Annete Curtis Klause: Krv i čokolada

Brzo i grubo: kakvi su bili romani o tinejdžerima vukodlacima prije Sumraka? Pa, za početak, puno krvaviji...

Vivian Gandillon je šesnaestogodišnja djevojka koja osim svoje iznimne ljepote ima i jednu iznmnu tajnu: ona je vukodlak i nije jedina koja za vrijeme punog Mjeseca trči šumom i valja se u visokoj travi – postoji cijeli čopor njih čija dugačka povijest seže, između ostalog, u europska srednjevjekovna kraljevstva kojima su haračili iz sjene. No, zbog progona vukodlaka u sedamnaestom stoljeću, Vivianini preci bježe iz Francuske u divlju Louisianu gdje će se ogriješiti o vučje zakone i kušati ljudsko meso. Čopor potom seli u Zapadnu Virginiju gdje se udružio s njemačkim vukovima iz Pennsylvanije, ali bijeg je samo djelomično uspješan, jer zabranjeni apetit pobjeđuje još jednom i Vivian ostaje bez svoga doma i oca, kao i života kakvog je dotad vodila. Sada se mora prilagoditi novoj školskoj i gradskoj sredini te činjenici da njena majka Esmé već traži novog partnera za sebe i da je bacila oko na mlađahnog i arogantnog vukodlaka Gabriela kojeg Vivan uopće ne podnosi. Tu je i Aidan, dečko iz škole kojem Vivian prilazi iz znatiželje i u kojeg se vrlo brzo i zaljubljuje. No uskoro će se ispostaviti kako su njegova obitelj i prijatelji možda i kompliciraniji od njenog destruktivnog, podijeljenog čopora...

Sveukupan dojam o Krvi i čokoladi uopće nije loš, dapače, knjiga je ponegdje i prebacila moja očekivanja. Konkretno, radi se npr. o razrađenoj povijesti Klausinih vukodlaka, koja je doduše iznijeta u svega nekoliko redaka, i autoričinoj hrabrosti da im pripiše grijehe poput međusobnog ubijanja i gubitka samokontrole. Prilično je hrabro za jedan teen roman prikazan i Esméin lik, lik majke koja ima posao konobarice u bajkerskom baru i koja besramno koketira s muškim vukovima, te se iz istog razloga i tuče sa svojim vučjim suparnicama. Viviani muški vršnjaci također nisu nimalo uzorno društvo: u ljudskom liku su nepodnošljivo samodopadni uspaljeni tinejdžeri koji furaju tetovaže i bajkerski imidž, a u vučjem obličju maltretiraju zaljubljene parove i manje više bilo koga na koga naiđu uz obalu obližnje rijeke. Sama Vivian se ne razlikuje puno od njih, jednako je samouvjerena i uspaljena, a i kako će se poslije pokazati, sklona bijesnim ispadima, no ipak svjesna svoje odgovornosti i osjećaja za čopor. Moram priznati i da je pomalo iritantan lik, pogotovo na samom početku knjige, ali i to se mijenja prema kraju.

Sviđa mi se Klauseina ideja o čoporu koji su od vlasnika seoskog svratišta u Zapadnoj Virginiji postali obijesni badass vukodlaci iz bajkerskog bara kao i odluka da piše o tinejdžerici koja uživa u svom dlakavijem obličju i mirisu znoja, straha i vlažne zemlje. No nikako mi nije legao njen stil pisanja koji pati od izgleda tipične boljke (nekih) young adult romana, a to je da se dotakne svega, ali rijetko čega kako treba. Npr, odnos Vivian i njene majke je totalno neiskorišten potencijal, a nedovoljno je iskorišten i Gabrielov lik koji je strahovito bitan za cijelu priču. Naravno, ne mogu a da ne usporedim Krv i čokoladu s Drhtajem Maggie Stiefvater koji se usredotočio prvenstveno na tugaljivu romansu dvoje junaka, a prirodu vukodlačenja stavio tek na drugo mjesto. Ovdje su stvari ipak obrnute: Vivian traži potvrdu svoje prirode i identiteta, a romansa s Aidenom je tek sredstvo s kojim će doći do odgovora koji traži.

Još jedna stvar koja mi se ne sviđa je kičast naslov romana koji bi trebao valjda aludirati na vučju i ljudsku (grešnu) ishranu, a ni za naslovnicu nisam baš sigurna... Mislim da više pristaje nekom vampirskom ljubiću, nego ovakvoj knjizi. I još da dodam kako je Krv i čokolada napisana 'davne' 1997. godine, a ekranizirana točno deset godina kasnije kao istoimeni film.