Haywood Smith: Povratak u grad mimoza

Brzo i grubo: chick-lit za malo vremešnije dame. I kao takav, vjerojatno OK.

Ne znam što mi je bilo da se začitam baš u život pedesetogodišnje Linwood Breedlove Scott koja se nakon razvoda od bogatog-i-poludjelog-u-srednjim-godinama Philla vraća pod roditeljski krov u svoj rodni grad. Inače baš i ne čitam chick-lit, a kamoli onaj namijenjen malo starijim ženama, ali nekako sam bila naumila pročitati više knjiga iz Algoritmove Naj biblioteke koje mi stoje na polici više od godinu dana. I tako je izbor pao na Grad mimoza. Ne mogu reći da sam baš oduševljena ovom knjigom - mislim da je jedna od onih čija priča odlično funkcionira na filmu, ali na papiru i nije pretjerano zanimljiva. No dakle... Lin se vraća u Mimosa Branch (ovo je originalno ime grada), država Georgia, koji je još uvijek prilično tradicionalno južnjački, što znači da su žene ili profinjene tračerice ili totalne kučke tračerice, a muškarci uglavnom ili alkoholičari ili pomalo rasisti. Linwood za sebe drži da je jedna od onih koje imaju doktorat južnjačke kučke, ali istina nije baš takva. Naša je junakinja prilično osjetljiva i trenutno u potrazi za novim životom. U Atlanti je živjela na visokoj nozi, daleko od svoje šašave obitelji, a sada planira kako skucati novce za renoviranje stana iznad garaže ne bi li od iste te obitelji bila bar na nekakvoj distanci. Naravno, na pomolu je i prilika za novu ljubav. Njezin susjed Grant je privatni ljekarnik kod kojeg će pronaći privremeni posao, a zajednički interes naći će u zbacivanju korumpiranog gradonačelnika i njegovih brojnih poltrona koji čine Mimosa Branch nepodnošljivim za život. 

Ne mogu vam obećati da će sve ispasti onako kako bi trebalo i to je jedino iznenađenje u ovoj knjizi. Pisanje je solidno, s povremenim dosjetkama koje i nisu osobito pamtljive, a ni sama priča nije pretjerano dramatična. Sve je skupa više nalik na prosječnu epizodu Zlatnih djevojaka samo smještenih u mali gradić čija zajednica pokušava riješiti svoje probleme. Ipak, po mom mišljenju, najbolji dio knjige je proces navikavanja i pomirbe glavne junakinje sa svojom obitelji. Njezin otac i stric pate od Alzheimerove bolesti pa se njena majka i strina većinu vremena bore s dvojcem. Majka je pak priča za sebe: gospođica Mamie prva čuje sve tračeve, a u hladnjaku uvijek ima vrč prave limunade. Ipak, Lin će nekako pronaći način da ih uklopi u svoj život.

Moram još napomenuti kako je autorica Haywood Smith (Haywood, Linwood, hmm...) također južnjačka (stara) cura iz Georgie za koju blurb tvrdi da s radošću očekuje lekcije koje će joj donijeti život neudane žene pune vjere. Bar mogu ustvrditi kako je Povratak u grad mimoza, ako ništa, bar dijelom autentičan. I optimističan. 

 

Tom Robbins: Parfem vječnosti

Brzo i grubo: mnoštvo bizarnih činjenica posloženih u nevjerojatnu priču o postizanju besmrtnosti i njene veze s parfemima.

Parefm vječnosti je knjiga koju naprosto ne znam kako žanrovski odrediti zato se nemojte začuditi svakakvim i proturječnim tagovima ovog posta. Na Shelfariju nosi tagove fantasy, SF, contemporary fiction i magical realism. No kad je dobra (zapravo izvrsna) knjiga u pitanju, mislim da točna specifikacija žanra i nije toliko bitna i zato ću elegantno nastaviti dalje utabanim stazama predstavljanja zapleta. Na tri različita mjesta na svijetu događa se ista stvar svaku noć: francuski dizajner parfema i ponosan vlasnik super-nosa, Marcel LeFever (Pariz), konobarica u meksičkom restoranu i dizajnerica parfema u pokušaju, Priscilla (Seattle), te dvije zaposlenice parfumerije Devalier u New Orleansu (vlasnica Lily i njena pomoćnica V'lu Jackson) ispred kućnog praga stalno iznova nalaze ni manje ni više nego ciklu. U sva tri grada, naime, ovi protagonisti pokušavaju isto: stvoriti novi parfem na kojem bi se obogatili, no dok Marcel u glavi ima tek ideju, Lily i Priscilla, zapravo pomajka i kćer, točno znaju koji i kakav parfem imaju za složiti, osim što ne znaju njegov točan recept. Parelelno s ovom suvremenom radnjom teče i priča o Alobaru, kralju bohemijskog plemena koje ga po običaju ima ubiti na prvi znak njegova starenja. Ali Alobar je jedan od onih prometejskih buntovnika koji će svojom čvrstom odlukom o izbjegavanju gđe. Smrti (nakon Pratchetta, teško je Smrt ponovno zamisliti kao nešto muškoga roda) doseći znanja i vještine vječnosti. Tu je i jedan od drevnih antičkih bogova, smrdljivi jarac-čovjek Pan, simbol podsvjesnog, predkršćanskog i razuzdanog, što će možda biti od itekakve koristi Alobaru i društvu u razumijevanju osjeta mirisa, ljudske evolucije, novog cvjetnog mozga i naravno, besmrtnosti. Zvuči prilično kaotično, ali kad zatvorite posljednju stranicu knjige – sve je na svom mjestu i savršeno štima. 

