Laura Kinsale: Cvijeće u oluji

Brzo i grubo: neobičan povijesni ljubavni roman u kojem glavne uloge imaju jedan vojvoda koji se oporavlja od moždanog udara i jedna smjerna kvekerica. 

Donekle mrzim blurbove ljubavnih romana jer uvijek zvuče nekako šašavo i klišeizirano do bola i nikad ne biste pogodili da se iza tako predstavljenog zapleta možda skriva sasvim solidna i nimalo luckasta priča. Iznimkom nije bio ni roman Cvijeće u oluji čiji me blurb svojim opisom vojovode od Jervaulxa nasmijao: on je prelijep, briljantan i opasan; u njegovoj blizini dame rumene, a poneka i padne u nesvijest. Eh, da. Kako odoljetit čitati o takvome muškarcu, pogotovo ako autorica obeća da će ga spariti s kvekericom koja se zbog svoje vjere odrekla gotovo svih svjetovnih dobara i koja zapravo prezire našeg rasklašenog, dobrog vojvodu? Nikako, eto kako. I zaista, vojvoda od Jervaulxa, Christian Langland je i zgodan i temperamentan i k tome vrhunski matematičar. Na svojoj teoriji radi s gospodinom Timmsom, slijepim kvekerom, kojemu pomaže njegova kćer Archimedea. I ne radi on samo na teoriji i računanju već potajice i ljubi lady Edith Sutherland što će naprasno biti prekinuti kad ih u pola noći zatekne njezin muž. Za vrijeme dvoboja, Christian će doživjeti moždani udar od čijih će posljedica gotovo posve izgubiti dar govora. Njegova obitelj, predvođena pohlepnim šurjacima i bogobojaznom majkom, će ga poslati u sanatorij misleći da je vojvoda postao malouman, kažnjen zbog svojih grijeha.

No u sanatoriju opet susreće Archimedeu tj. Maddy, djevojku koju je prije toga sreo tek jednom u životu. Pronicljiva i pametna Maddy će odmah shvatiti kako vojvoda nije lud, već u dugotrajnom procesu oporavka od moždanog udara. Ona postaje njegova njegovateljica što će je polako dovesti u sukob sa svima ostalima, pa na kraju i sa samom sobom.

Kao što rekoh, Cvijeće u oluji je prilično neobičan ljubić u kojem se romansa dvoje junaka svojom važnošću gotovo izjednačava s njihovim pozadinskim pričama. Nije nimalo nevažna činjenica što je Maddy kvekerica kao niti sve osobine Christianova despotskog karaktera i to mi se svidjelo najviše od svega. Kinsale zaista daje lijep primjer kako iskoristiti sve elemente priče, umjesto da oni ostanu pukim ukrasom. Također mi je odlična brzina i ritam radnje – ničega nije premalo, ali ništa ni ne nedostaje. Tako ćemo sasvim dovoljno (a bez opterećivanja bespotrebnim detaljima) doznati o uvjetima života i liječenja u sanatoriju, o kvekerskoj zajednici i njihovim pravilima života, itd, itd ...  Sporedni su likovi također vrijedni spomena, osbito dva Christianova najbolja prijatelja: prepredeni i prevarama sklon svećenik Kit Durham, te gizdavi poručnik Fane. Osim što će svojim komentarima i dijalozima nasmijati čitatelje, vjerojatno će vas i dirnuti svojom prijateljskom odanošću prema progonjenom vojvodi i s time koliko su daleko bili spremni ići da mu pomognu. Naravno, ne smijem zaboraviti ni Christianovu staru tetku Vestu, lady de Merly, koja svima tjera strah u kosti i svako toliko despotski bubne svojim štapom o pod.

