Judith McNaught: Paradise

Brzo i grubo: još jedna priča iz svijeta bogatih i slavnih, ali ovoga puta više na tragu sapunice nego ljubavnog romana kakve piše McNaught.

Vjerojatno mislite da smo Koa i ja namjerno zaredale s istim autoricama ovoga mjeseca, no radi se ipak o slučajnosti. Poslije romana Double standards još sam uvijek bila prilično raspoložena za nekakav suvremeni ljubić iz pera najdraže mi autorice pa sam se smjesta bacila na prvi sljedeći koji mi je zvučao dobro: Paradise. Tako je njegov blurb obećavao priču o ljubavnom paru čija je veza sezala duboko u prošlost. Ona je Meredith Bancroft, bogata nasljednica lanaca robnih kuća, koja se kao tinejdžerica udala za Matta Farella, siromašnog dečka iz Indiane koji se u to vrijeme pokušavao obogatiti radom na naftnim poljima Venezuele. Njihov brak je bio kratak i sladak, no ipak okončan otuđenjem, nesporazumom i nizom tragičnih okolnosti. Jedanaest godina poslije, opet susrećemo Meredith, ali sada kao ozbiljnu, poslovnu ženu koja namjerava uskoro preuzeti vodstvo nad kućom iz ruku svoga posesivnog i strogog oca. Matt Farell je u međuvremenu postao jedan od najutjecajnijih poslovnjaka u cijelom SAD-u i put ga dovodi u Chicago, 'igralište' Bancroftovih koje je naumio pokoriti tome usprkos. Meredith i Matt se uskoro susreću, a stvari se dodatno zakompliciraju kada se otkrije da njihov razvod braka nikad nije ni bio valjan. 

Iako u ovoj uvod nisam uspjela utkati sve niti priče, zaplet je zvučao prilično obećavajuće - no zapravo do ovoga zapleta imate pročitati skoro dvije stotine stranica. Da, da, dobro ste pročitali. Baš kao i u svom popularnom romanu Whitney, ljubavi moja, McNaught kreće iz samih pratemelja prapovijesti svojih likova – dobro, pretjerujem, ali recimo ovako: zaista ćemo detaljno čitati o Meredithinom djetinjstvu i prvoj zaljubljenosti u nešto starijeg Parkera Renoldysa koji će kasnije zaista i postati njezin zaručnik, pa do prvog sklapanja prijateljstva s otkačenom Lisom koja također igra važnu sporednu ulogu u budućnosti, nezdravog odnosa sa svojim ocem, itd. Većina toga je bila skoro pa potpuno nepotrebna za kasniju priču, a od toga je još dosadniji bio dio s poslovnim odborima (oboje junaka) u kojima se na dugo i široko raspravlja o kupnji zemljišta, dionica, itd. Sve je to usporilo radnju, koja je čak i nakon što pregrmite svu tu silnu povijest i poslovnost, imala problema da se dobro zahukta. Naime, stvari koje se odvijaju između Meredith i Matta jesu bile prilično neobične i dramatične (upravo suprotno od onoga u romanu Double standards) , no njihovo je ponašanje često imalo malo smisla. Za nekoga tko nije raščistio svoju prošlost i misle sve najgore jednom o drugom, bili su prilično pomirljivo nastrojeni. Čak i kad dvojac otkrije da su bili okrutno izmanipulirani  od strane Meredithinog oca (ovo nije spoiler), njihova reakcija nije vrijedna pamćenja. Moram priznati da me to pomalo razočaralo s obzirom da je izašlo iz pera kraljice drame Judith McNaught, no još više od toga me iznenadila blagost glavne junakinje koja se veoma razlikuje od onih na koje sam navikla. Bez naročitog smisla za humor (osim nebrojenih scena u kojima se Meredith cereka na mjestima gdje bi netko drugi poludio), i bez odlučne hrabrosti koja je gotovo pa signature osobina McNaughtinih junakinja – Meredith je toliko nalik na nekakav namjerni eksperiment autorice čija je namjera vjerojatno bila razbiti kalup svoje dotadašnje glavne junakinje i koja je u tome i uspjela. No pod cijenu čitateljeve blage dosade.  