Parfem vječnosti, osim posve originalne i začuđujuće priče, kiti se i genijalnim stilom Toma Robbinsa. Moglo bi se reći da su njegovo glavno oružje, osim standardne i prilično dobro dozirane slikovitosti, cinizam, ironija, dvosmislene aluzije i humor koji uglavnom pripada domeni zlobnoga. Otrovan je skoro prema svemu bez iznimke, ali usto i nevjerojatno prpošan i šarmantan. Rekla bih da je njegov humor možda i najsličniji onome iz crtića The Simpsons, jer osim spomenute zlobnosti, voli u sve upetljati i kojekakve pop reference za koje su meni ponekad bile vrlo dobrodošle fusnote s objašnjenjima. Osim toga, filozofija knjige je prilično nekonvencionalna (usudim se reći i pomalo protukršćanska), no sadrži i neke od već isfuranih ideja (stari bogovi blijede kako se ljudi okreću novom) kao i vrlo oštroumna zapažanja (u strahu od smrti uzrkovane ratnim nasiljem, ljudi odlaze u rat da bi preventivno ubijali druge i vrlo vjerojatno sami bili ubijeni). Ono što nije uradilo nikakvu uslugu ovoj knjizi je hrvatska naslovnica koju je ilustrirao Igor Kordej. Inače volim Kordejeve naslovnice, ali ova je stvarno promašena: kričavo narančasto nebo i bog Pan na plavoj bočici svog parfema. Pan još i može proći, ali nebo sa zelenim oblacima i kitnjasti font naslova nikako. Što je najgore, uopće ne znam što bi ovako kičasta, šarena naslovnica mogla sugerirati potencijalnom čitatelju. Kakogod, zalijepit ću u post i dvije strane naslovnice, pa sami prosudite. Do čitanja.

A. S. Byatt: Zaposjedanje

Brzo i grubo: moderni klasik iz 1990. priča jednu od najljepših i najtužnijih ljubavnih priča zaodjenutu u zakučasto viktorijansko ruho.

Nema dovoljno riječi kojima bih nahvalila Zaposjedanje A. S. Byatt (puni naslov romana je Zaposjedanje: romansa, a autoričino ime Antonia Susan Byatt), ali ću nekako pokušati. Odmah na početku bih napomenula da je, što se tiče zahtjevnosti čitanja, Zaposjedanje zasad 'najteže' štivo koje sam predstavila na blogu – no ne radi se o nečitljivosti samog teksta već jednostavno o njegovoj upućenosti na teoriju i kritiku književnosti, povijest, psihoanalizu i još poneku znanstvenu disciplinu kao što je npr. geologija. Dobar dio romana se odvija u akademskom svijetu znanstvenika i istraživača, tako da ni ne može biti drukčije, a osim toga jezik A. S. Byatt jedan je od najbogatijih s kojim se prosječan čitatelj može susresti stoga pozorno čitajte, jer Zaposjedanje obrazuje, začuđuje i oduševljava.

