Ivo Brešan: Astaroth

Brzo i grubo: nešto uoči Noći vještica predstavljamo vam roman o Sotoni i to Sotoni na hrvatski način. Are you scared yet?

Ovo će vjerojatno biti posljednji recenzirani roman u listopadu i kao takav doživjet će Noć vještica ponosno se šepureći na čelu svih ostalih postova. Radi se o romanu Astaroth kojim autor Ivo Brešan koketira s žanrom natprirodnoga i koji se u suštini bavi doživljajem svijeta i povijesti kroz borbu dobra i zla. Naš anti-junak se zove Martin Boras i jednog dana u vlaku za Zagreb prodaju dušu čudnom gospodinu iz svog kupea. Od tog trenutka pa nadalje Martinu zaista sve ide kao podmazano u životu, no kad dođe njegovo vrijeme da umre Astaroth tj. vrag dolazi po svoje. Sad je red na Martinu da do vječnosti služi Astarothu, a prvo tijelo koje dobiva na upotrebu je ono Antuna Maglice, ustaškog simpatizera, ali vrlo vjerojatno i dvostrukog režimskog špijuna oženjenog lijepom Židovkom Rebekom. Martin smjesta otkriva i da Astaroth upravlja nekim njegovim postupcima te mu je svrha pokretati konstantno trvenje među ljudima. Kad padne NDH i Martin mijenja tijelo; ovoga puta je mladi komunist iz Šibenika koji ima osuditi vlastitu obitelj zbog kolaboracionizma s Talijanima. Ipak, nešto se novo događa: upoznaje Luciju i prvi put, zbog akta nesebične ljubavi, Astarothovi okovi na trenutak padaju s njega. Je li Martin iz toga nešto naučio ili će ga ipak nadjačati Sotona i njegove sluge koje imaju svoje prste u svakoj ideologiji i instituciji, što se odnosi čak i na samu crkvu, ostaje na vama za pročitati.

Iskreno, ovaj me roman razočarao iz dva razloga: previše je suhoparan da bi bio žanrovski dobar, a previše površan da bi spadao u neku visoku književnost. Iako ga je napisao Ivo Brešan nekog naročitog humora u njemu nema, što je velika šteta jer se meni cijela Borasova sitacija čini idealnom za začiniti cinizmom ili barem malo više ironije koja je u ovom slučaju bila samo dijelom poučnosti na koju se Brešan svjesno ili nesvjesno koncentrirao. Drugi je razlog upravo ta poučnost koja se non stop ponavlja kroz roman: vrag iskorištava ljude koji se zapravo mogu osloboditi samo prihvaćanjem istinskih vrijednosti koje je propovijedao Isus Krist. Borasovih života i iskustava po razno raznim ratištima i stratištima koja uključuju i Vukovar i Srebrenicu i Ahmiće je jednostavno bilo previše i roman je komotno mogao i trebao biti barem sto stranica kraći. Što se tiče samog čitanja, ono teče prilično glatko jer Brešan ima dosta čitljiv i jednostavan stil, ali gore spomenuto ponavljanje nakon nekog vremena otupi čitatelja i ja sam jedva čekala da se dokopam kraja. Sam kraj mi se svidio i ostavio je naposlijetku dobar dojam na mene. A što se tiče same političnosti romana (ustaše, KPJ, Udba, HVO...) mislim da se u svakom slučaju ne radi o ničemu kontroverznom niti ičemu što se ne bi uklopilo u roman koji ide u tom pravcu da okrzne sve i svakoga jer on zaista pronalazi Sotonino djelo u svakom sukobu, svakom ratu, otimačani, prijevari i mržnji ma koliko ona sitna ili velika bila. Ipak imam dojam da bi mi se priča nešto više svidjela da se koncentrirala na kraće povijesno razdoblje i da je ono bilo obrađeno zaista detaljno i atmosferično, a cijeli roman nešto kraći.   

Susan Elizabeth Phillips: Ili ti ili nitko

Brzo i grubo: prva knjiga iz Chicago Stars serijala daje zanimljiv početni materijal, a onda kreće predvidljivim tokom.