I na kraju, tu je i ono što čitatelje najviše zanima: odnos između Maddy i Christiana koji je bio predivan i zapravo daleko od nekog neprijateljstva i nepodnošenja kako bi se moglo pretpostaviti iz blurba. Znam da mnoge čitateljice vole kad su dvoje junaka surpostavljeni jedno drugom i različit kao nebo i zemlja, i ovo dvoje to zaista i jesu, no Maddy je ipak cijelo vrijeme na Christianovoj strani bez obzira na to što ga smatra raskalašenim i previše ponosnim. Moram priznati da sam roman kupila u konzultaciji s goodreadsom gdje ga čitatelji hvale do neba – a te pohvale zaista i stoje. Nadam se da će znanje objaviti još knjiga Laure Kinsale, a ja ću se u međuvremenu baciti na zaostatke koje sam propustila zadnjih mjeseci.

Naomi Novik: Zmaj njegovog veličanstva

Brzo i grubo: mješavina površne povijesti i filma How to train your dragon ostvarena na zanimljiv ali i pomalo djetinjast način.

Will Laurence je britanski oficir ratne mornarice i u osvajanju jednog francuskog broda dolazi u posjed zmajskog jajeta koje samo što se nije izleglo. Zmajevi su u svijetu Naomi Novik posve normalna pojava, oni čak i ratuju za razne strane u europskim ratovima, a jaje na koje je naletio Laurence je poklon kineskog cara Napoleonu. Kada se zmaj izleže potrebno mu je odmah staviti ormu i tako ga pripitomiti, a onoga tko to napravi zmaj prihvaća kao svog apsolutnog gospodara i zauvijek mu je vjeran. Laurence zmaju nadijeva ime Temeraire  (po njemu se zove i cijela trilogija) te odlaze u letačku bazu na intenzivnu obuku jer se Britancima tresu gaće od Napoleona, a i super im je trljati mu nos činjenicom da oni imaju njegovog zmaja u svojoj službi. So far, so good.

Po dolasku u bazu Laurence se suočava sa hladnim pogledima svojih kolega letača što zbog činjenice da je na to mjesto došao pukom srećom dok su se oni mučili cijeli život, što zbog ljubomore jer jedan pomorski dripac leti na carskom (kasnije će se ispostaviti nebeskom) zmaju. Tu se cijela stvar počinje razvodnjavati. Novik opisuje dane i mjesece letačke obuke na pomalo monoton način. Pretpostavljam da je to stoga kako bi podrobnije objasnila odnose između letača i zmajeva te dočarala atmosferu jednog takvog doba no naposljetku pedesetak stranica samo čekate da se nešto dogodi. Bilo što.

U međuvremenu Laurence i Temeraire razvijaju totalno sumnjiv odnos za jednu bezazlenu fantasy knjigu. Šala mala, ali nemoguće je ne primijetiti auru bizarno prisnog u njihovu uglavnom infantilnom dijalogu gdje se Laurence Temerairu obraća kao prema voljenoj ljubavnici i meni je taj dio posebno išao na živce. Druga stvar koja mi nije 'sjela' je grafički nedostatak akcije, neka slikovitost koja bi lijepo zaokružila naraciju.

No da ne ispadnem totalni namčor, kao što kaže Balašević, ono što mi se jest svidjelo je setting u doba napoleonovih ratova, povijesni twist na dobar stari fantasy način, a čini mi se i da bi najavljena filmska verzija u režiji Petera Jacksona bila pun pogodak.

Knjiga ima pregršt potencijala; hrpu zanimljivih likova čija je površina tek zagrebana, uzbudljivu i živopisnu lokaciju, šokantne obrate, a Novikova je ipak odlučila oveće segmente posvetiti posadi koja sat vremena postavlja ormu na zmaja. Roman je ipak dovoljno fora da mi održi interes dovoljno da pročitam i ostatak trilogije, ali ipak bih je preporučila uglavnom publici do 12 godina. Pretpostavljam da sam očekivala više od nominacije za Hugo ali tome je ipak kriva moja pristranost jer mi je Hugo glavna asocijacija na sagu o Milesu Vorkosiganu, a to je ipak posve drugi par rukava.

