Laura Kinsale: Cvijeće u oluji

Brzo i grubo: neobičan povijesni ljubavni roman u kojem glavne uloge imaju jedan vojvoda koji se oporavlja od moždanog udara i jedna smjerna kvekerica. 

Donekle mrzim blurbove ljubavnih romana jer uvijek zvuče nekako šašavo i klišeizirano do bola i nikad ne biste pogodili da se iza tako predstavljenog zapleta možda skriva sasvim solidna i nimalo luckasta priča. Iznimkom nije bio ni roman Cvijeće u oluji čiji me blurb svojim opisom vojovode od Jervaulxa nasmijao: on je prelijep, briljantan i opasan; u njegovoj blizini dame rumene, a poneka i padne u nesvijest. Eh, da. Kako odoljetit čitati o takvome muškarcu, pogotovo ako autorica obeća da će ga spariti s kvekericom koja se zbog svoje vjere odrekla gotovo svih svjetovnih dobara i koja zapravo prezire našeg rasklašenog, dobrog vojvodu? Nikako, eto kako. I zaista, vojvoda od Jervaulxa, Christian Langland je i zgodan i temperamentan i k tome vrhunski matematičar. Na svojoj teoriji radi s gospodinom Timmsom, slijepim kvekerom, kojemu pomaže njegova kćer Archimedea. I ne radi on samo na teoriji i računanju već potajice i ljubi lady Edith Sutherland što će naprasno biti prekinuti kad ih u pola noći zatekne njezin muž. Za vrijeme dvoboja, Christian će doživjeti moždani udar od čijih će posljedica gotovo posve izgubiti dar govora. Njegova obitelj, predvođena pohlepnim šurjacima i bogobojaznom majkom, će ga poslati u sanatorij misleći da je vojvoda postao malouman, kažnjen zbog svojih grijeha.

No u sanatoriju opet susreće Archimedeu tj. Maddy, djevojku koju je prije toga sreo tek jednom u životu. Pronicljiva i pametna Maddy će odmah shvatiti kako vojvoda nije lud, već u dugotrajnom procesu oporavka od moždanog udara. Ona postaje njegova njegovateljica što će je polako dovesti u sukob sa svima ostalima, pa na kraju i sa samom sobom.

Kao što rekoh, Cvijeće u oluji je prilično neobičan ljubić u kojem se romansa dvoje junaka svojom važnošću gotovo izjednačava s njihovim pozadinskim pričama. Nije nimalo nevažna činjenica što je Maddy kvekerica kao niti sve osobine Christianova despotskog karaktera i to mi se svidjelo najviše od svega. Kinsale zaista daje lijep primjer kako iskoristiti sve elemente priče, umjesto da oni ostanu pukim ukrasom. Također mi je odlična brzina i ritam radnje – ničega nije premalo, ali ništa ni ne nedostaje. Tako ćemo sasvim dovoljno (a bez opterećivanja bespotrebnim detaljima) doznati o uvjetima života i liječenja u sanatoriju, o kvekerskoj zajednici i njihovim pravilima života, itd, itd ...  Sporedni su likovi također vrijedni spomena, osbito dva Christianova najbolja prijatelja: prepredeni i prevarama sklon svećenik Kit Durham, te gizdavi poručnik Fane. Osim što će svojim komentarima i dijalozima nasmijati čitatelje, vjerojatno će vas i dirnuti svojom prijateljskom odanošću prema progonjenom vojvodi i s time koliko su daleko bili spremni ići da mu pomognu. Naravno, ne smijem zaboraviti ni Christianovu staru tetku Vestu, lady de Merly, koja svima tjera strah u kosti i svako toliko despotski bubne svojim štapom o pod.

I na kraju, tu je i ono što čitatelje najviše zanima: odnos između Maddy i Christiana koji je bio predivan i zapravo daleko od nekog neprijateljstva i nepodnošenja kako bi se moglo pretpostaviti iz blurba. Znam da mnoge čitateljice vole kad su dvoje junaka surpostavljeni jedno drugom i različit kao nebo i zemlja, i ovo dvoje to zaista i jesu, no Maddy je ipak cijelo vrijeme na Christianovoj strani bez obzira na to što ga smatra raskalašenim i previše ponosnim. Moram priznati da sam roman kupila u konzultaciji s goodreadsom gdje ga čitatelji hvale do neba – a te pohvale zaista i stoje. Nadam se da će znanje objaviti još knjiga Laure Kinsale, a ja ću se u međuvremenu baciti na zaostatke koje sam propustila zadnjih mjeseci.