No ako ste ljubitelj S. E. Phillips ta vas predvidljivost možda i neće smetati. Nije ni mene baš jako, ali često me iznenadi kako ista autorica u nekim pričama iznađe zanimljiv twist u priči, a u nekima kao da jednostavno slijedi već toliko puta utabanu stazu. Ipak ne mogu reći da mi se knjiga Ili ti ili nitko nije svidjela, samo sam pomalo razočarana nedostakom prave dramatičnosti kakvu je imala njena Anđeoska ljubav. A intrigantni početak bi se dao sumirati nekako ovako: Phoebe Summerville je zanosna plavuša nevjerojatnog tijela koja je većinu svog života provela u sukobu sa svojim ocem Bertom. Bert je pak, po Phoebinim riječima, muškarac vrijedan žaljenja: posjeduje nogometni klub Chicago Stars i tri puta se ženio lasvegaškim plesačicama s kojima je dobio dvije kćeri, Phoebe i Molly, a ostao uskraćen za tako željenog sina. Kako mu kćeri baš i nisu bile po volji, učinio je sve da im zagorča život odbacivši ih od sebe u skupe internate, a posao je nastavio i iz groba. Po njegovoj oporuci Chicago Stars će naslijediti Phoebe, ali samo na prvih šest mjeseci. No ako Phoebe i Starsi osvoje Američku nogometnu ligu, klub će zauvijek postati njen; ali ako ne uspiju, klub će pripasti njenom bratiću Reedu kojeg Phoebe pamti iz djetinjstva kao običnog okrutnog kretena. Phoebe možda i ne bi pristala na Bertovu posthumnu ucjenu da nije potpuno švorc, te stoga napušta svoj stan na Manhattanu i seli u Chicago. A u Chicagu je osim nadurene polusestre Molly čeka i niz burnih sukoba s trenerom Starsa, zgodnim Danom Calebowom koji također ima ništa manje opaku narav. 

Stvar na koju bih se posebno osvrnula je Phoebin lik, jer je zanimljiv na toliko mnogo načina. Na samom očevom pogrebu koji otvara knjigu Phoebe se pojavljuje odjevena u uski kostimić i top od zlatnog lamea, dok pod jednom rukom nosi svoju pudlicu zvanu Pooh, a pod drugom drži Viktora, svog egzotičnog mađarskog ljubavnika. Skoro odmah saznajemo i istinu: Viktor je tek zgodni maneken koji se pretvara da je njen ljubavnik, a glasoviti slikar s kojim je živjela godinama i pozirala mu za seriju aktova je bio prikriveni homoseksualac. Naime, Phoebin napadni seksi imidž posljedica je traume koju je doživjela s osmamnaest godina kad je bila silovana te je nakon stanovitog vremena i proučavanja ponašanja Francuskinja po Parizu Phoebe odlučila kontrolirati (i odbijati) muškarce uz pomoć svoga izgleda. Vibra koju je slala je uvijek bila tipa: jednostavno nisi dovoljno dobar za iskusnu ljepoticu poput mene. Ipak, iza te krinke krije se žena osjetljivija i uplašenija, ali i pametnija od većine ostalih.  

I sad takav lik spojite s nogometnim trenerom porijeklom iz Alabame koji nema dlake na jeziku i koji Phoebe drži samo glupom plavušom. Puno potencijala za dramu, zar ne? Naravno, dio te drame i dobijemo, ali kao što rekoh, priča negdje po sredini splasne i usprkos akcijskom, nabrijanom kraju koji dovodi i glavu glavne junakinje na kocku priča završava prilično prosječno. No ako to zanemarimo, ljubavna priča između dvoje likova je mjestimično prilično dirljiva, no za njenu dojmljivost se uglavnom prst može uperiti u Phoebin originalni lik koji i drži cijelu knjigu. Uz sve to, čini mi se da je u ovom romanu najviše izostao i autoričin specifični humor, što je možda čak i prikladno jer nekako i ne vidim načina da se lik poput Phoebe ponaša prpošno i bezbrižno kao neke druge njene junakinje (recimo Kit iz Evinog grijeha). Sve u svemu, volim Susanine romane i drago mi je da sam konačno pročitala i ovaj. Na ljestvici od jedan deset, dobio bi solidnu osmicu. 

Darko Macan: Dlakovuk, Jadnorog & Pampiri

Brzo i grubo: jedan post, a tri knjige. I to za djecu.