Neil Gaiman: Američki bogovi

Brzo i grubo: urbani fantasy popularnog pisca Neila Gaimana svidjet će se prvenstveno ljubiteljima mitologije, ali i onima koji vole spajanje neobičnih žanrovskih elemenata. 

Post o ovoj knjizi počet ću na malo drukčiji način. Naime, Neil Gaiman nije bilo tko i mislim da se većini ne mora posebno objašnjavati zašto je to tako. Ako ga već niste čitali, vjerojatno ste pogledali ili čuli za sjajan 'crtić' Koralina i tajna ogledala ili film Zvjezdana prašina, oboje snimljeno po njegovim knjigama. U svakom slučaju, nije tajna da je Gaimanov trademark nadprosječno dobar i originalan world building te prepoznatljivi likovi koji također iskaču iz kalupa. Sve u svemu, Gaiman je bez sumnje izvrstan pisac pa je proporcionalno njegovoj izvrsnosti bilo i moje veselje kad sam na Interliberu ove godine (napokon!) kupila njegove Američke bogove za nekih 55 kuna. Knjiga je već i prije bila na sniženju, no ja sam je spremila u mentalne bilješke i ove se godine prošetala do velesajma praktički samo zbog nje. 

E sada...  kako i sam naslov ljubazno najavljuje u knjizi se radi o bogovima u Americi. Kakvim bogovima, možda se pitate? Pa, ono, svakakvim i svim doslovno. Tu su grčki i nordijski bogovi, efriti ili demoni iz islamske predaje, voodooanski loa Barun Semedi i entiteti slični njemu, pradavni kumiri koji su na sjevernoamerički kontinent donijeli prvi doseljenici, mnogoruka indijska i mračna slavenska božanstva, leprikoni i vile,  ma i svako najmanje biće kojem je čovjek ikada uputio zamolbu ili posvetio žrtvu. Naravno, u Ameriku su ih donijeli svi oni koji su u njih vjerovali, počevši od Vikinga pa do današnjih imigranata koji još uvijek u SAD-e donose drukčija vjerovanja i običaje.

No vremena za bogove su teška ili tako barem tvrdi Neil Gaiman. Ako ste očekivali Peruna koji grmi negdje iznad Los Angelesa grada ili Ladu kao zlatokosu vladaricu crvenih tepiha, razmislite opet. Naime, sva duhovna bića koje sam pobrojala na neki se način 'hrane' vjerovanjem i žrtvama koje se prinose u njihovo ime pa makar ta 'žrtva' bili čokoladni keksi i časa mlijeka. Bez njih slabe i njihove moći, a kako već znamo da u Texasu i Louisiani živi malo ljudi koji bi se klanjali Olimpijcima ili Asgarđanima, onda znamo i u koliko su bijednom stanju nekadašnja moćna božanstva. Mi ipak ne pratimo nikoga od njh već naizgled običnog smrtnika Shadowa, bivšeg zatvorenika čiji sretan povratak na slobodu prekida vijest da mu je poginula voljena žena Laura. Na putu za njezin sprovod Shadowa presreće čudan tip: jednooki prevarant koji se predstavlja samo kao Wednesday i nudi mu zanimljiv dogovor ... 

Odmah priznajem da sam od Gaimana i ovako zanimljive teme očekivala više. Naime, na raspolaganju je imao cijele panteone najhirovitijih i najluđih svjetskih božanstava ikad i mišljenja sam da ih je iskoristio relativno slabo. Naravno, reći da ih je zanemario bi bilo užasna laž jer se svako toliko po cijelo poglavlje posvećuje opisima dolaska raznih bogova i kumira na američko tlo. To su uglavnom zanimljive priče koje definitivno obogaćuju roman, iako u isto vrijeme usporavaju glavnu radnju no to zapravo i nije neka smetnja, ako uopće jest. Prilično sam uživala čitajući te male sporedne epizodice jer je Gaiman u njih uložio zavidnu količinu mašte i poznavanja materije kojom se malo tko od laika može pohvaliti - osim ako baš niste ludo zaljubljeni u bogove afričkih i sibirskih plemena. S druge strane, opet priznajem da mi se puno više svidio pristup Joanne Harrise koja je u svojim Runama dala prekrasno maštovit i živ portret nordijskog panteona i kojoj je sigurno pomoglo i to što je pisala ciljano za mlađu publiku. 

