Bratstvo crnog bodeža: Zvijer u njemu

Brzo i grubo: sjajan i zabavan roman kojim je J. R. Ward opravdala popularnost svoga serijala.

Na početku da odmah suknem s lošom viješću. Drugi roman serijala Bratstvo crnog bodeža, originalno naslovljen Lover eternal, opet je podijeljen na dva dijela. Prvi se zove Zvijer u njemu i izašao je na početku ovog mjeseca. To je ujedno i dobra vijest. Zvijer u njemu, bez obzira na trashy naslov zbog kojeg će vam možda biti neugodno kupovati knjigu na kiosku, je zapravo super knjiga. Ne znam, možda su moja očekivanja nakon Wrathove i Bethine priče bila nešto niža, ali J. R. Ward me s ovim dijelom definitivno pridobila k tamnoj strani. A kad kažem tamna strana, mislim na romane u kojima glavni muški junaci dosljedno nose kožne hlače i kapute (s crnim potkošuljama ispod), hrpu hladnog i vatrenog oružja i koriste se režanjem kao znakom odobravanja. Živio vampirski trash, kažem ja. Eh, a sad na radnju romana: Rhagea smo već upoznali kao najopasnijeg i najzgodnijeg člana bratstva. Znamo da je na njega Čuvardjeva bacila kletvu zbog koje gubi kontrolu nad sobom i pretvara se u zvijer nalik zmaju. Kao da standardna doza agresije i gnjeva vampirskog ratnika nije bila dovoljna, ali ne, Rhage je čak u tom svom drugom obličju opasnost i za vlastitu braću. Jedini način kojim nekako kontrolira kletvu je ispucavanje borbom, i pa, hm, učestalim seksualnim susretima otprilike svaku noć i gotovo uvijek s različitim ženama. No to ga ne čini sretnim. Dapače. Rhage je nesretan i iscrpljen od toga svega i J. R. Ward je, za razliku od cmizdravog Wratha, savršeno dočarala sav njegov jad bez da ga automatski učini jadnikom.

Njegova pak potencijalna prilika za drukčijim životom pojavljuje se u obličju Mary Luce, prosječno izgledajuće djevojke koja se bori s opakom bolešću raka krvnih zrnaca. No Mary Luce je čvršća no što izgleda, zapravo, način na koji se postavila prema Rhageovim ljubavnim nasrtajima je napokon bio nešto vrijedno čitanja i čudom se čudim kako je ista autorica mogla osmisliti blijed i plošan lik kao što je bila Elizabeth. 

Tu su naravno i degradi i zločesti gospodin X., ali za njih me stvarno nije briga. U svakom romanu braća pobiju toliko degrada da mi se njihovo Društvo više doima kao donekle opasna verzija Ku Klux Klana za retardirane. Vratimo se radije na Rhagea i Mary. Njihova je priča konstruirana kao i u klasičnom ljubiću – postoje zapreke, postoje nesuglasice i postoje nesporazumi. I za divno čudo, postoji i istinska emocionalna povezanost koja dosiže vrhunac u prilično dirljivoj sceni iz koje je jasno koliko Rhage zapravo voli Mary Luce. Meni se osobno svidjela istodobna krhkost i snaga glavne junakinje kao i činjenica da je Ward u priču uplela jedan ozbiljniji element, a to je Maryna bolest. Za promjenu je bilo zanimljivo čitati kako se glavna junakinja nosi s jednim takvim problemom i kako on utječe na njezine stavove, pogotovo one vezane za ljubavne veze i budućnost koju želi za sebe. Rhage nije ništa manje vrijedan čitateljske pažnje, iako se njegova kletva u usporedbi s rakom doima lakom poput prašine. Zasad je definitivno zvijezda serijala i nekako sumnjam da će ga se dati lako zbaciti sa trona. No već u sljedećoj knjizi, odnosno trećem nastavku serijala, trebali bi, ako znanje bude kronološki pratilo knjige, čitati o Zsadistu za čiju su priču udareni temelji već u ovom dijelu. E to jedva čekam. Zsadist je ovako naoko potencijal za veću ludnicu od Rhagea. Dotad se bacam na engleski nastavak Zvijeri. Tko bi sad lud čekao travanj.