I nije da diskriminiramo malene, već se jednostavno radi o jako tankim knjigama Darka Macana kojeg možda znate i kao autora stripova iz npr. Modre laste (valjda se netko još sjeća otkačene Borovnice i njene voćne ekipe sa zadnje strane časopisa). E pa na scenu su došli neki novi klinci tj. klinke, a one su Kosjenka, Atena i Josipa, tri najbolje prijateljice koje pohađaju osnovnu školu Neruševac. Moglo bi se reći i kako je glavna protagonistica sva tri romana rečena Kosjenka, niska djevojčica s metar dugačkom pepeljastom kosom koja primjećuje sve, a koju primjećuje malo tko. Zapravo, toliko je neprimjetna da ponekad jednostavno postane doslovno nevidljiva. Otud valjda i zgodna igra s njenim imenom (Kosjenka = kao sjenka ili možda ipak po silnoj kosi koju non stop žvače?). Njena prijateljica Atena je pak krupna rukometašica i za sebe misli da je najpametnija na svijetu. Također obožava kad je u središtu pozornosti i ne preza ni od čega da je zauzme. Treća djevojčica je Josipa Vela i kao što se da naslutiti iz prvog romana daleka rođakinja Velog Jože. Da, da, djevojka je orijašica i za razliku od Atene uglavnom raspolaže korisnim informacijama koje se tiču neobičnog kvarta Neruševac.

U prvom romanu naslovljenom Dlakovuk hrabra trojka će se suočiti s dva neprijatelja: prvi su Osmorka, osam identično izgledajućih i veoma popularnih djevojaka (identično kao isti pramenovi i ista odjeća, a ne kao identični kromosomi) čijoj je užasnoj tajni jedne noći posvjedočila Kosjenka. No Kosjenka je primijetila i još nešto: glavu mrtve mačke u grmu i potom najljepšeg dječaka u OŠ Neruševac kako na privjesku nosi odgovarajuću mačju šapu malčice zaprljanu krvlju. On se zove Hrvoje Lončar i nije običan sociopat kao što možda slutite, već dlakovuk iz naslova. A tko je ili što je dlakovuk i da li je prijatelj ili neprijatelj... pa... mogu vam samo reći da nije vukodlak. 

U Jadnorogu se pojavljuje još jedan dječak, Dražen. Draženov prišt na sred čela također nije ono što se čini, a tamo gdje ima jednoroga koji ispunjavaju želje, mora biti i Djevica čije bi želje Dražen ispunio. No Djevica iz ove priče je nabrušena darkerica čije se želje mogu pratiti tragom ubojstva, nesreće i krađe, a da stvar bude gora, Dražen joj jednostavno ne može reći 'ne'. Uz sve to, Josipa otkriva da mora uskoro stupiti u dogovoreni brak s orijašem koji je zapravo slavni košarkaš, a i Atenu muče ljubavni problemi vezani za njenog dečka – gore spomenutog dlakovuka.

U Pampirima upoznajemo i vampire i pampire i opaku & zlu grupu vampira wannabe. Kosjenka počinje komunicirati s duhovima, te čak i otkriva tajnu svoje nevidljivosti i prezimena Krsnik. A u lovu na pampire pridružuje se i dlakovuk Hrvoje, ali i Krvoje tj. Jasmin, jedan treći dječak koji je silno želio biti pravi vampir. Pomalo spetljano, zar ne?

Pošto mi je najveći dio posta otpao na izlaganje likova i radnje (ipak su to tri romana), bit ću najkonciznija što mogu. Knjižice su super slatke i najjednostavnije bih ih opisala kao 'Kušanov Koko susreće mnoštvo natprirodnih, ali i patetičnih stvorova'. Priče su prepune humora i fora, igara riječima, smiješnim fusnotama i kojekakvim pop referencama koje su svakako razumljive i djeci. Žanrovski je Macan definitivno na terenu horora, no to i čini romane zanimljivijima, a i djecu se odavno prestalo štedjeti kojekavih groza u književnosti. Kao što rekoh, sve tri knjižice su jako kratke i kao takve vjerojatno će biti nezanimljive odraslima na onaj način na koji je recimo bio zanimljiv Harry Potter, ali sam zato uvjerena da ih djeca obožavaju. Spomenuta tri romana su dio tzv. jesenjeg kola, a za zimsko kolo je najavljen roman Sunčevo dvorište koji međutim još nije izašao, već je umjesto njega svjetlo dana ugledao četvrti nastavak Djed Mrz. Ili se možda samo radi o drugom naslovu istog romana? Nisam sigurna. I da citiram natpis s prve strane knjiga: objavljivanje ove knjige poduprlo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Živjelo još tristo godina.

Željama se pridružujem i ja. 

Vesna Gorše: Dar

Brzo i grubo: još domaćeg SF-a, no ovog puta zapakiranog u zbirku priča o svijetu koji se dijeli na Gradove i Sela, na obične ljude i Sanjače, Odgonetače, Žonglere, Krotitelje i Putnike.

