Brzo i grubo: još domaćeg SF-a, no ovog puta zapakiranog u zbirku priča o svijetu koji se dijeli na Gradove i Sela, na obične ljude i Sanjače, Odgonetače, Žonglere, Krotitelje i Putnike.
Još uvijek plovim na valu raspoloženosti za čitanje znanstvene fantastike i zasad u tome prilično uživam. Izgleda da domaći SF naslovi koji se izdaju van tih par specijaliziranih zbirki zaista imaju i dobar razlog da stoje neovisno ukoričeni. Ovoga puta riječ je o zbirci priča Vesne Gorše o tzv. darovitim ljudima u budućnosti. Svijet kojeg je osmislila je zapravo svijet strojeva koji su naraštajima za ljude obavljali sve radnje, pa čak i one nezamislive kao što su sanjanje. Ljudi su tako zaboravili na mnoge ljudske stvari, no određene skupine su ipak odlučile napustiti Gradove i povući se u okrilje šume gdje su osnovali svoja Sela. U nekim selima tako žive Sanjači, oni koji mogu proizvoditi snove za druge koji su nesposobni sanjati; u nekima žive Odgonetači ili jednostavnije rečeno vidovnjaci, Putnici kojih je na cijelom svijetu ostalo samo šest pak putuju kroz vrijeme, a Žongleri imaju izrazite telekinetičke sposobnosti te su se zapravo specijalizirali za lopovluk. Svaka od šest priča se koncentrira na jedan od ovih darova i sudbinu ljudi u bizarnom svijetu kojim dominira Grad. Gradovi su mjesta velike potrošnje, kako snova, tako i opijata i jeftine zabave (npr. psiho-drame koje su forma reality show-a putem kojeg gledatelji mogu osjetiti sve ono što osjeća i glavni junak drame), ali i tvorničke proizvodnje svega što je neophodno za život. S druge strane, Sela su prilično jednostavna mjesta ako izumemo činjenicu da ih nastanjuju telepati i njima slični.
Prva priča, Raj na Zemlji, se fokusira na prodaju djeteta Sanjača koje će u Gradu sanjati za obitelj zaduženog bračnog para. Zak odmetnik i Belzebub lutkar, lopovski mag sukobljava telepatskog Lovca Zaka s Kompanijom za koju obavlja industrijsku špijunažu. U Lotosovom vrtu tinejdžerica iscjeliteljica imenom Feba pomaže bogatoj matroni koja ne želi biti izliječena. Odgonetači nastupaju na scenu u priči Princeze i vidovnjaci koja pruža uvid u elitni dio aristokratskog društva iz nedodirljivih, utopijskih Tornjeva. U meni najdražoj priči Prava stvar mladi Žongler Bobo se iz zabave upliće u veliku izložbu tetra-umjetnika Hadrijana, dok Nevil Sjajnooki i njegove tri žene u posljednoj priči traže pomoć od ostarjelog Putnika.
Stil kojim piše Gorše je gust i bogat i za čitanje ovih kratkih priča će vam trebati prilično koncentracije. Nema preskakanja i površnosti, jer je svaki detalj značajan i potreban za razumijevanje priče. Slikovitost je nešto na čemu je položeno težište ove zbirke, sve je tako neobično i bizarno, izvrnuto i izrođeno da je poslije teško zaboraviti neobarokne gradske frizure, prstenaste gradove i ideje poput psiho-drame i tetra-umjetnosti (umjetnost koja uključuje četiri osjetila). Zapravo, sve je toliko slikovito da sam ove priče istovremeno u glavi zamišljala poput animiranog filma koji pršti bizarnim oblicima, pretjerivanjem i jakim bojama. Naravno, možda mi se cijela zbirka ne bi toliko svidjela da nisam tip kojemu se i inače sviđaju ovakve stvari. Ponekad su mi originalna slikovitost i mnoštvo razrađenih detalja dovoljni i bez naročito posebne priče, a o kojima je u ovom slučaju i riječ. S obzirom na sve rečeno mislim da bi zbirka privukla više pozornosti da je možda umjesto plavog ženskog lica na naslovnici (moram priznati da mi ta ljudska lica u prvom planu na SF naslovnicama djeluju prilično generički) imala nešto originalnije, pa čak i da je sam naslov nešto maštovitiji, iako Dar prilično dobro odgovara kontekstu cijele zbirke.
Nema komentara:
Objavi komentar