Priča počinje uobičajenim istraživanjem u knjižnici mladog i siromašnog znanstvenika Rolanda Michella koji nenadano pronalazi nacrt pisma pjesnika Randolpha Henrya Asha nepoznatoj ženi. No iako je R. H. Ash posve fikcionalan lik, evo što o njemu morate znati: on je viktorijanski pjesnik iznimno cijenjen u Engleskoj i u trenutku pisanja pisma ženi koja ga je jednim susretom posvema očarala već je bio u dugogodišnjem i navodno sretnom braku sa svojom ženom Ellen. Roland, šokiran i na tragu velikog otkrića, odlučuje istražiti priču te iz knjižnice otuđuje Ashov nacrt pisma. Daljnjom istragom nailazi na novi trag: žena koja je očarala Asha je manje poznata pjesnikinja Christabel LaMotte, neudana 'gospođica' koja živi u skromnom, ali skladnom kućanstvu sa svojom prijateljicom (a možda i ljubavnicom) slikaricom Blanche Glover. Christabel piše poemu o vili Meluzini (možda je neki od vas poznaju još iz romana Bijela kraljica Phillipe Gregory) i sama je nalik na vilu sa svojom gotovo bijelom kosom, srebrnim trepavicama i bistrim, zelenim očima. Ipak, ono što je velikog pjesnika privuklo toj, sada već usidjelici u tridesetpetoj godini, je apsolutno razumijevanje dva pjesnička duha zaintrigirana sličnim stvarima – mitovima, legendama, mračnim bajkama, potopljenim gradovima i čarobnim svijetom još posve neistražene engleske flore i faune.

Roland uskoro mora zatražiti pomoć od stručnjakinje za Christabel LaMotte (Christabel je zbog svog života s prijateljicom Blanche bila smatrana za lezbijsko-feminističku autoricu), doktoricu Maud Bailey koja je ujedno i LaMotteina daleka rođakinja potekla od loze njene sestre Sophie. Hladnoj i lijepoj Maud ne treba dugo da i sama postane opsjednuta istragom koja se pretvara u utrku. Dvojac pronalazi svežanj ljubavnih pisama dvoje pjesnika, a za petama su im njihove kolege i šefovi, kao i bogati Mortimer Cropper spreman platiti bogatstvo za svaku sitnicu ikako povezanu s Ashem.

Moglo bi se reći da je ovo roman koji se vrti i oko razrješivanja misterije iako je ona ljubavne i biografske prirode, a ne kriminalne, te je jednako slatko čitati kako Roland i Maud pronalaze trag po trag i spajaju priču u cjelinu. Nažalost, pošto se radi o viktorijanskom vremenu izarazite čednosti, neke stvari nikad neće biti zapisane i Roland i Maud ih nikad neće saznati onako kako saznajemo mi čitajući Byattine upadice iz trećeg lica množine. Jesu li Randolph i Christabel zbilja zajedno otišli na istraživačko putovanje u Yorkshire? Je li njihova veza također bila i seksualne prirode i koje su njene posljedice mogle biti? Zbog čega je Blanche Glover izvršila samoubojstvo? I, da li je Ellen Ash ikad saznala za muževu nevjeru?

Ta i mnoga druga pitanja naviru sa svakim novim poglavljem Zaposjedanja, ali ne treba zaboraviti i Rolanda i Maud, te ostale 'suvremene' likove romana. U njihovoj sam priči uživala podjednako kao i u romansi Asha i LaMotte za koje mi je bilo teško (skoro nemoguće) povjerovati da su izmišljeni pjesnici i da njihova poezija iz knjige nije njihova već ju je napisala A. S. Byatt. Nije Zaposjedanje uzalud proglašavano remek djelom, jer ta žena zbilja zna s riječima. Osim toga, ako uživate u engleskoj (u ovom slučaju i bretonskoj) atmosferi kiše, magle, oronulih imanja, stijena okovanih mahovinom i uopće viktorijanskoj estetici koja se danas doima mračnom, obožavat ćete ovu knjigu. Neponovljivo čitalačko iskustvo.   

Po knjizi je 2002. godine snimljen film s Gwyneth Paltrow i Aaronom Eckhartom u ulogama Maud i Rolanda, a trailer možete pogledati ovdje . 

Susan Elizabeth Phillips: The Copeland bride

Brzo i grubo: politički nekorektan ljubić? Da, ali slobodno odahnite, ovakve više ne pišu.

