Bratstvo crnog bodeža: Vječna kletva

Brzo i grubo: nepredvidljiv rasplet Rhageove priče i veoma obećavajuća najava za sljedeću.

Nakon pročitane prve polovice romana Lover eternal, J. R. Ward nas je ostavila s hrpom upitnika iznad glave. Što će se dogoditi s Rhageom i Mary? Hoće li Rhage pronaći načina da nadvlada Zvijer? Ima li Mary šanse da pobijedi leukemiju? Tko je zapravo John Matthew? Kako će Bella pristupiti Zsadistu koji baš i ne gaji sipmatije prema ženskom rodu? Toliko pitanja, a još više spoilera. Zato ću se držati samo svojih dojmova o knjizi, a prvi je da je Ward obavila zbilja odličan posao. Neću reći da je razvoj događaja potpuno nepredvidljiv, ali sam kraj definitivno jest. U jednom presudnom trenutku iskreno sam mrzila Čuvardjevu i njenu okrutnu filozofiju koja se uvijek nekako prelamala preko leđa jadnog Rhagea. Druga je stvar da se Ward pomalo ponavlja s nekim zahvatima u priči, pogotovo kad se oni tiču Degradacijskog društva i njihovih zlih planova. Mislim, kada degradi pola romana grade tajni centar za otimanje i ispitivanje vampira, prilično vam je jasno da će netko biti otet. Opet. No nekako me to i nije toliko smetalo, pošto je opsesija jednog od degrada važan i veoma zanimljiv dio priče. 

Sama romansa između Rhagea i Mary i dalje zauzima najveći broj stranica i ne prestaje biti zanimljivom do samoga kraja. To dvoje imaju više problema nego trenutno svjetska ekonomija, a to se zapravo i traži. Rhage i njegova Zvijer su jedan od njih i osobito mi se svidio način na koji je Ward zatvorila to poglavlje. Priznajem da sam očekivala nešto bljutavo i patetično, ali nije bilo tako. Nimalo lagano rješenje nije dočekalo ni Mary Luce, ali tu je već Ward složila nekoliko obrata zbog kojih je zaslužila aplauz. U međuvremenu je i više nego pristojan dio posvetila Belli i Zsadistu – nisam očekivala baš toliko stranica na kojima će se raditi samo o njih dvoje. Mislim da je prilično očito tko je Wardičin omiljeni brat što se odrazilo i na fandom: većina čitateljica obožava Zsadista uključujući i moju malenkost. A s obzirom da sam već pročitala treću knjigu serijala mogu vam samo obećati da nipošto nećete biti raočarani. No iako je u Zsadistovoj priči puno više mraka, bizarnosti i šokova uopće, Rhage i Mary su i dalje jedan od parova s ljubavnom pričom koja se pamti. Mislim da to govori dovoljno za sebe.

Za kraj dodajem da Wardičin stil pisanja puno bolje ide uz čitanje na engleskom. Ne samo da su hrvatski prijevodi naslova romana očajni, već je teško i prenijeti sleng kojim se priča u romanu, kao i autoričin minimalistički, ali opaki smisao za humor. Žena rasturi sa samo dvije, tri riječi. U svakom slučaju, uspjela je u univerzum svoga vampirskog Bratstva unijeti dovoljno originalnosti, razigranosti i akcije – odnosno točno onoliko koliko treba da zavolite i glavne i sporedne likove i da jedva čekate da otpočnete s pričama druge braće. Ja sam trenutačno na petoj knjizi koja se bavi Vishiousom. I opet, mislim da to govori dovoljno za sebe.