Marija Jurić Zagorka: Malleus Maleficarum

Brzo i grubo: Nastavak Kontese Nere debelo je nadmašio prethodnika, ne samo po broju stranica nego i po radnji, likovima i atmosferi.

Malleus Maleficarum broji preko petsto stranica s razlogom: situacija na Griču se još više zakuhava, te upoznajemo dvor u Beču i sve njegove stanovnike koji će biti važan dio budućih nastavaka i naposljetku, raskrinkavaju se zlikovci te radnja konačno dolazi do kratkog sretnog predaha.

Moram priznati da sam u ovom nastavku uživala još više nego u prethodnom, neizvjesnost je intenzivnija, a s obzirom da sam već kroz prvi dio izgradila svoje osjećaje prema pojedinim likovima, želja za određenim ishodima me tjerala da što brže čitam i svim srcem navijam za njih. Kada likove iz knjige apsolutno volite, mrzite, želite ih zagrliti ili udariti, onda znate da u ruci imate neizmjerno dobro dočarano djelo.

Po prvi puta Zagorka nam pokazuje famozni "pakao" gdje se vještice i "Luciferi" okupljaju noću, coprnjaju i lete s vragom, što je zaista duhovit i uzbudljiv element u priči, kao i odlazak naših protagonista u Beč na dvor kraljice Marije Terezije gdje se poput zupčanika jedne na druge nadovezuju situacije i likovi koji će pokretati ostatak sljedećih nastavaka.

Zanimljiv je i povijesni aspekt priče jer je utemeljena na mnoštvu povijesnih izvora. Crtica je i više nego puno pa je užasno zanimljivo istraživati po vrelima i čitati tko je doista bila Barica Cindek, istinu o dovođenju vještica pred caricu u Beč i svemu ostalom što pokazuje da je Zagorka provodeći mjesece u arhivima svoje romane povijesno dobro potkovala.

Sam naslov Malleus Maleficarum ( ili malj za vještice ) uzet je od povijesnog dokumenta izdatog po nalogu Inocenta VIII. gdje se detaljno razlaže problem vještica, njihovog prepoznavanja i progona, a to je 'sveto pravo' potkrijepljeno 'dokazima' iz Starog i Novog zavjeta.

Uz Malleus Maleficarum ne samo što ćete naučiti mnoštvo povijesnih činjenica, posvjedočiti ćete i raspletu mnogih situacija čime se zbivanja na Griču i većina starijih antagonista polako napuštaju i žarište se seli na kraljevski dvor gdje se otvara prostor novim likovima i  situacijama. Osim jednog lagano patetičnog i suviše shakespeareovskog segmenta gdje Nera i Siniša planiraju svoje samoubojstvo, djelo me ničim nije razočaralo i čini izvrsnu uvertiru u prvi dio Suparnice Marije Terezije.

Marija Jurić Zagorka: Kontesa Nera

 

Brzo i grubo: Prvi nastavak Gričke vještice uspješna je mješavina ljubića, povijesne fikcije  i krimića s naglaskom na atmosferi.

Prva stvar koju sam primijetila je da je radnja detaljna. Ne toliko detaljna da vam prisjedne sporost događanja i dubina opisa, već dovoljno detaljna da vas prikuje za knjigu super atmosferom i živopisnim događanjima jer iako se prostire na 460 stranica nije ni na trenutak zamorna i dosadna.

U žarištu radnje je mlada šesnaestogodišnja kontesa Nera, prelijepa unuka grofice Ratkay i katkad jedini iritantni lik u ovoj knjizi. Nera je prekrasna, prepametna, spretna, odvažna i nevjerovatna, no ipak, u određenim situacijama često se ponašala kao malo dijete, što je jedino što me i nerviralo u cijeloj knjizi. U sredini koja je zadrta i praznovjerna, a ipak drži svu moć u gradu, Nera se zamjera gradskom sucu Krajačiću i odvjetniku Dvojkoviću narugavši im se kako vještice ne postoje. Skupina mladih velikaša, na čelu s Nerom, se potajno sastaje u lovačkoj kolibici gdje planiraju kako iskorijeniti praznovjerje i glupost puka te spasiti nevine žene od mučenja u zloglasnom tornju pokraj Kamenitih vrata te od smrti na lomači. Nakon što se doznalo da je sakrila siromašnu seljanku Jelicu Kušenku optuženu za čaranje u svoj dvorac, Nera sada i sama završava u tornju pod optužbom da je vještica. Tako u prvom dijelu upoznajemo fatalnog trenkova kapetana, oca Smolea, grofa Vojkffya i svu silu drugih likova koji pasivno pokreću priču, a bitni su i u nastavcima.