Prije svega, činjenice na sunce: The Copeland bride je kod nas nepreveden povijesni ljubić (koji bi možda preveli kao Copelandova nevjesta, a možda i kao Oluja tvoje strasti, toliko veze obično imaju s originalnim naslovom i zdravim razumom) čijom se autoricom piše izvjesna Justine Cole. No Justine Cole ne postoji. Justine Cole su Susan E. Phillips i njena tadašnja frendica Claire Kiehl. Ne znam što se poslije dogodilo s Claire, ali svi znamo gdje je završila Susan: pišući mega uspješne romanse o slatkim djevojkama i alfa mužjacima, prepune emocija, nesporazuma i jezičavog humora kojeg može smisliti samo žena. Pa Copelandova nevjesta nije takav roman. To je tipičan tzv. bodice ripper iz osamdesetih koji je podrazumijevao da je glavni junak, hm, pa, kreten. Ne znam kako da se glatko izrazim, a da ne šokiram sve one koji prvi put čuju za takve romane, ali što nije išlo milom, išlo je silom. Eh sad, postoji ogromna rasprava na amazonu (i u zajednici čitatelja ljubavnih romana generalno) da li se ikad uopće trebalo pisati ovakve stvari i da li su žene koje vole bodice ripperse sasvim pri sebi, jesu li dovoljno feministički osviještene, kakvu to poruku šalje muškarcima i bla bla, truć truć, ne namjeravam ulaziti u to. Neka svatko čita što hoće. Slučaj zatvoren.

Ja sam osobno bila previše zantiželjna i nakon izjave same Susan kako danas takav ljubić nikako ne bi prošao, jer je užasno politički nekorektan, morala sam saznati zašto. A ovo je ukratko zaplet: Noelle je mlada djevojka bez roditelja koja preživljava dan po dan skoro pa doslovce u blatu londonske sirotinjske četvrti. Njena je majka bila kazališna glumica koja ju je začela s nepoznatim ocem i koja je nakon gubitka posla za njihov život zarađivala prostitucijom. Tu sam se već i ja istraumirala skupa s Noelle od opisa tog poluživota i scena s kojekakvim mušterijama – uglavnom, jako uvjerljivo i dobro napisano. No Noelle nije doživjela majčinu sudbinu. Ona je postala jedna od najvrsnijih uličnih džeparica poznata po nadimku Visočanstvo pošto se nikad nije petljala s muškarcima, uglavnom prestravljena onim što je vidjela kao dijete. Ipak, Noelle se kao dio svoje varke oblači kao prostituka i time mami potencijalne žrtve da joj priđu blizu. I prizor je samo takav: zamislite pothranjenu (ali prsatu) i prljavu djevojku s kosom vlastoručno ošišanom tupim škarama i obojenu u narančasto. S grimiznim ružem na usnama kojeg koristi i kao rumenilo, a odjevena je u otrcanu haljinu boje zelenog smaragda. 

Da, to je naša uboga Noelle. I tako jedne noći Noelle odabire krive 'mušterije': dvojicu naoko pijanih mladića od kojih je jedan Amerikanac i naš glavni junak, ako ga itko može nazvati junakom, i koji shvati da mu je Noelle odžeparila prijatelja. Quinn Copeland, jer to je on, misli da Noelle zaista i jest prostituka te je odluči oženiti za inat svome ocu. Jako zrelo. Quinnov otac je naime zaista bio opsjednut time da oženi sina bogatom nevjestom koja bi po mogućnosti trebala biti i plemenitog porijekla, pošto je on sam bio iskompleksiran činjenicom da se u Americi oženio Indijankom. S obzirom na to da su se tata i sin Copeland voljeli kao pas i mačka, Quinn je zaista natjerao Noelle da se pod cijenu odlaska u zatvor uda za njega. Dosad je u romanu sve bilo okej, opisi londonskih ulica nevjerojatni, priča obećavajuća i onda se dogodi ta prva bračna noć koju je bilo mučno i za čitati. Odmah ujutro, Quinn je odveo Noelle (u onoj smaragdnoj haljini) svome ocu, praktički je bacio preko praga i zapalio za US of A. Uskoro otac shvaća što se stvarno dogodilo i odlučuje primiti Noelle i od nje napraviti nevjestu kakvu je uvijek želio. No kad se Quinn nakon godine dana vrati u London, ne može prepoznati Noelle koja se pretvorila u pravu ljepoticu. Noelle je, naravno, u fazi kad ga još mrzi (i boji ga se), ali je odlučna da mu se kako tako osveti. Iako se čini da sam sada prepričala sve, radnje ima još oho-ho, a u njoj dominiraju razni načini Quinnova kretenizma.

