Edith Nesbit: Iz mrtvih

Brzo i grubo: zbirka ne baš strašnih, ali veoma atmosferičnih horor priča najvjerojatnije bi ostavila dojam na najmlađe čitatelje.

Napokon, autorica Edith Nesbit i jest svjetski poznata kao spisateljica dječjih romana iako imam osjećaj da ove priče originalno nisu bile namijenjene djeci. Ali ono što moram priznati Nesbit je stilska konzistencija od prve do posljednje priče jer sve nepogrešivo nose pečat njenog prepoznatljivog pisanja, a njeno je pisanje zapravo prilično lijepo. Zapravo, pravi bi pridjev bio, kako za njezin stil tako i za cijelu zbirku: ljupko. Naime, priče su vremenski smještene u  Nesbitino doba kad su se na cestama kočije izmjenivale s pokojim rijetkim automobilom i kad je jedna od zabava među mladima bila prepričavanje priča o duhovima i sklapanje oklada kojima bi testirali svoju hrabrost. I zaista, od ukupno petnaest priča njih osam je o duhovima i za njih bih rekla kako imaju i najslabije obrate jer već unaprijed možete naslutiti što vas čeka na kraju. A kao za vraga prva priča naslovljena Ženidba Johna Charringtona je varijacija na staru temu o paru ljubavnika od kojih jedno pogiba i koju smo prerađenu na razne načine čuli već sto puta. No ne dajte da vas to odbije od čitanja. Na primjer, tu su i dvije priče čiji zaplet pokreće vrlo stvarno i nimalo natprirodno ljudsko ludilo; priča Tri lijeka u kojoj poludjeli liječnik pokušava stvoriti nadčovjeka koketirajući sa smrću jedan je od mojih favorita zbirke.

U Moći tame ludilo je pak posljedica neslane šale između dvaju prijatelja, dok u Ljubičastom automobilu nailazimo na vrlo zanimljivu premisu: mladu medicinsku sestru zapošljava postariji bračni par na seoskom imanju u idiličnoj dolini. No dok joj muž sugerira da je zaposlena zbog bolesti njegove žene, žena joj priopćava da sumnja kako joj je muž taj koji je malo skrenuo s pameću. Tko je od njih dvoje u pravu, ili su u krivu možda oboje, saznat ćete na kraju. Priča pak koja se ističe svojom temom i obratom na kraju i koju ću pamtiti i onda kad zaboravim što se događalo u drugima je Kuća tišine. U priči se upoznajemo s napuštenim zdanjem nakrcanim bogatim plijenom koje mami lopove, ali iza čijih brojnih vrata leži tajni uzrok neprirodne tišine. Ova možda i najbolje funkcionira u formi kratke priče dok je za većinu ostalih prava šteta što nisu romani.

Sve u svemu, ova zbrika vas vjerojatno neće raspametiti od oduševljenja niti utjerati strah u kosti, ali je ipak prilično zgodna knjižica pogotovo ako ste ljubitelj horora i volite jezu na taj vintage, šarmantni način. Naravno, sve su priče kratke – stalo ih je petnaest na sto pedeset i jednu stranicu; što također znali kako radnja u njima ide dosta brzo što pak, po mom mišljenju, ne funkcionira baš najbolje kad su u pitanju priče o duhovima. Nekako mi se čini da za razvijanje prave napetosti jednostavno treba puno više mjesta. Osim toga, postoji i određena romantičnost u pisanju Edith Nesbit koja se često odražava u ljubavnom dijelu njenih priča a za što kod mene dobija dodatne bodove. Kao što rekoh, postoje u zbirci jako ljupke priče koje bih najviše voljela čitati kao romane a takva je i naslovna priča Iz mrtvih.