Brzo i grubo: politički nekorektan ljubić? Da, ali slobodno odahnite, ovakve više ne pišu.
Prije svega, činjenice na sunce: The Copeland bride je kod nas nepreveden povijesni ljubić (koji bi možda preveli kao Copelandova nevjesta, a možda i kao Oluja tvoje strasti, toliko veze obično imaju s originalnim naslovom i zdravim razumom) čijom se autoricom piše izvjesna Justine Cole. No Justine Cole ne postoji. Justine Cole su Susan E. Phillips i njena tadašnja frendica Claire Kiehl. Ne znam što se poslije dogodilo s Claire, ali svi znamo gdje je završila Susan: pišući mega uspješne romanse o slatkim djevojkama i alfa mužjacima, prepune emocija, nesporazuma i jezičavog humora kojeg može smisliti samo žena. Pa Copelandova nevjesta nije takav roman. To je tipičan tzv. bodice ripper iz osamdesetih koji je podrazumijevao da je glavni junak, hm, pa, kreten. Ne znam kako da se glatko izrazim, a da ne šokiram sve one koji prvi put čuju za takve romane, ali što nije išlo milom, išlo je silom. Eh sad, postoji ogromna rasprava na amazonu (i u zajednici čitatelja ljubavnih romana generalno) da li se ikad uopće trebalo pisati ovakve stvari i da li su žene koje vole bodice ripperse sasvim pri sebi, jesu li dovoljno feministički osviještene, kakvu to poruku šalje muškarcima i bla bla, truć truć, ne namjeravam ulaziti u to. Neka svatko čita što hoće. Slučaj zatvoren.
Ja sam osobno bila previše zantiželjna i nakon izjave same Susan kako danas takav ljubić nikako ne bi prošao, jer je užasno politički nekorektan, morala sam saznati zašto. A ovo je ukratko zaplet: Noelle je mlada djevojka bez roditelja koja preživljava dan po dan skoro pa doslovce u blatu londonske sirotinjske četvrti. Njena je majka bila kazališna glumica koja ju je začela s nepoznatim ocem i koja je nakon gubitka posla za njihov život zarađivala prostitucijom. Tu sam se već i ja istraumirala skupa s Noelle od opisa tog poluživota i scena s kojekakvim mušterijama – uglavnom, jako uvjerljivo i dobro napisano. No Noelle nije doživjela majčinu sudbinu. Ona je postala jedna od najvrsnijih uličnih džeparica poznata po nadimku Visočanstvo pošto se nikad nije petljala s muškarcima, uglavnom prestravljena onim što je vidjela kao dijete. Ipak, Noelle se kao dio svoje varke oblači kao prostituka i time mami potencijalne žrtve da joj priđu blizu. I prizor je samo takav: zamislite pothranjenu (ali prsatu) i prljavu djevojku s kosom vlastoručno ošišanom tupim škarama i obojenu u narančasto. S grimiznim ružem na usnama kojeg koristi i kao rumenilo, a odjevena je u otrcanu haljinu boje zelenog smaragda.

Da, to je naša uboga Noelle. I tako jedne noći Noelle odabire krive 'mušterije': dvojicu naoko pijanih mladića od kojih je jedan Amerikanac i naš glavni junak, ako ga itko može nazvati junakom, i koji shvati da mu je Noelle odžeparila prijatelja. Quinn Copeland, jer to je on, misli da Noelle zaista i jest prostituka te je odluči oženiti za inat svome ocu. Jako zrelo. Quinnov otac je naime zaista bio opsjednut time da oženi sina bogatom nevjestom koja bi po mogućnosti trebala biti i plemenitog porijekla, pošto je on sam bio iskompleksiran činjenicom da se u Americi oženio Indijankom. S obzirom na to da su se tata i sin Copeland voljeli kao pas i mačka, Quinn je zaista natjerao Noelle da se pod cijenu odlaska u zatvor uda za njega. Dosad je u romanu sve bilo okej, opisi londonskih ulica nevjerojatni, priča obećavajuća i onda se dogodi ta prva bračna noć koju je bilo mučno i za čitati. Odmah ujutro, Quinn je odveo Noelle (u onoj smaragdnoj haljini) svome ocu, praktički je bacio preko praga i zapalio za US of A. Uskoro otac shvaća što se stvarno dogodilo i odlučuje primiti Noelle i od nje napraviti nevjestu kakvu je uvijek želio. No kad se Quinn nakon godine dana vrati u London, ne može prepoznati Noelle koja se pretvorila u pravu ljepoticu. Noelle je, naravno, u fazi kad ga još mrzi (i boji ga se), ali je odlučna da mu se kako tako osveti. Iako se čini da sam sada prepričala sve, radnje ima još oho-ho, a u njoj dominiraju razni načini Quinnova kretenizma.
Kao što sam rekla, početak romana je sjajan, a pisanje ovog ženskog dvojca do zadnje stranice izvrsno, ali nikako nisam mogla pregrmiti glavnog junaka koji je po mom mišljenju patološki slučaj. U pravilu u bodice rippersima ovakvi moroni dožive neku vrstu katarze zbog koje se promijene pa se njihove zločestoće mogu naknadno previdjeti, ali u The Copeland bride toga jednostavno nije bilo. Ako je netko patio i upadao u razne nevolje, to je bila Noelle. Quinnu se nikad ništa loše nije dogodilo, a sam je radio loše stvari. Nije mi se činilo da voli ikoga osim sebe, a i resio ga je temperament gladnog šteneta što i nije neka osobina za nosioca radnje. Ne znam zašto ga je i kako Noelle voljela, ali na kraju je ispao, kao, normalan i smirio živce. Meni je to bilo nedovoljno uvjerljivo, ali eto, ljubići zahtijevaju sretan kraj, pa je tako i ovaj morao završiti sretno. Uglavnom, rijetko se dogodi da su muški junaci u osnovi ovako odbojni i hladni, ali očito ima i toga. I da, Susan je bila u pravu: ovo danas ne bi našli ni pod pultom najopskurnijeg kioska u gradu.