Sve u svemu, Shadowovova priča je bila prilično jednostavna i od razotkrivanja istine vas dijeli tek jedan twist. Iako je Gaimanovo pisanje lijepo i dovoljno lagano, pa teče bez problema, stekla sam dojam da je cijeli roman ipak malo predugačak za jednu tako jednostavnu priču i da bih u njoj možda uživala više da se radilo npr. o noveli. Bez obzira na to, Američki bogovi imaju svoje sjajne trenutke, ideje i mjesta i još uvijek spadaju u kategoriju veoma dobrih romana. Meni je samo žao što Gaiman nije više 'razigrao' svoje bogove, a možda se naprosto radi i o mojim previsokim očekivanjima koja su ponekad glavni neprijatelj svakog čitatelja. 

NasLOVEnice: Discworld (prvi dio)

Discworld je fantasy serijal romana jednog od najpoznatijih britanskih pisaca Terryja Pratchetta koji je za svoje zasluge u književnosti dobio čak i titulu viteza. Sa trona jednog od najprodavanijih UK autora svijeta ga je svrgnula J.K.Rowling sa svojim Harry Potterom no meni je Terry svejedno ostao broj jedan sa svojim genijalno satiričkim i duhovitim romanima, i naravno, prekrasnim naslovnicama. 

Pratchettove naslovnice je nemoguće ne prepoznati na prvi pogled. Vrve mnogobrojnim detaljima i na prvu mogu djelovati kao mrlje žarkih boja napučenima stvorenjima iz bajki; trolova, vještica, patuljaka i kovčega sa nogama. Nakon što bih pročitala svaku pojedinu knjigu, uvijek bih se vraćala da proučim naslovnicu i od srca se nasmijala fenomenalnom izrazu Josha Kirbyja, Terryjevog slikara naslovnica (i dobrog osobnog prijatelja, kao što sam saznala istražujući za ovaj post).

Kirby tako savršeno utjelovljuje apsurd i duhovitost svakog pojedinog romana i njegovih junaka, što je često i srž Pratchettovih romana, a opet uspijeva svakom pojedinom nastavku podariti jedinstvenu i originalnu dušu, različitu od svih ostalih i zbog toga mu se iznimno divim.

To je, također, i razlog zbog čega nasLOVEnice za Discworld dijelim na dva posta. U ovom želim skrenuti pažanju na Kirbyjev rad s Pratchettom sve do Thief of time (2001.) koja je posljednja Discworld knjiga koju je ilustrirao Kirby prije nego što je umro. Njega je naslijedio Paul Kidby kome ćemo se posvetiti u nastavku nasLOVEnica.

Već kod prva dva nastavka jasno i glasno vidimo Terryjev svijet i Kirbyjev prepoznatljivi stil.

Ostatak naslovnica nije kronološki poredan, ispričavam se zbog toga. Klik na slike za veću verziju.

Meni omiljene i najupečatljivije naslovnice su one za romane Mort i Hogfather jer mi ima nešto osobito privlačno u tim plavim nijansama koje odabire Kirby. Koje su vame zapele za oko?

Jedna mala tajna je i da je Josh Kirby sakrio svoj autoportret na dijelu cover arta za Equal Rites.

Ako volite britanski humor i duhovitu fantastiku, a niste upoznati ste sa ovim serijalom ja vam ga preporučujem svim srcem. Od kojeg kod nastavka krenete nećete pogriješiti, a naslovnicama ćete razveseliti svaku policu sa knjigama.

