Catherine Anderson: Anniena pjesma

Brzo i grubo: ono što je trebalo biti potresna i dramatična priča, završilo je kao vrlo prosječna knjiga.

Prije svega, ne znam koliko je nas prije čitanja ovog romana znalo da se radi o povijesnom ljubiću. E pa, ja sam bila jedna od tih koja je vjerovala da se radnja događa u naše vrijeme zbog čega mi se cijela premisa sa silovanjem i ugovorenom ženidbom činila jako čudnom i pretjerano dramatičnom. Ali pisci nas ponekad iznenade i ono što na prvu zvuči nemoguće i možda čak i glupo, uspiju nekako iznijeti kao svježe i originalno. Anniena pjesma nažalost nije taj slučaj. Kao što rekoh, radnja se događa krajem devetnaestog stoljeća kada su pojmovi časti, obitelji i dužnosti bili više u skladu s onim što je opisano u blurbu romana. A to ide nekako ovako: razmaženi i pokvareni Douglas Montgomery siluje Annie Trimble, kćer gradskog suca za koju svi vjeruju da je mentalno zaostala otkad je kao dijete preboljela jaku vrućicu. Njegov brat Alex, zgrožen činom, ga otjera iz grada i na vijest o djevojčinoj trudnoći odluči da je oženi i dijete prihvati kao svoje. Vrlo brzo i uz pomoć svoje kućepaziteljice Maddy, Alex otkriva da je Annie zapravo gluha, a ne zaostala. Pred njim je tako vrijeme u kojem će pokušati ispraviti sve nepravde nanešene djevojci koje počinju prvenstveno u njenom roditeljskom domu, kao i doprijeti do Annie u koju se polako ali sigurno zaljubljuje. 

Najzanimljiviji dio ove knjige su upravo Alexovi pokušaji da prokomunicira s Annie, da shvati njeno ponašanje i naravno, razjasni neke stvari poput ideje da će svoje dijete izleći u obliku jajeta. Svi drugi opisi njihova odnosa su bili prilično klišeizirani i svedeni na Alexovo divljenje njenoj dječjoj nevinosti što je nakon nekog vremena postalo ne samo zamorno, nego je i spriječilo razvoj Annienog lika kao i čitateljev doživljaj Annie kao kompletne osobe. Mislim da sam do samog kraja Annie doživljavala kao ženu-dijete što zapravo nije imalo nikakve veze s njenim sluhom, već upravo s Alexovim razmišljanjima. Alex je s druge strane lutao između alfa i beta mužjaka, jedan čas napadajući Annienog oca biranim psovkama, a već drugi sudjelujući na imaginarnoj tavanskoj čajanci sa svojom ženom. Doduše, to mi nije smetalo koliko jednostavna činjenica da su oba glavna lika, usprkos raznim pripisanim tragedijama koje su ih oblikovale,  naprosto dosadna. Usuđujem se čak i reći neinteligentna. Pola njihovih razmišljanja kojima nas Anderson non stop (i pretjerano) obasipa su uglavnom izrazito naivna i utemeljena na premisama koje su sami sebi zacrtali. Iako funkcioniraju u svrhu razvoja radnje, nisu zanimljiva za čitanje. Zapravo, kad bi uzbudljivost i napetost radnje ilustrirali crtom kakvom se prikazuje rad srca, Anniena pjesma bi bila blaga, ravnomjerna oscilacija među krivuljama – ni dobra, ni loša, već naprosto slaba. 

Sa svim tim rečenim još uvijek mislim kako će se mnogima vjerojatno svidjeti ovaj roman, jer zapravo nije loš. U njemu nema nelogičnosti ni loših objašnjenja, već možda samo trun više patetike nego što smo navikli. No međutim nije ni dobar kao nekoliko posljednjih izdanih u KDS kolekciji što je možda i najveći razlog mog nesviđanja. Mislim kako ima i boljih ljubića za skratiti vrijeme od ovog.