Joe Hill: Kutija u obliku srca

Brzo i grubo: prosječan horor u stilu Stephena Kinga kojeg je zapravo pod pseudonimom i napisao sin Stephena Kinga.

Zapravo, svi čitatelji i obožavatelji Stephena Kinga su čitajući ovaj roman vjerojatno primijetili 'kingovštinu' kojom je isti odisao. Bar je tako bilo sa mnom, iako prilikom čitanja još uvijek nisam znala da je Joe Hill zapravo Joseph Hillstrom King, sin horor kralja Stephena Kinga. No da bi dojam bio jasniji evo i o čemu se radi u Kutiji u obliku srca: glavni lik je Ozzy Osbourne... šalim se, nije, ali bi mogao biti. On se zapravo zove Judas Coyne i trenutno je death metal zvijezda u mirovini s neobičnim hobijem u predokonim rukama. Naime, Judas skuplja razno razne bizarne i makabr stvarčice od kojih se većini ljudi dižu dlačice na rukama. Npr, posjeduje pravi snuff film, crteže poznatog serijskog ubojice i kuharicu za ljudoždere, a uskoro zbirku obogaćuje i pogrebnim odijelom opsjednuto duhom bivšeg vlasnika. Odijelo je stiglo u kutiji u obliku srca (moram priznati da mi je ova referenca na Nirvaninu pjesmu bila pomalo suvišna i besmislena, jer je kutija najmanje bitna u cijeloj priči), a duh iz odijela, ma koliko to glupo zvučalo, se ozbiljno nameračio da Coynea i njegovu mlađahnu djevojku Georgiu (pravo ime Marybeth) skrati za glavu svojom britvom kojom je za ljudskog života hipnotizirao ljude. Zvuči pomalo osobno? I jest, jer duh kojeg je Coyne kupio s odijelom je Craddock McDermott, očuh Judasove bivše djevojke Floride (pravo ime Anna) koje je počinila samoubojstvo nakon što ju je Judas ostavio.

U liku Judasa Coynea sam prepoznala mnogo osobina kojima tata King inače okiti svoje protagoniste – koje baš i ne mogu uvijek nazvati junacima. Obično se radi o umjetnicima, najčešće piscima, koji imaju problema s ovisnošću, emocionalnim vezama i uopće dolaženjem k sebi. Takav je i Hillov Judas Coyne. Pretpostavljam da takvi poludepresivni, životom blazirani likovi prilično dobro funkcioniraju u hororima jer dotični uslijed lavine strašnih i prijetećih događaja jako brzo postanu privrženi vlastitoj glavi na ramenima i ostatak knjige se koprcaju u pokušaju da na kraju negdje isplivaju živi. Sve to stoji, ali Hillov uzor u tati Kingu mi je ipak bio malo preočit. Što se tiče same priče, ona uopće nije loša i postignuta napetost je sasvim pristojna, ali na razini S. Kinga ipak nije. Malo tko jest. Da je istu priču pisao tata Stephen, vjerujem da bi knjiga bila jezivija i bolja, iako nipošto ne želim reći kako Joe Hill loše piše. Rekla bih da piše sasvim dobro i da ima dobar osjećaj za detalj što uvijek vrlo cijenim, a posebno u hororu, no dojam da se radi o blijedoj sljedbi izričaja S. Kinga i dalje ostaje prvi kad se sjetim Kutije u obliku srca. Istini za volju, od sve žanrovske književnosti dobar i strašan horor je vjerojatno najteže napisati, a pred Hillom je nemoguća misija da dosegne kvalitetu vlastitog oca, ali da ga ujedno ne kopira. Sve u svemu, roman prvenstveno preporučujem ljubiteljima priča o duhovima i death metal scene jer tekst upravo vrvi rock referencama (npr, svaki dio knjige je nazvan po jednoj rock pjesmi: Black Dog (Led Zeppelin), Ride On (AC/DC), Hurt (Nine Inch Nails) i Alive (Pearl Jam). No pravi kingoljupci i horor sladokusci će vjerojatno ostati blago razočarani ovom knjigom.