Kao što sam rekla, početak romana je sjajan, a pisanje ovog ženskog dvojca do zadnje stranice izvrsno, ali nikako nisam mogla pregrmiti glavnog junaka koji je po mom mišljenju patološki slučaj. U pravilu u bodice rippersima ovakvi moroni dožive neku vrstu katarze zbog koje se promijene pa se njihove zločestoće mogu naknadno previdjeti, ali u The Copeland bride toga jednostavno nije bilo. Ako je netko patio i upadao u razne nevolje, to je bila Noelle. Quinnu se nikad ništa loše nije dogodilo, a sam je radio loše stvari. Nije mi se činilo da voli ikoga osim sebe, a i resio ga je temperament gladnog šteneta što i nije neka osobina za nosioca radnje. Ne znam zašto ga je i kako Noelle voljela, ali na kraju je ispao, kao, normalan i smirio živce. Meni je to bilo nedovoljno uvjerljivo, ali eto, ljubići zahtijevaju sretan kraj, pa je tako i ovaj morao završiti sretno. Uglavnom, rijetko se dogodi da su muški junaci u osnovi ovako odbojni i hladni, ali očito ima i toga. I da, Susan je bila u pravu: ovo danas ne bi našli ni pod pultom najopskurnijeg kioska u gradu. 

Bernhard Schlink: Vikend

Brzo i grubo: autor hita Žena kojoj sam čitao se hvata u koštac s nasilnim djelovanjem lijevog terorizma u Njemačkoj.

Nisam čitala Ženu kojoj sam čitao niti sam gledala film po istoimenoj knjizi – nekako me sav taj hype oko pojedinih knjiga zapravo odbije od istih, iako bi trebalo biti suprotno - pa stoga neću ni uspoređivati Vikend s gore spomenutom knjigom, ako ste to očekivali. Ovaj se put Schlink bavi terorističkim djelovanjem ekstremne ljevice u Njemačkoj i za glavnog lika odabire Jörga, zatvorenika koji je proveo dvadeset četiri godine iza rešetaka zbog četiri umorstva koja je počinio (kao i za svoja ostala teroristička djela). Jörg je zapravo zbog pomilovanja izašao na slobodu, a tamo ga čeka sestra Christiane koja je za njegov prvi vikend na slobodi organizirala druženje sa starim prijeteljima u njenom ruševnom, ali šarmantnom ljetnikovcu u provinciji izoliranog od ostatka svijeta golemim parkom. Usput, ovo 'stari prijatelji' uglavnom znači da se radi o prijateljima iz vremena Jörgove mladosti koja je posve obilježena terorizmom i lijevim aktivizmom.

Njihov zajednički prijatelj Henner je postao ugledni novinar koji putuje na sve strane svijeta. On i Christiane su nekoć potajice bili u vezi koju je ona naprasno prekinula i Hennera ta stvar kopka i dan danas. Dolazi i Ilse, nekoć bujna plavokosa ljepotica koja se prometnula u neuglednjikavu profesoricu engleskog sa sramežljivim spisateljskim ambicijama. Roman kojeg piše Ilse temelji se na pretpostavci da se njihov prijatelj iz mladosti, Jan, nije ubio, već postao okorjeli terorist – što je možda čak i istina. Tu je i Ulrich sa svojom ženom i kćerkom Dorle. Dorle je naumila spetljati se na jednu noć s Jörgom samo kako bi se poslije hvalila da je bila s poznatim teroristom. A stiže i Marko, Jörgov 'novi' prijatelji, čiji je interes vratiti pomilovanog terorista natrag u opasne brzace revolucije kamo po njegovom mišljenju i pripada.

Puno likova i puno namjera za roman koji nema ni dvije stotine stranica. Moglo bi se reći kako Schlink ne gubi vrijeme okolišajući i zaista, njegov stil je skroman i brz, poglavlja su kratka, a likovi direktni i uglavnom bez srama. I kako to obično biva, dobrano načeti životom i svojim strahovima, razočarenjima i nadanjima. Također, većina likova je u nekoj mreži nezdravih untarobiteljskih odnosa koji često koketiraju s incestom, no nikavih eksplicitnih stvari u romanu nema. Ne bih rekla da je Schlink time htio šokirati i tako privlačiti pažnju, u romanu zapravo ima i šokantnijih stvari, više mi se čini kako se zbilja radi o nepristajanju na kompromis, ma koliko patološki cijela stvar ispala. A da je patološka, jest. Ponekad i morbidna. Duga rasprava oko iskupljenja za četiri umorstva (npr. Jörg je ubio ženu na ulici koja mu nije htjela dati svoj auto da pobjegne) i prirodi krivnje koja iz toga proizlazi je u centru romana i ostaviti će mnoge da oko nje dvoje.

Usprkoj teškoj temi i seciranju još težih međuljudskih odnosa, Vikend se lako čita i nije dosadna knjiga. Pomalo depresivna, da, ali dosadna nikako.   

