Jennifer Crusie: Lažnjak

Brzo i grubo: lepršava, ali vrlo osrednja knjiga koja tematizira šašavu ljubavnu vezu i jednu još šašaviju obitelj.

Odmah na početku moram otkriti kako mi ovaj roman Jennifer Crusie nije sjeo ni upola dobro kao njena Oklada. Možda zato jer je žanrovski vrludao između chick-lita, ljubića i obiteljske komedije, a nekako mi nije funkcionirao na nijednoj od tih razina. Za početak, tu je glavna junakinja, slikarica Mathilda Goodnight koja je opisana kao Betty Boop s bubastim, heksagonalnim naočalama. Nakon tog opisa i činjenice da se junakinja zbilja zove Mathilda Goodnight (skraćeno Tilda) više je nisam mogla shvatiti ozbiljno, a kamoli kao mladu ženu koja drži svoju obitelj na okupu, radi posao koji je čini nesretnom i ne snalazi se najbolje u ljubavnim vezama. Ne znam kako vama, ali meni Mathilda Goodnight zvuči kao neka senilna profesorica iz Harrya Pottera, ili bilo koji ekscentrični lik iz nekakvog fantasy romana za djecu. Uglavnom, Mathilda sa svojom obitelji drži galeriju slika koja zapravo propada već godinama. Njena majka Gwen po cijele dane rješava križaljke i još je uvijek ispunjena potisnutom ljutnjom zbog svog polusretnog braka s Mathildinim pokojnim ocem. No kako Goodnightovi posjeduju cijelu zgradu u kojoj se nalazi galerija, tako na istom mjestu živi i Mathildina sestra Eve, njen bivši muž i homoseksualac Andrew, te njihova maloljetna kćer Nadine. Da stvar bude kompliciranija, Eve radi u Andrewovom baru kao pjevačica i tada doslovce postaje druga žena, seksipilna i agresivna Louise.

Ekscentričnost obitelji Goodnight mi je bila, moram priznati, pomalo naporna. Ponekad isforsirana, ali uglavnom naporna. Njihov je problem bila velika neotplaćena hipoteka i činjenica da su svi redom uglavnom bili nesposobni da opet pokrenu galeriju i stiltani od straha da će se saznati za krivotvorine koje je Mathilda naslikala kao dijete. Iako je njihov strah bio opravdan, nisam se mogla oteti dojmu da su Goodnightovi uglavnom pomalo glupi – jer u takve su nevolje upadali cijelo vrijeme. A tu su i infatilni obiteljski trenuci poput onoga kad cijela obitelj tješi Nadine jer ju je ostavio dečko, a tješe je tako da na kraju skoro svake rečenice dodaju: - Jadna mala. Taj čin, situacija, obred, kako već hoćete, se i zove upravo tako, 'Jadna mala'. Vjerujem da je autorici to vjerojatno zvučalo simpatično i fora, ali meni je to bilo prilično iritantno i čudno, ali u lošem smislu.

Mathilda me također nije osvojila kao lik – dvije trećine knjige se grize iznutra zbog ovog i onog i kad završi s Davyem, glavnim junakom, a to je praktički odmah, uradi to zbog totalno očajnih razloga, tako da na kraju izgleda kao još veća jadnica. I još uvijek ima svoje bubaste naočale, što, vjerujem, obara svakog muškarca s nogu. Što me dovodi do famozne romanse Lažnjaka. Motivacija glavnih junaka za ljubavnu priču je zapravo nepostojeća. Jednostavno su se našli na istom mjestu u isto vrijeme i to je otprilike to. Kemija među njima nije bila baš totalno neuvjerljiva, ali nije bila ni bogzna što i to me smetalo najviše od svega. Osim toga, puno je drugih stvari bilo pretjerano naivno, ali pošto su bile tu u službi komedije, pretpostavljam da mogu proći. S druge strane, Jennifer Crusie je dobra u pisanju dijaloga i britkih, ciničnih prepucavanja pa i to izvlači knjigu iz ljige u koju je dijelom upala, ali je svejedno daleko od njene super zabavne Oklade. Uz to, prijevod knjige opet nije bio najsretniji, a užasno mi je išlo na živce neću pisano kao 'ne ću', nećemo kao 'ne ćemo' itd, iako je ova stara, odvojena pravopisna verzija zapravo više u duhu hrvatskog jezika nego spojena. Uglavnom, ako ne pročitate Lažnjak, niste propustili ništa bitno.