Terry Pratchett, Stephen Baxter: The Long Earth

Brzo i grubo: zanimljiv spoj autora iznjedrio je i zanimljiv spoj fantastike, znanosti i filozofije no s pomalo razočaravajućim završetkom.

Iako moram priznati da nisam upoznata s djelima Stephena Baxtera, ime Terry Pratchett me jako privuklo ovoj knjizi. Ponajviše zbog činjenice da je ovaj roman jedan od rijetkih u njegovom opusu nevezan za legendarni Svijet Diska i istinski su me zanimale Terrijeve vještine pisanja dok nije na svom 'sigurnom' terenu. Knjigu sam čitala na engleskom pa ću nazive i pojmove pisati na tom jeziku.

Ukratko, The Long Earth je naziv za novonastali fenomen paralelnih svjetova, točnije paralelnih Zemalja koji se 2015. prvi put pokazao čovječanstvu nakon što je napredni znanstvenik Willis Linsay na internet procurio upute za izradu Steppera. Stepper je naprava nalik kutiji sastavljenoj od plastike, žica i jednog krumpira koji služi kao energetski izvor, a sve je povezano s plastičnim prekidačem koji vas jednim pomakom vodi na paralelnu Zemlju West ili East. Super, zar ne?

E, pa niste jedini koji ste se domislili da bi jednostavno mogli zaobići dugove, zakoračiti izvan vreve prenapučenog planeta ili se otisnuti bezbrojnim Zemljama u potrazi za istinom.

Populacija Datuma, ove naše, izvorne Zemlje, opada, a ekonomija se urušava jer sada svaki čovjek može posjedovati cijeli svoj svijet uključujući svo zlato, stoku i blaga na njemu.

Na samom početku upoznajemo mladog Joshuu, prirodnog steppera, čovjeka kojemu ne treba Stepper da bi zakoračio na Dugu Zemlju na kojoj se rodio i koji Tišinu čuje i osjeća više nego drugi ljudi. Igrom slučaja, Joshua pristaje ukrcati se na letjelicu s Lobsangom, duhom mladog Tibetanca koji se reinkarnirao u nešto poput kompjuterskog softwarea, i istražiti fenomen Duge Zemlje. Silna pitanja traže mnoge odgovore. Koliko  paralelnih Zemalja postoji? Zbog čega je evolucija čovječanstvo dozvolila samo na Datumu? Zašto se prilikom prelaska na Dugu Zemlju ne može prenositi željezo? Što uzrokuje mahnitu migraciju trolova, čudnu vrstu hominida, sve bliže i bliže prema Datumu? I naposljetku, zašto je čovječanstvu dana ova druga prilika upravo sada?

Nažalost, iako sam uživala u Joshuinom i Lobsangovom putovanju i proučavanju igranja evolucije na svakoj od različitih Zemalja, većina ovih pitanja ostala su u potpunosti neodgovorena. Cijeli potencijal ove ideje koja je stvarno super ostao je neiskorišten, autori su tek zagrebali po površini pustolovine, filozofije i znanosti, a kulminacija priče potpuno je besmislena. Lik Lobsanga je nešto poput creepy verzije dobrog starog Datae iz Star Treka, dok Joshui fali puno više osobnosti što je jako iznenađujuće ako dolazi od autora poput Terryja Pratchetta čiji likovi inače pršte od osebujnosti.

Voljela bih da se autori nisu oslanjali samo na put i dijaloge između Joshue i Lobsanga na koje otpada velika sredina knjige. Pretpostavljam da je ovo jedna od onih knjiga koja bi vas trebala ostaviti zamišljenima s odgovornošću da sami shvatite što je pisac htio reći, a što je potpuno u redu. No s obzirom na pomiješane osjećaje koje mi je izazvala dok sam čekala da se nešto revolucionarno dogodi, prije me je ostavila s jednim običnim pfffft.