Lauren Oliver: Delirij

Brzo i grubo: distopijski roman za mlade kojeg obilježava jednostavna priča i autoričin veoma poetičan stil.

Lena je obična sedamnaestogodišnjakinja koja živi u Portlandu sa svojom tetom Carol i njenom obitelji. Lena također čeka svoj osamnaesti rođendan kada će joj operacijskim zahvatom umrtviti dio mozga zadužen za osjećanje ljubavi: kako one romantične, tako i one prijateljske ili obiteljske ljubavi. No možda Lena i nije tako obična: njena je majka počinila samoubojstvo nakon tri neuspješna zahvata i u svijetu gdje su bliskost i svaka egzaltirana emocija nepoželjni ona je označena kao već oštećena potencijalna prenositeljica 'zaraze'. Konstantan nadzor i propaganda, cenzura, regulatori na ulicama, i česte racije sastavni su dio Leninog svijeta. Zvuči veoma rigidno, sivo i odbojno, zar ne? Zato je još veći kontrast činmjenica da je Lenin Portland budućnosti (u saveznoj državi Maine, ne Oregon) predivno mjesto gdje ocean udara o plaže i litice, sa napuštenim četvrtima gradskih vila i šumarcima koje siječe Ograda, granica s opasnom Divljinom. Oliver je, što se toga tiče, stvorila prilično dobru melankolično-romantičnu atmosferu za zabranjenu ljubav koja će se dogoditi Leni prije njenog zakazanog zahvata. A što se tiče ostalog world buildinga u smislu represivnog sustava/države/institucija, on mi je bio OK. Ništa pretjerano originalno, ali drži vodu i to je najbitnije. 

Lena je kao glavna junakinja isto bila prilično dobra i iako cijelo vrijeme boravimo u njenoj glavi, zbog nekog razloga nisam se baš povezala s njom. Možda je ta običnost glavnih ženskih junaknja već pomalo postala izlizana? Ne znam. Ali znam da me glavni junak, fatalni Alex, ostavio vrlo ravnodušnom. O njemu, osim opisa fizičkog izgleda, saznajemo dosta toga, ali mi se učinio jednostavno presavršen da bi bio iole uvjerljiv. I zaista, u cijeloj knjizi ne možete mu pronaćni nijednu manu niti kakav krivi postupak. Lik koji mi se zapravo najviše svidio i koji cijelu knjigu doslovce izgovori jednu riječ je malena Grace. Mislim da bih rado čitala knjigu o njoj, ali knjigu koja ne uključuje pubertet, ljubavnu priču i sve ono što tome neminovno slijedi. Samo djevojčica koja ne govori u svijetu u kojem majke ne smiju voljeti svoju djecu.    

A sada malo i o stilu Lauren Oliver jer ne možete a da ne primijetite izrazitu slikovitost Delirija i trud uložen u mnoge detalje, metafore i opise. Koliko god da mi se to inače sviđalo, na nekim je mjestima možda bilo i suvišno. Često mi se događalo da od svih tih boja pomiješanih s osjećajima, mislima, zvukom vjetra i tko zna još čime izgubim nit i vraćam se na vrh stranice. Opet, možda je to više do moje trenutno slabe koncentracije, nego do Lauren Oliver. Drugo, imala sam problem s nekim nelogičnostima u knjizi, konkretno vezane za Kripte i pokret otpora koji se infiltrirao u državne institucije. Mislim da će većina čitatelja primijetiti isto – taj dio je prilično naivan i u jednom trenutku (slučaj bijega iz Kripti) sam imala osjećaj da čitam knjigu za djecu.

Kakogod, Delirij definitvno nije knjiga koju obožavam i zbog koje bih grizla nokte čekajući nastavak, ali je zanimljiva i lijepo napisana i vjerojatno pametnija od svih YA romana koje je znanje dosad izdalo. Svakako joj dajte priliku.  

Charles Lewinsky: Sudbina obitelji Meijer

Brzo i grubo: impresivan povijesni roman o obitelji švicarskih Židova omeđen je s dva rata i neobično kompleksan u svojoj jednostavnosti.

