove i sporedne priče koje se u njoj pojavljuju, ali mislim da imate ideju: vjerski sukobi, rat, bračni preljub, obiteljske tajne, trubaduri, zanosne i mudre arbonnske žene i jedan robustni, plaćenik sa sjevera koji ima i sasvim solidnu prtljagu vlastitih problema. I to je ono što obožavam kod Kaya: sve ima određenu težinu i povijest i svaki je potez i lik, ma koliko sporedan bio, zapravo neprocjenivo važan. Baš kao i u stvarnom svijetu, na tijek događaja može utjecati i običan konobar, čistačica ili prosjak ako se nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme. Što se toga tiče, Kay zaista ima bogatu lepezu likova koji potječu iz svih društvenih klasa što njegova djela čini veoma uvjerljivima i svakako šarenijima. Svidjeli su mi se njegovi trubaduri, a osobito Lisseut, koja poput svakog Kayevog lika sa sobom iz pustolovine dobije i svoj dio gubitka ili tragedije. Dva zavađena plemića, Bertran de Talair i Urte de Miraval su mi obojica bili podjednako dragi i genijalni u svojoj tvrdoglavosti, tuzi i već legendarnom rivalstvu. Što se toga tiče, možda sam čak pomalo bila i na strani Urtea, jer je on ipak bio zakoniti muž dotične dame zbog koje se raskol i dogodio. Opet, nisam osuđivala njegovu ženu, mladu i prekrasnu Aelis koja je svoj grijeh preljuba počinila zbog ideala ljubavi prema drugome kojeg nipošto nije htjela pogaziti – ako to ima smisla. Vjerojatno vam je iz svega napisanog očito zašto sam posebno istaknula romantičnost ove knjige, iako ne bih rekla da je ovo knjiga pisana za žene, ali bih rekla kako će se možda najviše svidjeti curama, iako ima dovoljno akcije za svačiji ukus. 

Što se tiče samog Blaisea i njegove priče, zaista mi je bila jednako privlačna i zanimljiva, iako mnogo mračnija od arbonnske (ili možda baš zato). Mislim da je Kay na samom početku odlično dočarao stanje na dvoru nezrelog i vjerojatno pomalo poremećenog gorhautskog kralja i tako od njega stvorio neprijatelja vrijednog čitateljeva interesa. Osim toga, tu je i prilično komplicirana priča s Blaiseovom obitelji i nesretnim odnosima u istoj što je dodalo cijeloj dramatičnosti knjige. Ja sam definitivno ljubitelj takvih autorovih poteza i volim slojevitost koju je Kay dao svom protagonistu, pa mi ni davna, burna romansa sa zloglasnom Luciannom Delonghi nije bila previše.

Lucianna, za koju mi se čini da je oblikovana po liku Lucrezije Borgia (čak su im i vlastita imena veoma slična) je upravo jedan od onih sporednih likova kojima Kay opali svoj prepoznatljiv pečat na tekst. Luciannu sam pamtila i onda kad sam zaboravila neke od važnijih likova Arbonne, a slično je bilo i sa ženom Blaiseova brata, Rosalom.

Za kraj još moram napisati da je atmosfera u knjizi predivna i često obojena melankolijom što se možda neće svidjeti svakome, no mislim da je većina Kayevih fanova ipak naviknula na izvjesnu dozu sentimentalnosti. Znam da ja nemam ništa protiv. 

Vampirska akademija: recap serijala

Znam da sam već napisala tekst o svakom nastavku VA posebno, ali mislim da serijal od šest knjiga zaslužuje i jedan pošten sažetak u kojem bih probala istaknuti najbolje i najgore od onoga što nam je ponudila njegova autorica Richelle Mead. Pa, da krenem ispočetka...

