nedjelja, 2. listopada 2011.

Tim Powers: Kad tamno istekne


Brzo i grubo: fantasy roman izreklamiran kao muško štivo puno 'šore, klanja, piva i intriga', nažalost je samo osrednje štivo puno već davno prožvakanih stvari.

Prilično sam se razočarala čitajući ovaj roman, jer od fantasya uvijek očekujem, a često i dobijem, nešto nadprosječno, originalno i zadivljujuće. Kad tamno istekne nema baš puno od toga, a čitanje romana se pretvorilo u nevoljko okretanje stranica u potrazi za nekakvim dijalogom koji bi prekinuo silne scene borbi i ubijanja. Znam, kada pišete roman koji se temelji na povijesnom sukobu Turaka protiv ostatka Europe, akcijskih scena mora biti – ali, zar baš svako drugo poglavlje? No, evo i detaljno o čemu se radi u knjizi: Brian Duffy (prva asocijacija: Duff Beer, izmišljeni brand piva u Simpsonovima) je irski plaćenik u malo poznijim godinama kojemu tajanstveni Aurelian nudi posao izbacivača u najboljoj bečkoj pivnici Herzwesten. Na putu prema Beču, Brianu se događaju prilično čudne stvari: preko Julijskih Alpa ga prate sjenovita mitska bića, da bi mu potom za petama jurili odnikuda prizvani lovci na njegovu sijedu glavu. U pivnici se susreće sa svojom starom ljubavi, Epifanijom Vogel, a u grad pristiže i vikinški brod s posadom koju je pogansko proročanstvo uputilo u potragu za drevnim junakom Sigmundom. I dok na pivnicu jurišaju razne napasti, a između kojih i povijesni lik Ivana Zapolje, bliži se i famozna opsada Beča koju predvodi sultan Sulejman Veličanstveni i njegov veliki vezir Ibrahim, tamni mag Istoka. 

A u središtu svega je pivo, točnije Herzwesten tamno pivo iz naslova i miš-maš keltskih legendi koje će nam razjasniti čarobnjak Aurelian. Osim toga, ni Brian Duffy nije samo ono što se čini, a da si NE spojlate čitanje predlažem da pomno NE zagledate u hrvatsku naslovnicu romana na kojoj je fino narisan detalj koji razotkriva Duffyev drugi identitet. I što još reći? Roman je pisan prilično uvriježenim stilom za fanatstiku: dosta opisa koji su jako dobri, no fali mu dinamike koju je morao imati i bez akcijskih scena. Većina likova, uključujući našeg ratobornog Irca i njegova kompanjona Aureliana, su mi bili prilično sterilni i klišeizirani. Sama kombinacija poganskih legendi i opsade Beča mi također nekako nije šmekala iako ovako napisana zvuči zanimljivo (a to me i namamilo da se upustim u čitanje). A za dosta detalja o 'našoj' povijesti (bitka kod Mohača, npr, u kojoj je sudjelovao Duffy) mi je bilo dosta očito da ih piše autsajder – vjerujem da bi opsadu Beča, osvajanje Beograda ili bitku kod Mohača pisac s ovih prostora napisao puno životnije i uvjerljivije, ako bi, naravno, odradio propisno istraživanje. No, napominjem i to da je roman napisan 1979. godine, prije nego što se čitateljstvo upoznalo s vrstom fantasya kakav pišu R. Scott Bakker i George Martin koji je, barem meni, puno više po volji. S tim da ne mislim na prilično očitu činjenicu da je ovo povijesni fantasy, dok Pjesma leda i vatre to sigurno nije.
Ipak, pohvaljujem prijevod knjige i naslovnicu koju je ilustrirao Željko Pahek. Usprkos spoileru u Duffyevoj ruci.   

  

Nema komentara:

Objavi komentar