Igre gladi: detaljni osvrt

Dakle, kao što je i obećano, u ovom ću postu detaljno iskomentirati Igre gladi Suzanne Collins. Kao što je i logično, tekst će biti pun spoilera i namijenjen je više za sve one koji su pročitali knjigu, a možda ih zanima moje mišljenje o knjizi. Počet ću s karakterizacijom likova odnosno načinom na koji je Collins portretirala svoje glavne junake. Svi znamo da se u Igrama gladi u osnovi radi o ubijanju drugih sudionika u velikoj areni dizajniranoj poput prirodnog staništa koja se svake godine mijenja. Od ledene pustoši u kojoj sudionici mahom umiru od zime, pa do opasnih šarenih šuma u kojima je zatrovana čak i voda – nikada ne znate što vas čeka. Naravno, osim što 'priroda' najčešće uzme svoj danak u broju neopreznih igrača, onaj tko preživi Igre osim što je pobjednik ujedno mora biti i ubojica. Katniss i Peeta, predstavnici okruga 12 su kao glavni junaci young adult knjige tako stavljeni u prilično nezavidan položaj. Ako budu hladnokrvno ubijali svoje protivnike, iako se to od njih traži i očekuje, ispast će okrutnima i nedovoljno bliskima prosječnim čitateljima, a ako budu stalno zdvajali nad kletom sudbom, cijela je priča u opasnosti da klizne u neuvjerljivost i patetiku. No Suzanne Collins je glatko izbjegla oba problema – polovica sudionika sedamdeset i četvrtih Igara gladi pogiba na prvi dan kod Kornukopije, roga obilja u kojem su za igrače razbacani oružje i oprema za preživljavanje. Tu je i ekipa istreniranih igrača iz bogatijih okruga koji će u areni preuzeti ulogu glavnih negativaca: oni su ti koji proganjaju druge, slabije igrače među kojima je i Katniss. Oni su ti koji će Katniss i Peetu zapravo razrješiti najgorih zločina u areni, a to je ubijanje predstavnika za koje i mi ostali pomalo navijamo da prežive.

U prvom redu je to Rue, dvanaestogodišnja predstavnica okruga 11 koja u jednom trenutku postaje Katnissina saveznica. U tom istom trenutku možemo naslutiti da Katniss nikako ne može biti ta koja će okrenuti leđa Rue s kojom uspostavlja zaštitnički, sestrinski odnos zbog kojeg je na prvom mjestu i završila u areni. U tom smislu, Ruina smrt je definitivna prekretnica u načinu na koji razmišlja Katniss – odluči prkosti Capitolu i njeno tijelo posuti cvijećem. Pozdravlja je starim izrazom poštovanja iz okruga 12 i pjeva joj pjesmu na samrti. A to nije baš ono što su tvorci Igara zamislili da se vrti na ekranima diljem zemlje, zar ne? To je ujedno i emotivno najsnažnija (i moja omiljena) scena u knjizi u kojoj bez puno autoričinih napomena razumijemo što znači za Katniss, a osobito za ljude u okruzima koji sada možda po prvi put osim straha i srama imaju razloga da se ponose svojom djecom i da pored svega očaja osjete i tračak nade. Ako klinci u areni mogu zadržati svoju čovječnost i posramiti Capitol, tko zna što je još sve moguće?

U svakom slučaju, kad se učini računica, na kraju dobijamo junake prilično čistih ruku. Katniss je da spasi svoj život samo posredno uzrokovala Glimmerinu smrt, dok je Cata zapravo ubila iz samilosti i na njegovu molbu. Jedini koji je namjerno stradao od njene strijele je dečko koji je ubio Rue, s tim da je i to bilo u žaru spašavanja Ruinog života. U tom smislu je bilo i donekle predvidljivo da Katniss i Peeta neće odjednom postati strojevi za ubijanje kad jednom budu bačeni u arenu, iako je bilo i više nego zanimljivo čitati što će se dogoditi u Igrama s njih dvoje. Kad smo kod predvidljivosti, također sam jednostavno znala, i mislim da nisam bila jedina, da će se na kraju ipak ukinuti nova mogućnost da Igre imaju dva pobjednika. Bilo je to očekivano okrutno od Capitola: da daju šansu zaljubljenom paru, a onda gledaju kako se bore na život i smrt. Kakogod, nisam očekivala da će ih prijetnja dvostrukim samoubojstvom prisliti da opozovu svoju odluku. To je bio zgodan obrat, jer je Katniss bila u pravu: Capitolu je trebao pobjednik, a arena u kojoj su i najizgledniji pobjednici prezreli ponuđenu glavnu nagradu nije bila opcija. 

I to je ono što ma najviše zadivljuje kod Igara gladi – da nema rupa u logici radnje i da je apokaliptični svijet Panema u isto vrijeme tako nevjerojatan i tako uvjerljiv. Svi znamo za gladijatore i rimske igre i kako je ljudska osjetljivost na tuđu  patnju nešto vrlo relativno. No Collins grozu odvodi korak dalje ubacujući u arenu djecu, što je samo otvoreni i iskreni prikaz onoga što se i u ovom trenutku događa djeci diljem svijeta. Da učvrsti svoju ideju, sve je izrežirano od strane monstruozne vlade Panema koja je dosad ugušila brojne ustanke i čija je osnovna zadaća uništiti moral svojih radnika u okruzima. A koji je bolji način za to od Igara koje ujedno i demonstriraju svu moć Panema? Odmah mi na pamet pada i distopijski Delirij čiji je svemir zabranjene ljubavi po mom mišljenju na pomalo klimavim nogama. I dok Delirij zahtjeva glavnu junakinju čija je zaljubljenost glavni razlog da prkosi društvu, Igre gladi zahtijevaju junakinju čiji je prioritet preživljavanje pod svaku cijenu, čak i ako to znači glumiti zaljubljenost. Kao što sam već rekla, to je taj momenat realnosti koji ne ustupa niti pred uobičajenim zahtjevom publike da čitaju o istinskoj romansi koja je u ovom slučaju najvećim dijelom lažna i koji čini Igre gladi jednim od najboljih young adult romana napisanih u zadnje vrijeme.

I ovo uopće nije moj najdulji post ikad.