Za serijal sam čula još prije nekog vremena dok je vladalo Twilight ludilo oko prvog filma i ono što sam doznala zvučalo mi je zanimljivo. Dva soja dobrih i zločestih vampira, dhampirski čuvari, plemićki sustav kod moroja, zatvoreni tip akademije... Sve je zvučalo vrlo obećavajuće i mračno, ali istina je ta da Vampirska akademija nažalost i nije vampirski roman. Na mjestu vampira su mogla biti bilo kakva druga nadnaravna bića i priča bi opet funkcionirala posve isto. Npr, moglo se raditi o zločestim i dobrim vilama i njihovim poluljudskim čuvarima, ili naprosto o čarobnjacima ili vanzemaljcima... Za strigoje je gotovo nebitno što su vampiri i što piju krv. Oni su i bez toga bezdušna, nemoralna čudovišta i zato ih treba ubijati. Za moroje je još manje bitna njihova vampirska priroda. U centru su uglavnom njihova magija i dvanaest kraljevskih obitelji, te politika na morojskom dvoru.

Imala sam i veliki problem s glavnom junakinjom i njenom najboljom prijateljicom. Još bih nekako i probavila činjenicu da je Rose najopakija, najbrža, najbolja i najljepša čuvarica na Akademiji da nije bilo njenog konstantnog samohvaljenja o tome i opisa vlastitih oblina, punine dekoltea i slično. Osim toga, nikako mi nije legla romansa s Dimitrijem, kao ni činjenica da je Rose neprestano flertala sa svakim iole zgodnijim muškarcem koji je naišao, osim valjda Christiana. Zapravo, cijela ta afera s vlastitim instruktorom, profesorom, kako god hoćete, mi je bila pomalo creepy, a ne romantična.

Dimitrijev lik mi je bio, pak, komičan. Frajer s dugom smeđom kosom koju nosi u repu i kaubojskom kaputu (dusteru)? To bi trebalo biti seksi? Kad tome dodamo i ruski naglasak, bojovnu nepobjedivost i kaubojske romane, imamo najtrashy muški lik ikad.

Lissa također ide u koš za iritantne likove. Ludilo, samoozlijeđivanje, alkohol, cmizdrenje, emocionalna i posvemašnja ovisnost o drugim ljudima, ljubomora, pa još ljubomore... Naporno.

S druge strane, svi likovi za koje Mead nije zacrtala da moraju biti savršeni i dopadljivi su zapravo ispali puno dopadljiviji od glavnih junaka. Cinični Christian, njegova buntovna teta Tasha, zlikovac Viktor Daškov i njegov poluludi, ali moćni brat Robert, morojke Mia Rinaldi i Jill Mastrano, profesorica Sonja Karp i naravno, divni Adrian kojeg sam obožavala od prvog do zadnjeg slova.

Samo pisanje Richelle Mead je priča sama za sebe. Nemam prigovor na brzinu kojom su se stvari odvijale, ni jasnoću cijele priče – taj je dio odrađen posve solidno, no dočaravanje atmosfere i opisi... Osjećam psihičku bol kad se sjetim tih dijelova, kao i opisa borbi: zar nije mogla naučiti bar nazive nekih osnovnih udaraca (aperkat, kroše, direkt npr) kad već piše o borilačkim vještinama? Zar je tako teško bilo, npr, googlati neke detalje o Rusiji kad već tamo šalje glavnu junakinju? Mislim, što pridjevi kao 'prekrasno' i 'komplicirano' konkretno znače kada opisujete arhitekturu nekog grada?

S druge strane, neke od njenih misterija u priči je bilo lako za predvidjeti, a neke nije. Također, čini mi se da je 'ubila' kraljicu Tatianu i Viktora Daškova jer naprosto nije znala što će s njihovim likovima, dok je Lissi, mislim, svo vrijeme preočito bila namijenjena uloga buduće kraljice.

Sve u svemu, rekla bih da je ovo prosječno zabavan serijal knjiga za mlade koji bi možda najbolje funkcionirao pretvoren u seriju, jer ga teško vidim kao šest filmova ispunjenih Roseinim beskrajnim tučama i Lissinim prenemaganjem. Ja sam svakako očekivala puno i Richelle Mead nije ispunila moja očekivanja, ali sad barem znam što me čeka s Bloodlines knjigama za koje se nadam i vjerujem da će biti bolje.