Roman obiluje mnoštvom likova, uglavnom grofova i grofica, zbog kojih isprva možete biti zbunjeni ali to se lako nadoknadi kasnije u radnji pošto je svaki od njih živopisan i povezan sa različitim situacijama na ovaj ili onaj način važan za radnju. Sama radnja je dosta detaljna i pomalo kompleksna,  što istovremeno  nimalo ne usporava čitanje. Ono što me zapravo osvojilo je često jeziva, mračna i ozbiljna atmosfera kojom roman odiše. I, dakako, apsolutna 'hrvaština' ispoljena u lokacijama, imenima, dijalozima i kulturnim detljima. Za promjenu je ugodno i neobično čitati roman koji se odvija u Zagrebu, zlikovcima imenom Krajačić, Dvojković i baba Urša, a grički ekvivalent Edwarda Cullena je trenkov pandur, kapetan Siniša.

Cijeli serijal Gričke vještice je iznimno kvalitetan i bezvremen, što znači da će ga s jednakim zanimanjem vjerojatno čitati vaše dijete i dijete vašeg djeteta i još uvijek uživati u njegovoj snazi pripovijedanja. Iako su meko uvezani, šest Zagorkinih romana za 150 kn se doista isplati. Preporučujem svima!

Judith McNaught: Double Standards

Brzo i grubo: suvremeni ljubić s klasičnom pričom kakvih smo pročitale na tone, ali svejedno još uvijek volimo.

Judith McNaught, ako bacite pogled na moju listu najčitanijih postova, je sve popularnija autorica među hrvatskom publikom i moglo bi se reći da je njezin svojevrstan autorski potpis regency ljubavni roman, iako se i u srednjevjekovnom razdoblju snašla jednako dobro. Kako me svojedobno začarala upravo svojim povijesnim romanima, trebalo mi je relativno dugo da se zaputim čitati nešto od njene 'suvremene' proze, pa sam za početak odabrala njezin drugi objavljeni roman Double Standards koji je svjetlo dana ugledao tamo negdje početkom osamdesetih. Dakle, ako uzmete u obzir da je Judith tada bila na početku svoje karijere – jednostavno morate joj oprostiti eventualne nedostake, kojih, ruku na srce, i nema toliko puno. Jedan od njih je definitivno 'uhodanost' priče koju smo u raznim verzijama dosad vjerojatno pročitale pedeset puta: on se zove Nick Sinclair i na čelu je moćne korporacije koja vrijedi milijune dolara. Notorni je osvajač ženskih srca, blaziran, ciničan i pomalo hladan. Ona je pak nevina, ali inteligentna djevojka iz provincije koja se zapetlja u nešto nalik industrijskoj špijunaži zbog obiteljskih financijskih teškoća. Kao što vjerojatno slutite, nesporazumi, izdaje i teška djetinjstva vrebaju iza svakog ugla i obećevaju pregršt zabave. To Judith McNaught dostavlja bez većih poteškoća, iako je tek na tragu svojim genijalnim, humorističnim dijalozima po kakvima je znamo.

Glavna junakinja, Lauren, i njezin dragi Nick, ipak nisu ništa više od prosječnih protagonista ljubića na kakve smo nailazili u malo boljim Glorijinim ljubićima – i iz nekog razloga Double Standards me i po stilu pisanja i tijeku radnje neodoljivo podsjećao upravo na te kratke romane koji su znali varirati od sjajnih pa do ubitačno dosadnih. Ovaj bi naravno bio u gornjem domu spomenutih romančića, iako je znatno duži. Ipak, ima ispod stopedeset stranica što je još nešto netipično za Judith McNaught. Vjerojatno je dio stranica 'pojeo' nedostatak mnoštva opisa i prilično racionalno ispisanih sporednih dijaloga. I što je najbolje od svega, meni se zapravo više sviđa ovaj nešto skromniji opus, jer glavnu priču dvoje junaka ništa ne ometa niti se s njom odugovlači u nedogled. 