Još uvijek plovim na valu raspoloženosti za čitanje znanstvene fantastike i zasad u tome prilično uživam. Izgleda da domaći SF naslovi koji se izdaju van tih par specijaliziranih zbirki zaista imaju i dobar razlog da stoje neovisno ukoričeni. Ovoga puta riječ je o zbirci priča Vesne Gorše o tzv. darovitim ljudima u budućnosti. Svijet kojeg je osmislila je zapravo svijet strojeva koji su naraštajima za ljude obavljali sve radnje, pa čak i one nezamislive kao što su sanjanje. Ljudi su tako zaboravili na mnoge ljudske stvari, no određene skupine su ipak odlučile napustiti Gradove i povući se u okrilje šume gdje su osnovali svoja Sela. U nekim selima tako žive Sanjači, oni koji mogu proizvoditi snove za druge koji su nesposobni sanjati; u nekima žive Odgonetači ili jednostavnije rečeno vidovnjaci, Putnici kojih je na cijelom svijetu ostalo samo šest pak putuju kroz vrijeme, a Žongleri imaju izrazite telekinetičke sposobnosti te su se zapravo specijalizirali za lopovluk. Svaka od šest priča se koncentrira na jedan od ovih darova i sudbinu ljudi u bizarnom svijetu kojim dominira Grad. Gradovi su mjesta velike potrošnje, kako snova, tako i opijata i jeftine zabave (npr. psiho-drame koje su forma reality show-a putem kojeg gledatelji mogu osjetiti sve ono što osjeća i glavni junak drame), ali i tvorničke proizvodnje svega što je neophodno za život. S druge strane, Sela su prilično jednostavna mjesta ako izumemo činjenicu da ih nastanjuju telepati i njima slični.

Prva priča, Raj na Zemlji, se fokusira na prodaju djeteta Sanjača koje će u Gradu sanjati za obitelj zaduženog bračnog para. Zak odmetnik i Belzebub lutkar, lopovski mag sukobljava telepatskog Lovca Zaka s Kompanijom za koju obavlja industrijsku špijunažu. U Lotosovom vrtu tinejdžerica iscjeliteljica imenom Feba pomaže bogatoj matroni koja ne želi biti izliječena. Odgonetači nastupaju na scenu u priči Princeze i vidovnjaci koja pruža uvid u elitni dio aristokratskog društva iz nedodirljivih, utopijskih Tornjeva. U meni najdražoj priči Prava stvar mladi Žongler Bobo se iz zabave upliće u veliku izložbu tetra-umjetnika Hadrijana, dok Nevil Sjajnooki i njegove tri žene u posljednoj priči traže pomoć od ostarjelog Putnika.

Stil kojim piše Gorše je gust i bogat i za čitanje ovih kratkih priča će vam trebati prilično koncentracije. Nema preskakanja i površnosti, jer je svaki detalj značajan i potreban za razumijevanje priče. Slikovitost je nešto na čemu je položeno težište ove zbirke, sve je tako neobično i bizarno, izvrnuto i izrođeno da je poslije teško zaboraviti neobarokne gradske frizure, prstenaste gradove i ideje poput psiho-drame i tetra-umjetnosti (umjetnost koja uključuje četiri osjetila). Zapravo, sve je toliko slikovito da sam ove priče istovremeno u glavi zamišljala poput animiranog filma koji pršti bizarnim oblicima, pretjerivanjem i jakim bojama. Naravno, možda mi se cijela zbirka ne bi toliko svidjela da nisam tip kojemu se i inače sviđaju ovakve stvari. Ponekad su mi originalna slikovitost i mnoštvo razrađenih detalja dovoljni i bez naročito posebne priče, a o kojima je u ovom slučaju i riječ. S obzirom na sve rečeno mislim da bi zbirka privukla više pozornosti da je možda umjesto plavog ženskog lica na naslovnici (moram priznati da mi ta ljudska lica u prvom planu na SF naslovnicama djeluju prilično generički) imala nešto originalnije, pa čak i da je sam naslov nešto maštovitiji, iako Dar prilično dobro odgovara kontekstu cijele zbirke. 

James Redfield: Celestinsko proročanstvo

 

Brzo i grubo: iznimno loše napisana knjiga koja uz bok Palom anđelu ozbiljno konkurira mojoj osobnoj nagradi za epic fail roman stoljeća.