Rachel Gibson: Any man of mine

Brzo i grubo: zasad posljednja po redu knjiga iz Chinooks serijala pokušat će spojiti notornog Sama LeClairea s ni manje ni više nego njegovom bivšom ženom.

Uvijek se nekako iznenadim kad nakon čitanja ljubića otkrijem da svaki pojedini zapravo spada u već davno određenu kategoriju. Neke od njih i nisu kategorije u doslovnom smislu riječi, no to naravno ne sprječava čitatelje da po forumima traže romane s određenom vrstom junaka ili junakinje ( Help! Looking for an old HP where the H has an affair with the h and then leaves to marry someone else, not knowing he fathered a child with the h. – na primjer primjera) koje preferiraju. Tako bi i ovaj roman Rachel Gibson vjerojatno bio klasificiran kao jedan od onih u kojima su junak i junakinja već bili u braku i sada opet započinju nešto novo. Ako vas to živcira već u startu i ne želite čitati o tome kako se i zašto raspao nečiji brak, onda preskočite ovu knjigu. Ako vam pak ne smeta velika porcija teksta koji će otpasti na prepričavanje prošlosti i zlopamćenje iste, onda bi baš mogli i uživati u novim prepirkama i problemima bivšeg ljubavnog para. Doduše, ako ćemo po istini, Sam i Autumn (da, glavna se junakinja zove Jesen) baš i nisu ostavili neki bračni staž iza sebe: vjenčali su se u Las Vegasu gdje su se i upoznali dok su bili na odmoru/u provodu. Sam je već tada bio poznati hokejaš, a Autumn samo anonimna crvenokosa djevojka koja mu je zapela za oko u jednom od vegaških kasina. Nakon nekoliko dana provoda,  a u trenutku ozbiljnog pijanstva, Sam će oženiti Autumn samo da bi već sljedeći dan odmaglio bez pozdrava u pravcu nepoznato. Naravno, poslije će biti podrobno objašnjeno zašto su se oboje naših junaka ponašali tako kako jesu – impulzivno i pomalo neodgovorno, jer instant vjenčanje u Las Vegasu većini Amerikanki vjerojatno ne miriše baš elegancijom i vječnom ljubavlju – no posljedice te kratke zabave su ostale trajne. Autumn je rodila sina Connora, razvela se od Sama i pokrenula vlastiti posao organiziranja vjenčanja. Sam je u međuvremenu izmijenio vojsku žena i zapravo skoro i zaboravio da ima dijete.

Ipak, prilikom vjenčanja Ty Savagea i Faith Duffy, Sam susretne Autumn i stjecajem okolnosti preuzme te večeri brigu za sina. Već sljedećeg jutra shvaća da baš i nije kandidat za oca desetljeća te odlučuje popraviti stvar. No, kako sve češće i češće susreće sina, neminovno dolazi i u kontakt s Autumn koja je još uvijek prilično ogorčena zbog načina na koji ju je ostavio trudnu u Vegasu. Ipak, za oprost i ljubav možda još uvijek nije kasno …

Da sumiram stvar, Any man of mine je po mom mišljenju jedan od boljih romana R. Gibson iako bi se za protagoniste moglo reći svašta. Moglo bi se npr. reći kako Samovo ponašanje zapravo nije imalo izliku, ali je autorica na divan način preobrazila njegov lik iz kretena u pristojnog muškarca. Isto tako, ni Autumn mi nije bila baš po volji tj. njena vegaška epizoda se slabo uklapala u karakterizaciju lika koji je inače bio rezerviran i čak pomalo hladan. Opet, van toga, njena i Samova priča je bila svježa i zaista lijepo napisana (scene u kući na plaži su svakako izvukle maksimum iz romana) i iz nekog razloga kad se sjetim ovog serijala, prvo se sjetim romana Samo nevolje i Any man of mine. A to valjda govori nešto za sebe. 