Zapravo nemam nijednu ozbiljnu zamjerku na ovaj roman, iako sam se čitajući čudila kako je ista ta autorica napisala izvanprosječnu Whitney, ljubavi moja, jer razlika između ova dva romana je velika, pogotovo ako kao glavno mjerilo uzmemo originalnost priče. Jedina stvar koja me nervirala na početku je bio upravo Nick Sinclair čija me početna proračunatost i hladnoća ostavila prilično ravnodušnom prema njemu kao heroju. Čak sam se ponadala da će se Lauren nekim čudom spetljati s njegovim jednako zgodnim prijateljem Jimom koji se prema njoj ophodio puno ljepše i normalnije, ali poslije me autorica pridobila na Nickovu stranu tj. čim su se stvari o njemu i njegovoj prošlosti malo razjasnile. U svakom slučaju, ako čitate na ljubiće i na engleskom ili ne možete dočekati nove prijevode Judith McNaught, ovaj roman nije uopće loš izbor. Pročitat ćete ga brzo, te vas možda uvuče u mcnaughtizised svemir kojeg nastanjuju cinični muškarci i prkosne, prekrasne žene.   

C. J. Sansom: Kraljevska krv

Brzo i grubo: C. J. Sansom ovaj put plovi vodama u kojima smo navikli vidjeti Phillipu Gregory, što ipak ne znači da uz dvorske spletke nedostaje zagonetki i misterija.

Kraljevska krv je moj (već) treći pročitani roman C. J. Sansoma, a vjerujem da me mnogi od vas prate u korak. Sansom je jedan od omiljenijih autora iz izdanja Knjiga dostupna svima i to posve opravdano. Tako nekako i ja uvijek kupim njegov krimić jer sam sigurna da njegov grbavi odvjetnik Matthew Shardlake teško može razočarati. Ovoga puta Sansom nas je poveo iz prljavog tudorskog Londona u još gori York na sjeveru zemlje.  Shardlake, iako je ostao bez svog pokrovitelja Cromwella, opet dobiva zadatak u službi krune: kao odvjetnik će sudjelovati u rješavanju i predavanju sudskih sporova kralju i istovremeno paziti da se važan zatvorenik i urotnik živ i zdrav isporuči u londonski Tower. Dio s urotom je ujedno i dio koji me je najviše zaintrigirao i s kojim se, rekla bih, Sansom najbolje i snašao. Naime, radi se opet o svojevrsnom sukobu konzervativaca (što bi zapravo značilo pobornika povratka katoličanstva) i reformatora – no ovaj put urotnici su odlučili ići protiv samoga kralja s dokazima o njegovom nezakonitom porijeklu. Svi koji su čitali Phillipu Gregory vjerojatno se sjećaju njene Bijele kraljice i zgodnog kralja Edwarda, njegove proračunate majke Cecily Neville i brata Richarda koji je uzurpirao tron svojim nećacima. Sve se to sada lijepo i praktično uklapa u Sansomovu priču koja međutim ne staje na tome. Ili bolje rečeno, nevolje ne staju na tome.

Po dolasku velike Kraljevske povorke u York prvi put upoznajemo i Sansomova kralja Henrika čiji je opis prilično vjeran onom povijesnom, te kraljicu Catherine Howard i njenu arogantnu prijateljicu lady Rochford koje Shardlakea uvlače u nove opasnosti. Da ne zaboravimo i Richarda Richa, starog neprijatelja iz Crne Vatre koji također znači još jednu nevolju na vratu našega junaka.