Vampirska akademija: Posljednja žrtva

Brzo i grubo: očekivani kraj Roseinih i Lissinih pustolovina, nekoliko zaokreta i vrlo obećavajući potencijal za novi serijal Bloodlines.

Pozor, pozor, spoileri na vidiku. Budite upozoreni.

U posljednjoj knjizi serijala Rose i Lissa će se suočiti sa svim demonima svoje prošlosti i opasnostima koje prijete u sadašnjosti. Rose, sada u zatvoru pod optužbom da je počinila ubojstvo kraljice Tatiane, zna da tamo vani postoji još jedan Dragomir koji bi pomogao Lissi oko mjesta u morojskom zakonodavnom vijeću, i uskoro će se naći u ludoj potrazi za njim (ili njom). Saveznici na toj misiji? Oni koji od kojih bi to najmanje očekivali, ali najvažniji od svih: Dimitri. Na dvoru su pak ostali Lissa i Christian, kao i Rosein dečko Adrian Ivaškov, njena majka Janine i otac Abe Mazur, ali i stari poznati likovi kao što su Tasha Ozera, zgodni dhampir Ambrose, Daniella Ivaškov, čuvari Hans i Mikhail, itd. Lissa i ekipa će pokušati sprati ljagu s Roseina imena i otkriti stvarnog ubojicu kraljice Tatiane. U međuvremenu započinje i izbor za novog morojskog vladara koji mora proći tri testa izdržljivosti, inteligencije i sposobnosti.

Posljednja žrtva je uglavnom popravila loš dojam koji su na mene ostavile prethodne dvije knjige. Istina, i ovaj nastavak pati od patetike i jeftinih akcijskih scena, ali usprkos tome, bilo je tu i prilično zabavnih i uzbudljivih stvari pa bih rekla da zatvaranje serijala s ovom knjigom uopće nije bilo loše. Na samom početku knjige je i bilo i par vrckastih fora koje su me nasmijale i žao mi je što takvih stvari u serijalu nije bilo još više, već je Mead najčešće potonula u nekakve 'filozofije' koje su polučitljive i poluprobavljive. No kad stavim na stranu svaki put kad je Rose ustvrdila kako gaji osjećaje sad prema Adrianu, sad prema Dimitriju (inače, stvarno mi se ne sviđaju ovakve 'poligamne' junakinje koje pokušavaju istodobno sjediti na dvije stolice, jer je Rose radila upravo to: iskorištavala je Adriana, a željela Dimitrija) bilo je tu po prvi put nekih scena između nje i Dimitrija kad je kemija između njih bila uvjerljiva, ali nažalost, i to je bilo samo na početku. Kasnije stvari krenu poznatim tokom: red jeftine filozofije, pa red čeznutljivih pogleda i tako unedogled. 

Što mi se još svidjelo? Pa, definitivno likovi braće Daškov i Robertov magijski sukob s još jednom korisnicom duha. To je bila prva 'akcijska' scena za koju sam mislila da je cool, i naravno, nije uključivala Rose i njezino 'ubijam jednog strigoja, pa onda sređujem još dvojicu'. A kad sam već kod akcijskih scena, primijetila sam i ovo: u ovom se nastavku prvi put spominje da čuvari ponekad nose i pištolje. Naravno, pitam se zašto onda i čuvari u Tarasovu nisu nosili vatreno oružje? Zapravo, s obzirom na činjenicu da su ljudi često pomagali strigojima, zašto čuvari uvijek nisu bili propisno naoružani? Nije li pomalo glupo da, dok izumire rasa koju čuvaš, hodaš naokolo ovisan samo o svojim šakama i brzim nogama? Znam da strigojima pištolji nisu mogli ništa, ali u Roseinom svijetu nisu samo strigoji bili opasni po život. To mi jednostavno nema smisla.