Bez prethodnog raspitivanja o djelu ovaj sam roman uzela 'na pamet', s obzirom da nas svih u velikoj mjesečnoj kupovini često uhvati onaj nesretni ''20 kn manje-više, koga briga'' stav.

Tako se i Celestinsko proročanstvo našlo na vrhu mojih šoping kolica, lijepe naslovnice i obećavajućih kritika na istoj, no, tu moj pozitivni osvrt prestaje.

 Priča prati mladog Amerikanca koji nakon razgovora sa starom poznanicom doznaje za misteriozni drevni Rukopis. Njega su, po pretpostavci, sastavila drevna plemena Maja i Inka u svojim mističnim hramovima, htijući podijeliti svoje proročanstvo i mudrost sa budućim naraštajima i time pomoći ukupnom čovječanstvu da dosegne svoju krajnju svrhu i spozna istinu o prirodi svemira i svega živog.

Takav splet okolnosti ne odgovara crkvenom učenju, te se sav najmoćniji peruanski kler protiv Rukopisa bori svim silama, pa tako i onim vojnim, pribjegavajući čak i zarobljavanju poklonika Rukopisa otimajući im kopije Uvida od kojih je Rukopis sastavljen.

Uslijed takvog razvoja događaja naš glavni junak smjelo i neočekivano na licu mjesta odlazi u Peru da sazna što više o spasonosnom Rukopisu o kojemu se potajno naučava diljem cijele te države, a u tome mu redom pomažu prijazni svećenici, moćni znanstvenici i usputni prolaznici.

Suština Rukopisa podijeljena je na Uvide, kojih u početku ima osam, kasnije devet, a kraj ostavlja prostora nastavku u kojem će se tragati za desetim Uvidom, a svaki od njih uči nas novoj perspektivi događaja u životu, sudbini nas samih, te pretkazuje događanja budućih stoljeća.

Iako bi se iz cijele priče dala izvući trunka potencijala, autor ju je vješto zatomio lošim izražajem, nedovoljno razvijenim likovima, nedosljednosti u radnji i predvidljivošću.

Naivni pokušaji akcije jednostavno su frustrirajući, te su spekulacije za istoimeni film nažalost istinite, ali možda će barem spasiti ljude od toga da čitaju ovu užasnu knjigu.

Najveću tragi-komediju ovog romana pronalazim u liku kardinala Sebastijana koji je prikazan kao velika babaroga, Saruman peruanskog klera koji šalje svoje orkove na pristaše Rukopisa ni sam zapravo ne znajući zašto mu se protivi. Nevjerojatne stvari o znanosti za koje, zbog osobnih istraživanja, znam da su posve točne i stvarne, ovdje nisu potkrijepljene ničim, iako na temu istih postoji bezbroj istraživanja i dokumentaraca, te mi se čini da je autor obavio vrlo traljav posao, u roman uvrstivši sve neobično i egzotično o čemu je ikad čitao ili gledao, htijući tako igrati na sigurno.

Osobno smatram da je vrijednost knjige kao sredstva za potpalu prilično dobra, a što se tiče sadržaja mislim da sam sve već navela. Ako tražite pustolovnu, egzotičnu i zapravo, psihološki orijentiranu knjigu, Celestinsko proročanstvo nikako ne preporučujem iako navodno stoji iza svih tih oznaka.

Viktorija Faust: Solarne mačke

Brzo i grubo: kratki SF roman namijenjen mačkoljupcima ali i svima onima koji sumnjaju u njihove dobre namjere.

Prije nego što počnem detaljnije pisati o romanu ispovijedit ću svoje strašne grijehe: nikad prije nisam čitala Viktoriju Faust. Jedino po čemu mi je bila poznata, osim svom zvučnom pseudonimu, su nekakvi romani o vamprima za koje sam načula da i nisu bogzna što, ali da se zapravo prilično čitaju u Hrvatskoj. Ispravite me ako griješim za ovo potonje. Navedene romane bih vjerojatno čitala i ja samo da su mi dopali ruku, no izgleda da nam nije bilo suđeno i da su put do mene prve pronašle Solarne mačke. Roman je u mekim (mekim kao časopis mekim koricama) izdala Zagrebačka naklada u sklopu svoje biblioteke Nexus i na njega sam nabasala na prošlogodišnjem Interliberu gdje je bio snižen na neku smiješnu cijenu od pet ili deset kuna, ne sjećam se točno. Moram biti iskrena i priznati da nisam očekivala ništa pretjerano zanimljivo, valjda odbijena trashy naslovom (postoji i SF roman Dolaze kvantne mačke, pa mi je nekako tih znan-fan mačaka na vrh glave), ali sam se prevarila. Viktorija Faust je napisala dobar SF roman, s krajem i početkom i idejom koja je očito promišljena i razrađena u tančine.