Kjell Ola Dahl: Čovjek u izlogu

Brzo i grubo: u ovo vrijeme leda i zime, norveški krimić zvuči kao pravi izbor. No da li je Kjell Ola Dahl dorastao zadatku?

Djelomično sigurno jest. Naime, krimić sam po sebi jednostavno nije dosadna forma, no groznica za tzv. skandinavskim krimićima je ipak donekle prenapuhala iste. Čovjek u izlogu, nažalost, po mnogim svojim karakteristikama ne spada u vrh spomenute produkcije. Radnja je na prvu ipak veoma privlačna: Reidar Folke Jespersenje ozloglašeni prekupac starinama koji je pronađen mrtav u izlogu svoje trgovine. Njegovo tijelo je razodjenuto, na čelu su mu iscrtani crveni križevi, a oko vrata je nađena omča od crvenog konca. Sve upućuje na možebitno ritualno ubojstvo, no zanimljiva je i obiteljska priča u pozadini: tri su brata naime upravo pregovarala o prodaju trgovine, dok se Folke nije nenadano predomislio i posvađao s braćom. I njegova će žena upasti u oko dvojici detektiva koji rade na slučaju - od Folkea prilično mlađa bivša plesačica već ga godinama vara s još mlađahnijim učiteljem plesa. Istražujući dalje posljednji žrtvin dan na životu, detektivi će naići i na misterioznu mladu ženu koja je za Folkea glumila djevojku koju je volio u mladosti, prije Drugog svjetskog rata. 

Trebala bih reći i riječ dvije o spomenutim detektivima, Franku Frølichu i Gunnarstrandi. Ovaj par naime ne posjeduje nijednu 'herojsku' osobinu (kao npr. Harry Hole), niti su nabrijani hiperaktivni genijalci a la Sherlock Holmes. Štoviše, Frølich mi je bio prilično antipatičan i pomalo ljigav - varao je svoju djevojku kojoj kroz cijelu knjigu nema hrabrosti reći što je ide i kako se osjeća. Gunnarstranda je bio puno dopadljiviji, ali je kao lik također osuđen na običnost i prosječnost što će možda odgovarati upravo čitateljima kojima je dosta superdetektiva sa Einsteinovim mozgom, atletskom građom i devet života. S druge strane, možda će vam dvojica detektiva sa svojim svakodnevnim problemima dosaditi nakon prvih pedeset stranica. Tu je i još jedan 'problem' kojeg ima Dahl: radnja i rješavanje slučaja su jednostavno išle veoma sporo za moj ukus. Trebalo mi je sigurno više od mjesec dana periodičkog čitanja Čovjeka u izlogu jer me ništa posebno nije vuklo natrag k radnji i knjizi, što je za krimić, priznat ćete, prilično razočaravajuće.  

No tu su i dobre strane romana: Jespersenova životna priča koju je oblikovao Drugi svjetski rat, trenutno očito jako popularna tema koja se iznova i iznova upliće u kriminalističke romane. Izgleda da je svima čitanje nekako napetije ako se u priči nalazi neki stari nacist ili bilo tko drugi iz tog mračnog miljea. Ovaj put se ne radi baš o tome, ali to ću vas pustiti da otkrijete sami. Mogu samo reći da je na tragu vječnih prepirki i na našim prostorima: tko je bio u ustašama, a tko u partizanima, što je radio, s kime, gdje, kako i koje su sve posljedice toga bile. Još jedan Dahlov adut je i činjenica da je dotični psiholog što se zaista vidi iz njegovih porterta svih likova kojima je posvetio pozornost. To mi se prilično svidjelo i dalo je boju inače veoma prosječnom krimiću kojeg bi se najbolje opisalo kao mlakog Stiega Larssona ili Joa Nesbøa. Još trebate znati da je ovo Dahlova jedanaesta knjiga o Frølichu i Gunnarstrandi, no i da to ne utječe na čitanje ovog konkretnog nastavka tj. bar ne u smislu osnovne radnje.