Što se tiče samog kraja, sve je bilo očekivano i ok, iako su neke stvari ostale nedorečene, a pritom mislim na Lissu i Christiana. Pretpostavljam da će se detalji otkriti u novom serijalu čiji će protagonisti biti, koliko sam čula, alkemičarka Sydney i Adrian. Za Sydney me i nije pretjerano briga, iako me živo zanima kako će Mead napisati knjigu sad kad junakinja više nije obdarena, sangvinična dhampirica koja ubija sve nemrtvo pred sobom. Adrian me itekako zanima, kao i posljednji otkriveni Dragomir čiji identitet vam neću spoilati. 

Živi bili, pa čitali.  

Vampirska akademija: Zov duha

Brzo i grubo: najlošija knjiga serijala rješava neke od zavrzlama na vrlo neatraktivan i neuvjerljiv način.

S obzirom da sad pišem osvrt na već petu i pretposljednju knjigu serijala, nemoguće mi je izbjeći neke od spoilera iz prijašnjih knjiga, tako da preporučujem onima koji ih još nisu pročitali da ne čitaju ovaj tekst. Osim ako na neki čitateljsko mazohističan način ne žele sebi pokvariti velika iznenađenja koja nam je pripremila Richelle Mead. A kad smo već kod mazohizma, pričajmo o iskustvu čitanja Vampirske akademije koja, nevjerojatno, ali istinito, kao da iz nastavka u nastavak postaje sve gora. Tako se u petoj knjizi koncentiralo sve ono loše što se razvlačilo kroz cijeli serijal, a to su teška patetika i traljave akcijske scene. Rose odmah na početku polaže ispit za čuvaricu i naravno, rastura. Ne trebam ni spominjati kako je najbolja na godini i kako su za nju osmislili posebno težak zadatak koji ni sami instruktori s Akademije nisu znali riješiti. Dimitri, još uvijek strigoj i još uvijek iz nekog razloga opsjednut s Rose, je nekako preživio kolac u srce i za petama je ljubavi svog života koju želi ubiti. No ljubav njegova života (ako netko nije shvatio, radi se o Rose) sada hoda s Adrianom Ivaškovim koji je u prošlom nastavku financirao njenu skitnju u skupim haljinama po Rusiji, tako da bi bilo posve legitimno i da ga zovemo njenim sponzorom. Usprkos osiguranom sponzoraju, Rose i dalje traži načina kako vratiti Dimitrija u dhampira, a jedini koji o tome zna više informacija je stari neprijatelj Viktor Daškov, zatočen u dobro čuvanom zatvoru Tarasov na Aljasci. I da, Lissa i Christian se još uvijek nisu pomirili. Mislim da možete naslutiti u kakvu misiju će se Rose i Lissa upustiti u ovoj knjizi.

Jednostavno nisam mogla probaviti akcijske scene u ovom romanu, a bilo ih je relativno mnogo. Većina je opisana jako jednostavno (borim se, ubijam strigoja s lijeva, zatim ubijam još dva s desna) i užasno neuvjerljivo. Znam da VA čitaju uglavnom cure i da većina pretpostavlja da ih takve scene ne zanimaju, ali ovo je jednostavno užasno. Tu su negdje i ljubavne i kvazi ljubavne scene s Adrianom i Dimitrijem u kojima otkrivamo koliko jako plamti tijelo glavne junakinje koja nema nikakav problem da voli jednog, a nudi se drugom... ili je obrnuto, ne znam više ni ja sama. Možda je Mead trebala preimenovat ovaj nastavak u Zov požude.

Još više razočarava činjenica da se skoro cijeli Zov Duha odvija na morojskom dvoru i da je usprkos tomu atmosfera prilično mlaka. Prisustvo kraljice Tatiane, za koju još nije sigurno da li je prijateljica ili ne, je blijedo i nezanimljivo, a ista je stvar i s Adrianovim roditeljima i drugim morojima koje znamo otprije. Kolutala sam očima i na opise koliko je Rose savršena, opasna, fatalna, divna i najbolja, a ovo su samo neki od primjera:

''Superiornija si od drugih. Da si radila lagane stvari, ne bi bilo fer'' – str. 29.

''Prekrasna si dok se boriš – rekao je Dimitri. – Kao anđeo osvete koji je došao donijeti pravdu raja'' – str. 207.

