Ivo Brešan: Astaroth

Brzo i grubo: nešto uoči Noći vještica predstavljamo vam roman o Sotoni i to Sotoni na hrvatski način. Are you scared yet?

Ovo će vjerojatno biti posljednji recenzirani roman u listopadu i kao takav doživjet će Noć vještica ponosno se šepureći na čelu svih ostalih postova. Radi se o romanu Astaroth kojim autor Ivo Brešan koketira s žanrom natprirodnoga i koji se u suštini bavi doživljajem svijeta i povijesti kroz borbu dobra i zla. Naš anti-junak se zove Martin Boras i jednog dana u vlaku za Zagreb prodaju dušu čudnom gospodinu iz svog kupea. Od tog trenutka pa nadalje Martinu zaista sve ide kao podmazano u životu, no kad dođe njegovo vrijeme da umre Astaroth tj. vrag dolazi po svoje. Sad je red na Martinu da do vječnosti služi Astarothu, a prvo tijelo koje dobiva na upotrebu je ono Antuna Maglice, ustaškog simpatizera, ali vrlo vjerojatno i dvostrukog režimskog špijuna oženjenog lijepom Židovkom Rebekom. Martin smjesta otkriva i da Astaroth upravlja nekim njegovim postupcima te mu je svrha pokretati konstantno trvenje među ljudima. Kad padne NDH i Martin mijenja tijelo; ovoga puta je mladi komunist iz Šibenika koji ima osuditi vlastitu obitelj zbog kolaboracionizma s Talijanima. Ipak, nešto se novo događa: upoznaje Luciju i prvi put, zbog akta nesebične ljubavi, Astarothovi okovi na trenutak padaju s njega. Je li Martin iz toga nešto naučio ili će ga ipak nadjačati Sotona i njegove sluge koje imaju svoje prste u svakoj ideologiji i instituciji, što se odnosi čak i na samu crkvu, ostaje na vama za pročitati.

Iskreno, ovaj me roman razočarao iz dva razloga: previše je suhoparan da bi bio žanrovski dobar, a previše površan da bi spadao u neku visoku književnost. Iako ga je napisao Ivo Brešan nekog naročitog humora u njemu nema, što je velika šteta jer se meni cijela Borasova sitacija čini idealnom za začiniti cinizmom ili barem malo više ironije koja je u ovom slučaju bila samo dijelom poučnosti na koju se Brešan svjesno ili nesvjesno koncentrirao. Drugi je razlog upravo ta poučnost koja se non stop ponavlja kroz roman: vrag iskorištava ljude koji se zapravo mogu osloboditi samo prihvaćanjem istinskih vrijednosti koje je propovijedao Isus Krist. Borasovih života i iskustava po razno raznim ratištima i stratištima koja uključuju i Vukovar i Srebrenicu i Ahmiće je jednostavno bilo previše i roman je komotno mogao i trebao biti barem sto stranica kraći. Što se tiče samog čitanja, ono teče prilično glatko jer Brešan ima dosta čitljiv i jednostavan stil, ali gore spomenuto ponavljanje nakon nekog vremena otupi čitatelja i ja sam jedva čekala da se dokopam kraja. Sam kraj mi se svidio i ostavio je naposlijetku dobar dojam na mene. A što se tiče same političnosti romana (ustaše, KPJ, Udba, HVO...) mislim da se u svakom slučaju ne radi o ničemu kontroverznom niti ičemu što se ne bi uklopilo u roman koji ide u tom pravcu da okrzne sve i svakoga jer on zaista pronalazi Sotonino djelo u svakom sukobu, svakom ratu, otimačani, prijevari i mržnji ma koliko ona sitna ili velika bila. Ipak imam dojam da bi mi se priča nešto više svidjela da se koncentrirala na kraće povijesno razdoblje i da je ono bilo obrađeno zaista detaljno i atmosferično, a cijeli roman nešto kraći.