E sada, ono što mi se uvijek osobito sviđalo kod Sansoma je činjenica da njegov junak nije nikakav super brainiac niti super junak koji bi redom rasturio sve i svakoga tko mu stane na put. Shardlake ovoga puta ne uživa ni političku zaštitu koju mu je prije pružao Cromwell, tako da su njegove akcije i djelovanje dosta umjereni i realni. S druge strane, to je veoma razduljilo knjigu jer na većini stranica Shardlake baulja gradom, razmišlja, traži i ne uspijeva u svojim naumima ili ne saznaje ništa novo. No ta zamjerka nije toliko ni važna kao ova: Sansom piše užasno naivne krajeve svojim romanima, a Kraljevska krv nažalost nije iznimka. Već nekih stotinjak stranica prije kraja vrlo vjerojatno ćete shvatiti tko je 'krivac' kojeg tražimo jer je izbor, namjerno ili ne, ionako sužen na dvoje ljudi. Da ne bih nešto spojlala samo ću još reći da me sam kraj tj. Shardlakeov postupak prema urotniku/ci strašno razočarao i da sam ga mrzila u tom trenutku.

Usprkos tome, kad podvučem crtu, čini mi se da je ovo dosad najbolji Sansomov roman od tri objavljena. Uživala sam u opisima i atmosferi, u saznavanju novih priča o Tudorima , u činjenici da se radnja napokon premjestila iz Londona u neki drugi grad, u velikoj uroti protiv kralja Krtice, itd. I iako je roman pravi 'jesenski' ima svaku preporuku za plažu ove godine.   

Roger Zelazny: Devet prinčeva u Amberu

Brzo i grubo: dobra stara fantastika u svojem najboljem izdanju

Ne postoji fantasy fan koji barem jednom nije čuo za Rogera Zelaznyja i njegovu sada već klasičnu sagu o svijetu Amberu i njegovoj vladajućoj i (na sreću po čitatelje) posve disfunkcionalnoj obitelji. Nakon čitanja prve knjige Devet prinčeva u Amberu posve je lako razumjeti zašto je tako. Zelazny na svoj osebujan sažet i zabavan način pripovijeda o jedinom 'stvarnom' svijetu kojeg su svi ostali svijetovi samo 'sjene', a radnja započinje upravo na sjeni Zemlji.

Nakon automobilske nesreće u kojoj je zadobio amneziju Corwin odlazi u potragu za odgovorima. Što je Amber i gdje se nalazi? Tko ga je upravo pokušao ubiti i zašto? Može li ikome vjerovati? I tko je, dovraga, on?

Stvari postaju jasnije dolaskom njegova brata Randoma i sestre Florimel koji mu nesvjesno odaju odgovore; oni su sinovi i kćeri kralja Oberona, vladara Ambera, koji je netragom nestao iz zemlje, a vode oko prijestolja postaju sve uzburkanije.

Ono što mi se nije svidjelo kod Zelaznyja je njegova 'žurba' u pisanju kod nekih dijelova. Imam osjećaj da je toga dana imao mnogo obaveza pa bi nekoliko minuta prije izlaska vani mahnito ispisao sve što bi imao. No, takvih dijelova i nema toliko mnogo pa mu to mogu oprostiti. Inače, radnja je dinamična i uzbudljiva, na svakoj se stranici nešto događa: bilo da je to Corwinovo putovanje kroz sjene, najnovije obiteljske intrige ili napad nečega posve izopačenog onkraj Dveri Kaosa.

Ako smatrate da su zavađena kraljevska obitelj i dvorske spletke previše izlizan motiv onda sigurno niste upoznali Corwina i pričeve (i princeze) Ambera gdje je stvarnost tek parabola uma, a oni izopačeni ambicijom uživaju moći nepoznate smrtnicima. Osim možda ludome Dworkinu koji je za obitelj izradio magične igraće karte Arkane koje služe poput neke vrste mobitela i moćni Uzorak, no Dworkin sada ionako šeta tamnicama negdje duboko podno Ambera.

U prvome dijelu zapravo tek saznajemo imena i ponešto o svim članovima obitelji kao i samome gradu/svijetu Amberu, no kroz nastavke ćete tek zaista zavoljeti poneke od likova (poneke ćete možda i mrziti) te uživati u njihovoj živopisnosti. Ono što sam otkrila sada kada završavam s čitanjem trećeg dijela sage je da me svaki dio ostavio tražeći još što je izvrsna odlika svake knjige.