''Zapovijed me žestoko udarila... Trebao mi je samo trenutak da je se otresem... A i ja sam ionako bila prilično otporna na kompulziju'' – str. 212.

'' Njegov je pogled bio svemoćan, upijao je svaki moj izraz lica i pohranjivao ga. U magli sam se pokušala sjetiti kako izgledam danas. Još uvijek sam na sebi imala haljinu s tajnog sastanka i znala sam da mi dobro stoji'' – str. 265.

''Ti si im bila od glavne koristi: tinejdžer, dhampir koji kolje strigoje na veliko, puno prije diplome'' – 273.

Sakrijte olovke i pisaće strojeve od Richelle Mead.

C. J. Sansom: Crna vatra

Brzo i grubo: u drugom romanu o grbavom odvjetniku Matthewu Shardlakeu, Sansom nas vodi u London koji vrvi zavjerama, plaćenicima i luđacima.

Crna vatra mi se svidjela više od Sansomovog prvog Shardlake-romana Raskol, i to uglavnom zbog činjenice da su se u knjizi rješavala dva zločina od kojih je jedan imao i veliku političku težinu. Okružje je ovaj put gradsko: roman se posve odvija u tudorskom Londonu i mogu vam reći: to nije lijepo mjesto. Vječiti smrad, prosjaci, prevaranti, sifilis i boginje, sve to udara prepoznatljivi pečat gradskim ulicama na kojima operira Shardlake i njegov novi pomoćnik Jack Barak. Barak je također Cromwellov čovjek, pučanin koji svom gospodaru služi svojim kršnim stasom i vještinom obijanja brava, a nije zgorega ni to što poznaje svaki prljavi zakutak i svaku bitangu londonskog podzemlja. Moram priznati da je Barak bio pravo osvježenje u Sansomovom svijetu odvjetnika, tajnika, političara i plemića. Mislim da je ovo jedini lik koji je zaista nešto opsovao i bio neodoljivo drzak i bezobrazan prema svakome tko je to (i nije) zaslužio. Naravno, njegov se lik od Cromwellovog zakletog i bahatog sluge lijepo razvija kroz priču što je nekako i bilo za očekivati. Shardlake je pak ostao isti kao i u prvoj knjizi: on je častan i pravedan čovjek, pronicljiv i obrazovan, ali nažalost, nit' smrdi, nit' miriše i nekako nisam njegov obožavatelj. Od starih likova tu je brat Guy koji sada radi kao ljekarnik i zapravo igra ulogu renesansnog CSI-ovca i on je svakako jedan od onih dopadljivih, sporednih likova na koje autor uvijek može računati.

No, da se vratim na dva slučaja oko kojih se Shardlake živ polomio u ovom nastavku. Prvi je super tajni zadatak oko pojave i nestanka crne vatre tj, grčke vatre kojom su Bizantnici uništavali suparničke brodove. Zadatak je, naravno, dao Cromwell koji tri godine nakon Raskola polako pada u kraljevu nemilost zbog nesretnog braka koji mu je namjestio s Anne od Clevesa. No ako za kralja pronađe grčku vatru, možda se nekako i iskupi za tu grešku. Drugi je slučaj Shardlake preuzeo od ujaka djevojke okrivljene za ubojstvo svog dvanaestogodišnjeg bratića Ralpha. Djevojka, Elizabeth, navodno je dječaka bez razloga bacila u stari bunar i sada se odbija izjasniti o svojoj krivici. Meni se, kao ljubitelju malo mračnijih misterija, puno više svidio Elizabethin slučaj koji je podgrijao susret s njenom preuštirkanom obitelji (iz nekog razloga osobito mi je creepy bila scena kada baka Wentworth šalje unuku Sabine da u oči ukapa tinkturu od otrovnog velebilja, jer velebilje širi zjenice, a raširene zjenice su značile ljepše oči). Također, Sansom je podrobno opisao svaki korak istrage, a tragovi su se otkrivali jako sporo ili uopće ne. To me malo smetalo jer usporava čitanje, ali nije ništa što se ne može izdržati. Doduše, možda je to stoga jer mi slučaj s crnom vatrom i nije bio toliko napet, a likovi korumpiranih odvjetnika i političara su nicali na sve strane i svi su bili nalik jedni na druge.  Druga zamjerka je bila blaga predvidljivost u oba slučaja i jedan vrlo naivan potez kojeg Shardlake i Barak naprave na kraju u slučaju Elizabeth Wentworth, ali to ćete ionako sami otkriti.