Ozbiljna knjiga na blogu. Mora da će snijeg. Šalim se, ali kad već neće snijeg, izgleda da nam barem dolazi jesen i malo odmora od užasnih vrućina, a Sudbina obitelji Meijer je pravo jesensko štivo ili se bar meni to tako čini. I ne, ne pišem to jer zvuči kao klišeizirana reklama iz novina, zapravo, baš me briga kad ćete i hoćete li uopće čitati ovu knjigu, ali ima nešto u sepija toniranoj naslovnici i povijesnim romanima općenito (pogotovo kad su smještani na prijelazu 19. i 20. stoljeća) što mi neodoljivo vuče na jesensku atmosferu, pa ako mislite tako: pravac knjižnica, jer kiša i lišće već naveliko padaju u Zagrebu. Ovaj put se radi o priči epskih razmjera koja prati nekoliko naraštaja obitelji Meijer. Sve počinje na kraju francusko-pruskog rata 1871. godine kada u švicarsko selo Endingen dolazi ratni dezerter Janki (Jean/Jakauw) Meijer tražeći privremeno sklonište kod svojih rođaka, obitelji Salomona Meijera. Salomon ima dvije kćeri: svoju rođenu kćer Miriam zvanu Mimi, razmaženu ljepoticu koja ne radi ništa osim maštarenja o romansi s dalekim rođakom Jankijem, te usvojenu i skromnu kćer Chanele okarakteriziranu obavljanjem nepreglednih kućanskih poslova i spojenim obrvama koje narušavaju njen izgled. Chanele se također zaljubljuje u Jankija koji planira u gradu otvoriti trgovinu tekstilom u kakvoj je kratko radio u Parizu, te mu je zapravo više potrebna Chanelina razboritost i radišnost, nego Mimina ljepota koja ga definitivno privlači. U isto vrijeme u Mimi je zaljubljen i sin seoskog košer mesara, Pinchas. Spletom okolnosti, sestre se udaju na isti dan, te svaka sa svojim mužem odlazi u različiti grad. 

U priču se zatim uključujemo nakon dvadeset godina i upoznajemo s novim životima i članovima obitelji Meijer. Do kraja knjige bit će još tri ovakva preskoka, što znači da nećemo samo upoznati Chanelinu i Miminu djecu, već i njihove unuke i praunuke s tim da je zaključna godina knjige 1945. Naravno, sve to znači da je i knjiga omašna: ima oko sedam stotina stranica, ali pošto se meni poprilično svidjela ne bih rekla da je ijedno slovo u njoj suvišno. Osim toga, kao što vjerojatno i slutite radi se o poučnom štivu koje iako napisano lijepo (čitanje ide prilično tečno) ne spada baš na područje laganog i zabavnog. U pričama svakog pojednih lika ipak ima dosta (ili barem dovoljno) dramatike da knjiga bude zanimljiva: jedan od Chanelinh sinova se npr. pokrstio u protestantskoj crkvi, drugi proživljava homoseksualnu ljubav s lijepim i površnim mladićem iz hrvačkog društva, Mimina kćer pronalazi i gubi ljubav svog života na veoma tragičan način, Chanele susreće svog pravog oca na zadnjem mjestu na svijetu gdje bi to željela, itd. No svi su ti događaji opisani sporim, prirodnim tempom koji je, najvažnije od svega, posve neusiljen. Neki od najdramatičnijih događaja nisu opisani uopće ili je to učinjeno tek naknadno, nakon što se čitatelj već šokira promjenom koja se najednom dogodila.

Naravno, u knjizi ima i dosta politike koja je neizbježno vezana za židovsku manjinu u Švicarskoj: prvi referendum na koji su Švicarci izašli bio je povodom glasanja za zabranu ritualnog klanja životinja, nešto što će presudno utjecati na gore spomenutog Pinchasa koji je bio košer mesar čime je logično ostao bez posla. Tu su i brojne antisemitske epizode koje su na raznim mjestima i od različitih ljudi Meijerovi doživjeli, ma koliko se neki od njih trudili uklopiti ili čak odbaciti svoju vjeru. Te neugodnosti utjelovljuje lik ujaka Melnitza koji je zapravo neka vrsta makabr prikaze ili možda samo neobično razgovorljivog duha. Melnitz se pojavljuje nepozvan i vječito podsjeća na najmučnije stvari koje Meijerovi najradije ne bi ni slušali ni znali, no on nikad ne prestaje govoriti kao što i nikad zapravo ne odlazi. Bio je to dosta efektan i suvremen dodatak inače klasično ispričanoj priči o jednoj obitelji i cijelu je knjigu podigao na višu razinu.

Ako od knjige tražite da vas dotakne i potakne na razmišljanje, ova je možda za vas. 

Statistika & ostalo: uzdaj se u se...