Nastavaka ima sve skupa deset, tako da im je veliki plus što su dinamične i brzo čitljive. I ako vam se sve skupa čini već viđenim, imajte na umu da je prvi dio objavljen 'davne' 1970. te je požnjeo golemi uspjeh i nesumnjivo izvršio jednako velik utjecaj na buduća fantasy ostvarenja.

Toplo preporučujem svim ljubiteljima fantasyja, iako me velika većina njih vjerovatno odavno pretekla s ovim djelima. Ipak, bolje ikad nego nikad, zar ne?

E. L. James: Pedeset nijansi sive

Brzo i grubo: fan-fiction baziran na priči iz Sumraka – samo papreniji.

Oh da, Fifty Shades of Gray je neka vrsta Sumraka za odrasle, pogotovo one odrasle koji preferiraju malo 'pomaknutije' stvari. Ako vam joj uvijek nije jasno o čemu pričam, bit će uskoro. Naime, zamislite da je Bella, umjesto učenice u novom mjestu, samozatajna apsolventica koja igrom slučaja mora odraditi intervju s mladim poduzetnikom koji je u svojoj dvadeset i sedmoj godini nenormalno uspješan i bogat. I naravno, lijep poput Apolona. Također, zamislite da je taj poduzetnik Edward Cullen i da se sada zove Christian Grey. I da nije vampir, već ljubitelj BDSM-a.

No počnimo od početka. Za knjigu sam prvi put čula na blogu Ja čitam, a ti? i odlučila je pročitati jer se ne događa baš svaki dan da fikcija nekoga od fanova postane svjetski poznat bestseller. A i zato jer sam i sama obožavateljica Sumrak sage i živo me zanimalo kako bi ovakva jedna priča mogla izgledati, a da prati događanje iz originalne knjige. I tako je i zato znatiželja ubila mačku, a mačka sam, naravno, ja.

Gotovo mi se ništa nije svidjelo vezano za ovu knjigu, osim njene naslovnice. Trebalo mi je više od mjesec dana da je pročitam što, kao i uvijek, govori dovoljno za sebe. Glavna junakinja, Anastasia Steel, je poražavajuće plitak i iritantan lik. Ako je netko imao problema s Bellom Swanom jer je pasivna, nezanimljiva i tako dalje, vjerojatno bi eksplodirao od frustracije uz Anastasiu. Njena bolja polovica tj. Christian Grey je napisan još gore. Prvo mi je bilo posve neuvjerljivo da netko od samo dvadeset i sedam godina upravlja poslovnim carstvom koje je stvorio sam samcat. Onda me je smetala i njegova prošlost: Christiana je u svijet 'boli i užitka' kao tinejdžera uvela majčina prijateljica i vršnjakinja o kojoj u ovom prvo dijelu nismo doznali puno više. I tu se posve slažem s Anastasiom koja misli kako se tu zapravo radi o zlostavljanju maloljetnika/djece što cijelu priču s Christianom odvodi u jedan ozbiljni i mračan pravac za kojeg nisam sigurna da je baš prikladno prezentiran na ovaj način. U svakom slučaju, većina se čitateljica ne slaže sa mnom, i misle da je Christian Grey jedan od najhot muški likova ikad – dok sam ga ja doživjela kao veoma istraumatiziranog, bolesno nesigurnog i da, iskarikiranog do bola. Ne znam da bih baš mogla ozbiljno shvatiti njegove zapovjedne tonove i cijelu tu priču s dominantnim poslovnjakom kojeg (nenamjerno) zamišljam kao Roberta Patinnsona.

Osim glupavih i neuvjerljivih likova, radnje gotovo da i nema i ona zaista ne prati tok Sumraka, tako da, ako ste očekivali poput mene, da ćete pročitati staru priču na novi način – e pa ipak nećete. Sve se svodi uglavnom na opisivanje Christianovih i Anastasijinih krevetnih akrobacija, što je isto odrađeno urnebesno loše. Da ne spominjem da me na par mjesta autorica i šokirala, i to ne na dobar način. Sve u svemu, ne znam da li ću čitati nastavke Fifty Shadesa jer mi je i ovaj jedan roman bio i više nego dovoljan, a na polici me čeka i novi Sansom kojeg jedva čekam početi čitati.