U svakom slučaju, Sansoma izvlači uvjerljivo pisanje i autentičan okoliš koji gradi bez po' muke, što je danas u svijetu povijesnog romana veliki plus. Sigurno se ne radi o najboljem krimiću kojeg sam ikad pročitala, ali moram priznati da je serijal o Shardlakeu jako svjež, privlačan i dobro napisan. Jedva čekam nastavke.

Michael Crichton: Piratske širine

 

Što se kuha u povijesno-pustolovnom romanu Piratske širine autora Michaela Crichtona?

Sastojci: krvožedni gusari, brodovi krcati blagom, osamljeni otoci i drevne nemani

Priprema: U opasan gusarski pohod pošaljite galeriju zanimljivih likova s divlje i bezakonja pune Jamajke.

Guverner Jamajke sir James Almont pronicljiv je i koristoljubiv čovjek zahvaljujući kojem ulicama Port Royala slobodno šeću gusari, divljaci i razni prijestupnici, a istima haraju i opake tropske bolesti što čini grad nadasve problematičnim.

No, sir James drži sve pod kontrolom dokle god on, kralj i gusari dobivaju svoje udjele iz gusarskih pohoda. Svi žive sretno i bezbrižno do pojave novog tajnika sir Almonta, lukavog gospodina Hackletta koji je smatrao nužnim da na sebe preuzme odgovornost vraćanja zakona i reda na ulice Port Royala i pravilnog postupanja britanske krune po pitanju piratstva kao i u odnošenja prema Španjolcima.

Sve to debelo će pomrsiti planove našim junacima koji su se zaputili ni više ni manje nego na čuveni otok Matanceros gdje je spletom okolnosti trenutno usriden španjolski ratni brod krcat iznimnim blagom.

Ne treba ni spominjati koliko će sve pustolovina posada kapetana Huntera proći na ovom iznimno opasnom pohodu, od drevnih čudovišta, kanibalskih domorodaca pa do nevjerovatnih pomorskih i ratnih manevara što čini djelo svojevrsnom gusarskom verzijom filmova poput Indiane Jonesa, samo za nijansu više uvjerljivijom. Tako su i likovi zanimljivi na taj isti filmski način, iako mrvicu klišeizirani; kapetan Hunter je oličenje sposobnog i hrabrog kapetana broda, Lazue je žena divlja i nesputana duha, Enders je oprezni i savjesni lječnik kao i još oprezniji umjetnik mora, lady Sarah cmizdrava je i razmažena žena plemićkog podrijetla itd.

Izdvojila bih dvije zamjerke koje imam na ovo djelo, a prva je činjenica da dobar dio knjige (pri početku) otpada na dosadnjikav proces okupljanja i opremanja posade te bi nestrpljiv čovjek izgubio živce dok ovi konačno ne isplove. Druga stvar su detaljni i nepotrebni opisi koje ne bih zamjerala da su ključni za djelo ali u ovom slučaju učinak im zna biti odviše zamarajući.

Sve u svemu, Piratske širine su idealno ljetno štivo prepuno uzbuđenja uz koje možete ponešto i naučiti jer obiluje povijesnim činjenicama. Međutim, za potpuno razumijevanje djela ključno je prije čitanja znati razliku između gusara i pirata o kojoj se u romanu vječno vodi riječ. Valja još i spomenuti da je rukopis za Širine pronađen u piščevu računalu nakon njegove smrti tako da je ova mala škrinja s blagom umalo izgubljena, baš poput onih kojih se žele dokopati Hunter i njegova mala posada.

