Régine Deforges: Plavi bicikl

Brzo i grubo: francuska verzija Mitchellinog romana Prohujalo s vihorom nije samo iritirajuće neoriginalna već sadrži i rekordnu galeriju antipatičnih, karnalnih likova.

Jep, toliko je loše. Ali to je francuski roman, što ste očekivali? Šalu na stranu, ali ima nešto tipično francuskog u Deforgesinom slavlju proždrljivosti i inih prizemnih strasti koje ne rese samo njenu glavnu junakinju Leu Delmas, nego i mnoge druge likove prema kojima je teško osjećati ikakvu sklonost. Kao i Margaret Mitchell, svoju priču započinje na dobrostojećem imanju ovog puta francuske obitelji Delmas na pragu Drugog svjetskog rata. Leu Delmas, miljenicu svojih roditelja i lokalnu plavokosu ljepoticu, pak više od predstojećeg krvavog sukoba zanima susjed Laurent koji se upravo zaručio sa svojom sestričnom Camille. Na istom, za nju nesretnom balu, upoznaje i Françoisa Taverniera, mračnog i ciničnog lika o kojemu puno toga ostaje nerazjašnjeno do samog kraja romana. Ostatak priče vam je vjerojatno ugrubo poznat, iako Deforges zaista radi izmjene u priči (npr. Lea se pridružuje Pokretu otpora u okupiranoj Francuskoj, iako je njeno zanimanje za politiku vrlo nevjerodstojno nakalemljeno na sam lik), ali te su izmjene, rekla bih, uglavnom sporedne jer je vrlo očito u kojem smjeru maršira glavna priča.

Sam Lein lik je jedva probavljiv zahvaljujući autorici koja ju je uresila osobinama proždrljivosti, dvoličnosti, bezosjećajnosti za sve druge ljude osim sebe same, nekontroliranoj pohoti pa čak i manjkavom pameću. Zapravo, koga lažem, njen lik je posve i beznadežno neprobavljiv. Mnogi će u njoj možda pronaći sličnosti sa Scarlett O'Harom, ali Scarlett sam osobno doživjela kao puno ljudskiji, simpatičniji lik preko čijih se mana moglo doći do normalne osobe koju ne određuje samo pričanje punim ustima i 'pasivno predavanje' muškim likovima. Laurent je u mnogome sličan Lei, iako nam nikad (hvala Bogu) nije u detalje opisano kako proždire slijed jela za dvije osobe po finim pariškim restoranima. Tajanstveni gospon François je pak okarakteriziran kao visok i ogrubio čovjek, jedan od onih koji preživljavaju svaki rat i svaku nevolju i koji je iz bogzna kojeg razloga zaljubljen u Leu. No François može biti zadovoljan što nije prošao kao Camille, žena u potpunosti određena s jednom jedinom osobinom beskrajne dobrote.

Najgori dio ovog čitalačkog iskustva je što roman prema kraju postaje sve dosadniji i naporniji. Na nekoliko mjesta se detaljno opisuju upute Lei kako da prenosi poštu u slobodnu zonu što ne bi bio problem da dotične upute (a radi se o blokovima teksta) igraju ikakvu ulogu u zapletu, a nisu samo ukras Leinom liku koja je eto u životu napravila bar jednu ispravnu stvar. Još uvijek odbijam povjerovati da je ovaj roman nekakav bestseller i da ga je znanje objavilo u biblioteci evergreen, usporedo s npr. Orianom Fallaci. Štoviše, postoji još šest romana u seriji iako nisam sigurna da se svi bave likom gospođice Delmas – strah me i pomisliti koje je Scile i Haribde dotična prošla u još šest romana, ali iskreno se nadam da bar nije ostala gladna.