Priču nam počinje pričati prvi pripovjedač, Thorarin, novinar koji u izlogu Zeekova dućana kućnim ljubimcima spazi primjerak solarne mačke tj. mačke s planeta Soley koja ima neočekivano dugačak životni vijek za razliku od zemaljske mačke. Thorarin kao zaljubljenik u mačke ne odolijeva iskušenju i obavlja kupnju. Isti dan na vrata mu kuca šef s velikim otkrićem o aktivnostima u Intelmedu, globalnoj medicinskoj korporaciji koja je već tada bila svjesna virusne zaraze koju su pokrenule mačke sa Soleya, no Thorarin potom doslovno izgubi nekoliko dana svog života i nađe se usred masovnog pomora čovječanstva.

S druge strane, Crag živi u V-svijetu (virtuali) nastojeći zaboraviti činjenicu da u stvarnom svijetu robuje svojoj Mami, ženi teškoj grotesknih 350 kilograma koja ga psihičkim igricama muči cijeloga života. Ono što ga povezuje s trećom pripovjedačicom, doktoricom Lily, je Karen, muškarac koji je na neki način odgovoran za invaziju solarnih mačaka na Zemlju.

Solarne mačke imaju svoju poantu i Faust je dosta zgodno razradila ideju o pravom krivcu za smrti milijarde ljudi na Zemlji, a to nije Karen. Od ruke joj ide i pripovijedanje u ich-formi iako sva tri lika zvuče nekako isto. Svo troje su na neki način mizantropi, cinični i blazirani, antipatični likovi no antipatični na način koji tjera čitatelja da ih smjesta zavoli. Moj osobni favorit je haker Crag čijim sam se opisanim sukobima s Mamom nekoliko puta nasmijala na glas. Mama je živi horor i urnebes u jednom, a Crag se ne libi ispričati nam sve degutantne detalje od kojih je zamro njegov seksualni život, ako je takav ikad imao šanse da zaživi. Thorarin je pak jedan od onih pomahnitalih mačkoljubaca kojeg većinu vremena razumijete dok totalno ne prošvika iako znate da je sve definitivno vodilo ka prošvikavanju. Ipak, Lily je ta koja, po mom mišljenju, daje šlagvort cijeloj priču i kuži istinu o invaziji solarnih mačaka pošto je i sama dvije godine živjela na Soleyu. Dakle svidjela mi se i priča i pisanje Viktorije Faust i jedino što možda neće odgovarati nekoj modernijoj, nabrijanijoj SF publici je određeni retro štih kojeg sam osjetila čitajući ovaj roman. Mislim da je ideja o vanzemaljskoj invaziji prilično stara (da ne kažem zastarjela), pa čak i ovako zaokrenuta vjerojatno neće zaintrigirati svakoga, osobito ako je poput mene odbijen naslovom i idejom da kućni ljubimci jednog dana preuzmu planet. No tko zna, sve je moguće. 

Statistika & ostalo: Mjesec hrvatske knjige

Prošla anketa je, kao što ste možda primijetili, bila ostavljena otvorena nešto duže, a razlog tome je zapravo najava Mjeseca hrvatske knjige koja će na neki način biti obilježena i na blogu. E sad, tema ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige su pjesnici i iako bi možda bilo dobro u svrhu višeg cilja pisati osvrte na zbirke pjesama ili zapravo bilo kojim drugim načinom dati mjesta i pozornosti domaćoj poeziji ja sam odlučila da to ipak ne radim. Ne samo radi vjerojatno malenog interesa online publike, već i zbog jednostavne činjenice da poeziju inače ne čitam. Ako uopće. Što bi značilo da ćete sljedećih mjesec dana čitati najviše recenziranih hrvatskih naslova koji mi padnu pod ruku i koji će vjerojatno biti žanrovski, naravno. Prvi na redu je već pročitan SF roman Viktorije Faust Solarne mačke koji me stvarno ugodno iznenadio, ali o tom potom.

Što se same statistike tiče, skratit ću priču. Najviše čitatelja na blogu želi vidjeti više osvrta na knjige, dok su im za petama oni koji misle da bi blog trebao ostati kako jest.