Roman preporučujem svim ljubiteljima pustolovnih i povijesnih romana.

Vampirska akademija: Krvna zakletva

Brzo i grubo: novi okoliš, novi likovi, ali isti stari problemi s pisanjem Richelle Mead.

Dakle, radi se o jednoj od najslabijih knjiga u serijalu, iako mi se njezin peti nastavak dopao još manje. Svi koji su pročitali prve tri knjige znamo na kakvom je zadatku sada Rose, a vi koji niste: veliki spoiler alert.

Na svojoj potrazi za Dimitrijem u Rusiji, Rose upoznaje nove aspekte morojskog života: tu je Sydney, alkemičarka zadužena za 'nestanak' strigojski leševa koje Rose i ostali nabrijani dhampiri ostavljaju za sobom, Dimitrijeva obitelj koja živi u nekoj vrsti dhampirske komune i Abe Mazur, morojski krimos odjeven poput libanonskog svodnika. Svi ovi likovi imaju samo jedan zadatak: pomoći Rose u njezinoj potrazi za Dimitrijem. Sydney, iako predstavlja novi 'soj čarobnjaka' u knjzi, je ispala jako dosadan i nezanimljiv lik. Dimitrijeva obitelj i komuna su bili donekle zanimljivi, ali je Roseino sentimentalno cmizdrenje upropastilo i taj dio. Za Abea Mazura mi je odmah bilo jasno tko je on zapravo, i skoro kao i sve ostale 'misterije' koje je Mead utkala u priču, i ova je bila predvidljiva i očita.

Najveće razočaranje od svih je bio dugo očekivani susret Rose i Dimtrija. Dimitri, sada jedan od najopasnijih strigoja i svojevrsni alfa svog čopora, zapravo uopće nije toliko opak i mračan koliko je morao biti. Umjesto napetosti, dobijete hrpu gluposti kao npr: strigoj drži na životu djevojku koja ga je došla ubiti (na stranu to što ta djevojka po svemu dosad napisanom nije uopće sposobna da ga ubije, jer je Dimitri uvijek opisivan kao bog borbe, a Rose je ipak samo tinejdžerica koju je on naučio sve trikove koje zna), djevojka odjednom mijenja mišljenje i više ga ne želi ubiti, djevojka opet mijenja mišljenje i ipak ga želi ubiti... Jao. Jao. Jao.

Da stvar bude gora, Lissa je ostala na Akademiji i ima svoju neovisnu priču za koju mi još nije jasno kako se uklapa u cijeli serijal. Problemi su se pojavili s dolaskom kćeri novog ravnatelja, Avery Lazar. Avery je bacila oko na Adriana i smjesta postala Lissina nova najbolja prijateljica. Rose je, naravno, ljubomorna, a od Christiana u ovom nastavku praktički nema skoro ni traga ni glasa. Cijela ideja s paralelnim zapletom nije bila loša, ali razlozi za Lissinu priču i njezin kraj su mi stvarno bili bezveze i samo su doprinijeli dojmu teške, besmislene sapunice gdje je lažna tenzija samoj sebi cilj.

Malo mi se toga, ako išta, svidjelo u ovoj knjizi. Rusija koju opisuje Rose je izgrađena jako površno i velikim riječima koje zapravo ne znače ništa. Imam dojam da je Richelle Mead Rusiju istraživala petnaest minuta čitajući wikipediju, ali tako je uostalom sa svakim okolišem u kojeg baca svoje likove. Definitivno najgora od svega je zbrka s novim otkrićima o duhu do kojih Rose dolazi na svom putovanju. Ispostavlja se, naime, da Viktor Daškov već otprije poznaje korisnika duha (i to kakvog korisnika!) koji mu je mogao pomoći oko njegove teške bolesti zbog koje je počinio zločine u prvoj knjizi. Tako ispada da je Viktor uzalud oteo i mučio Lissu, jer je pomoć mogao dobiti od vlastitog brata. Izgleda da jedino što Richelle Mead dobro radi jest upadanje u vlastite rupe u priči.