Još jedan mjesec i još jedna anketa su gotovi. Na pitanje 'Na kupnju knjige se odlučujem prema?' ste odgovorili uglavnom očekivano: vas 82% čita tekst s poleđine knjige i ravna se po vlastitom mišljenju/očekivanjima/dojmu. Pametno, jer svatko za sebe zna najbolje ili bi barem trebao. Zatim, 24% vjeruje osvrtima drugih čitatelja sa interneta – ovo je zanimljivo jer po anketi ispada da mišljenje običnih čitatelja ima veći utjecaj nego ono što napišu književni kritičari. Istina je vjerojatno negdje između: većina kritičara se baš i ne bavi žanrovskom književnošću ili se objavljuju po novinama i portalima koje možda prosječan čitatelj ne čita. Ili ljudi jednostavno više vole laičke osvrte od profesionalne kritike.

Od kritičara (7%) veći utjecaj imaju i naslovnice knjiga (16%), a 10% je odgovorilo kako ne kupuje knjige, već ih radije posuđuje u knjižnici.

Ja sam osobno čitatelj koji presuđuje po blurbu knjige, ali ponekad se volim konzultirati s online osvrtima drugih čitatelja osobito ako procijenim da imaju ukus sličan momu. I naravno, privlačna naslovnica je uvijek plus, ali blurb je ipak presudan. Ukupno glasova: 79.

John Dunning: Knjižarev trag

 

Brzo i grubo: dobro ispričan krimić zanimljivog i napetog zapleta s posebnim naglaskom na strasti i ljubavi prema knjigama.

Knjižarev trag druga je po redu u seriji romana o bivšem policajcu Cliffu Janewayu koji je iz uniforme skliznuo ravno u kožu trgovca rijetkim knjigama te koji posjeduje vlastitu omanju knjižaru i nepogrešiv instinkt za rješavanje  s knjigama povezanih i drugih zločina. Odmah uviđamo da je John inspiraciju crpio iz vlastitog života jer je i sam vlasnik knjižare i antikvarijata u Denveru (ovdje se radnja romana i događa) gdje trguje rijetkim i prvim izdanjima.

Radnja započinje dolaskom Clydella Slatera, Cliffova bivšeg i ne baš omiljenog kolege, u njegovu knjižaru s ponudom za posao. Naime, sve što treba je odletjeti prvim razredom u Novi Meksiko, vratiti odbjeglu djevojku pod jamčevinom i pokupiti svojih pet tisuća nagrade. Cliffova pozornost za slučaj pobuđuje se tek kada Slater spomene i ukradenu knjigu, izdanje Poeovog Gavrana nakladnika Grayson Pressa iz 1969., knjigu koja ne bi trebala postojati, a ako doista i postoji pravo je davno izgubljeno blago.

Nažalost, to ne misli samo Janeway, već i mnogi skupljači Grayson Press izdanja koje je naposlijetku njihova kolekcionarska strast odvela u nasilnu smrt.

Roman je podijeljen na tri cjeline: prvu imenom Eleanor, što je ime odbjegle djevojke s kojom započinje sva zavrzlama, drugu pod nazivom Trish, ime Cliffove pomagačice u rješavanju zločina, te treću naslovljenu jednostavno Gavran. Svaka cjelina podijeljena je u omanja poglavlja po par stranica, čineći tako knjigu preglednijom i bržom za čitati što je odlično za krimić poput ovog.

Od likova valja spomenuti Eleanor Rigby, da dobro ste čuli, baš poput Eleanor Rigby iz pjesme čuvenih Beatlesa koja se u knjizi spominje mnoštvo puta. Eleanor je nešto poput boema koji odlazi iz grada u grad tragajući za rijetkim i vrijednim knjigama koje kasnije preprodaje i od toga živi; nesigurna je u životu, a to se samo produbljuje kada je sustižu njeni progonitelji u potrazi za Graysonovim Gavranom. Gaston i Crystal Rigby su Eleanorini roditelji, naizgled samo još jedna normalna obitelj, no kriju nevjerovatnu tajnu, te igraju veliku ulogu u cijeloj priči. Naposlijetku dolazimo i do same braće Grayson, luđaka ili genija, to ćete procijeniti sami, no jedno je bitno, Graysoni su stvaratelji pravih dragulja književnosti i kolekcionara knjiga.

 Dunning piše jednostavno i zanimljivo, ne zaustavlja se na nebitnim stvarima (izuzev jednog poglavlja gdje na više strana opisuje povijest Graysonove tiskare, zijev, zijev), a kao jedinu zamjerku izdvojila bih nedovoljno razvijene likove. U svakom slučaju čitati ću još njegovih knjiga jer su zabavne, jednostavne, a često i poučne.
Povrh svega, što je bolje za ljubitelja knjiga (poput nas dvije) nego knjiga o knjigama? :)