Tom Robbins: Parfem vječnosti

Brzo i grubo: mnoštvo bizarnih činjenica posloženih u nevjerojatnu priču o postizanju besmrtnosti i njene veze s parfemima.

Parefm vječnosti je knjiga koju naprosto ne znam kako žanrovski odrediti zato se nemojte začuditi svakakvim i proturječnim tagovima ovog posta. Na Shelfariju nosi tagove fantasy, SF, contemporary fiction i magical realism. No kad je dobra (zapravo izvrsna) knjiga u pitanju, mislim da točna specifikacija žanra i nije toliko bitna i zato ću elegantno nastaviti dalje utabanim stazama predstavljanja zapleta. Na tri različita mjesta na svijetu događa se ista stvar svaku noć: francuski dizajner parfema i ponosan vlasnik super-nosa, Marcel LeFever (Pariz), konobarica u meksičkom restoranu i dizajnerica parfema u pokušaju, Priscilla (Seattle), te dvije zaposlenice parfumerije Devalier u New Orleansu (vlasnica Lily i njena pomoćnica V'lu Jackson) ispred kućnog praga stalno iznova nalaze ni manje ni više nego ciklu. U sva tri grada, naime, ovi protagonisti pokušavaju isto: stvoriti novi parfem na kojem bi se obogatili, no dok Marcel u glavi ima tek ideju, Lily i Priscilla, zapravo pomajka i kćer, točno znaju koji i kakav parfem imaju za složiti, osim što ne znaju njegov točan recept. Parelelno s ovom suvremenom radnjom teče i priča o Alobaru, kralju bohemijskog plemena koje ga po običaju ima ubiti na prvi znak njegova starenja. Ali Alobar je jedan od onih prometejskih buntovnika koji će svojom čvrstom odlukom o izbjegavanju gđe. Smrti (nakon Pratchetta, teško je Smrt ponovno zamisliti kao nešto muškoga roda) doseći znanja i vještine vječnosti. Tu je i jedan od drevnih antičkih bogova, smrdljivi jarac-čovjek Pan, simbol podsvjesnog, predkršćanskog i razuzdanog, što će možda biti od itekakve koristi Alobaru i društvu u razumijevanju osjeta mirisa, ljudske evolucije, novog cvjetnog mozga i naravno, besmrtnosti. Zvuči prilično kaotično, ali kad zatvorite posljednju stranicu knjige – sve je na svom mjestu i savršeno štima. 

Parfem vječnosti, osim posve originalne i začuđujuće priče, kiti se i genijalnim stilom Toma Robbinsa. Moglo bi se reći da su njegovo glavno oružje, osim standardne i prilično dobro dozirane slikovitosti, cinizam, ironija, dvosmislene aluzije i humor koji uglavnom pripada domeni zlobnoga. Otrovan je skoro prema svemu bez iznimke, ali usto i nevjerojatno prpošan i šarmantan. Rekla bih da je njegov humor možda i najsličniji onome iz crtića The Simpsons, jer osim spomenute zlobnosti, voli u sve upetljati i kojekakve pop reference za koje su meni ponekad bile vrlo dobrodošle fusnote s objašnjenjima. Osim toga, filozofija knjige je prilično nekonvencionalna (usudim se reći i pomalo protukršćanska), no sadrži i neke od već isfuranih ideja (stari bogovi blijede kako se ljudi okreću novom) kao i vrlo oštroumna zapažanja (u strahu od smrti uzrkovane ratnim nasiljem, ljudi odlaze u rat da bi preventivno ubijali druge i vrlo vjerojatno sami bili ubijeni). Ono što nije uradilo nikakvu uslugu ovoj knjizi je hrvatska naslovnica koju je ilustrirao Igor Kordej. Inače volim Kordejeve naslovnice, ali ova je stvarno promašena: kričavo narančasto nebo i bog Pan na plavoj bočici svog parfema. Pan još i može proći, ali nebo sa zelenim oblacima i kitnjasti font naslova nikako. Što je najgore, uopće ne znam što bi ovako kičasta, šarena naslovnica mogla sugerirati potencijalnom čitatelju. Kakogod, zalijepit ću u post i dvije strane naslovnice, pa sami prosudite. Do čitanja.