utorak, 15. ožujka 2011.

Lois McMaster Bujold: Ledene opekline


 Brzo i grubo: posljednja i vjerojatno najiščekivanija knjiga Vorkosigan sage nije podbacila, ali ni sasvim ispunila očekivanja.


Lois McMaster Bujold jednostavno ne može pisati loše i to je mišljenje iza kojeg čvrsto stojim. Dovoljno je k tome dodati i da je njena saga o obitelji Vorkosigan najbolje prodavan SF serijal u Hrvatskoj, mada prodavanost knjige nije kriterij kojeg bi ja nužno uzela u obzir pri izboru knjige, no zaista se poklopilo da su njene knjige, što se tiče SF žanra, must read, a često ih preporučam i onima koji inače ne čitaju SF. Bujold stvarno zadovoljava na svakom polju: njen je stil besprijekoran, zapleti uvijek intriganti, likovi nikad plošni, a humor jednostavno genijalan. Jedna je od rijetkih spisateljica koje s lakoćom u svoje pripovijedanje iz trećeg lica umeću misli svojih likova, a da čitatelj taj 'zahvat' ni ne primjećuje. Ništa od toga nije izostalo ni u Ledenim opeklinama, jer, ponavljam, Bujoldica jednostavno ne može pisati loše. No, nekako, kad sam konačno zgotovila knjigu, nešto je nedostajalo, jer sam njenim knjigama obično oduševljena, dok me ova ostavila samo na OK. Moram priznati da sam očekivala da će se radnja Ledenih opeklina odvijati na Milesovom matičnom planetu Barrayaru, jer sam već prije par godina čula glasine o knjizi, a one su se ticale Aralove smrti, tako da sam stvarno priželjkivala i očekivala nekakve barrayarske dvorske afere ili eventualno neke probleme na Sergyaru gdje je Aral Vorkosigan obnašao dužnost potkralja.
Ali ne. Lois nas je odvela na Kibou-daini, planet čije se gospodarstvo temelji na krioničkom očuvanju mrtvih koji bi se jednog dana (s eventualnim pronalaskom potrebnog lijeka za bolest ili starost) vratili natrag u život. Miles stiže na planet kao carski revizor te se uskoro nalazi upleten u mrežu korupcije i zavjere koja je puno veća (i luđa) od onoga što bi bilo tko očekivao. Ovo je prvi put da upoznajemo svijet Kibou-daini i njegovu kulturu podređenu smrti i uskrsnuću i trebalo mi je vremena da se uživim u njegov okoliš i problematiku, možda ponajprije zato jer djeluje gotovo normalno pored Cetagande, Barrayara i Jacksonova skrovišta koji su svi redom zapanjujući planeti/carstva. Ovo je i prvi put da Bujold prati tri lika u jednoj knjizi: Milesa, oružnika Roica i lokalnog dječaka Jina Satoa opsjednutog životinjama po kojem ću i pamtiti knjigu (pamtit ću je doduše i po sfingi, genetski modificiranoj životinji koja je uistinu prava egipatska sfinga i zaštitna maskota jedne od krio kompanija).

Uglavnom, malo toga novoga saznajemo o stanju na Barrayaru i Milesovoj obitelji – on i Ekaterina sad imaju četvero djece, a djecu su dobili i Gregor i Laisa. Također, na Kibou-dainiju se pojavljuju Mark i Kareen Koudelka koji su još uvijek skupa, iako ni na trenutak nismo ušli u njihove glave i doznali što se s njima događalo sve ove godine. O Milesovom rođaku Ivanu, mom omiljenom sporednom liku svih vremena, nije bilo niti riječi, a tek se na kraju suočavamo sa spomenutim glasinama o Aralovoj smrti. Sve mi je to pokvarilo dojam o knjizi koja se gotovo potpuno svela na Milesov slučaj i koju smo čekali toliko dugo. U svakom slučaju, mislim da zagriženim obožavateljima sage ni ovo neće predstavljati neki problem, pogotovo jer sam poznavajući rad L. M. Bujold gotovo sigurna da slijede nastavci dostojni svoje slave i prethodnika.  

3 komentara:

  1. Ne znam da li bih se više složila sa stavom o Boujoldici, o Vorkasiganovima, Ivanu ili Ledenim opeklinama!

    OdgovoriIzbriši
  2. Administrator je uklonio komentar.

    OdgovoriIzbriši