Što se kuha u romanu Koa najpoznatije hrvatske vidovnjakinje Vere Čudine?
Sastojci: potraga u divljini, suradnja psihologije i filozofije i dječak imenom Koa.
Priprema: Duševno i tjelesno iscrpljenu ženu pošaljite na put povratka mira i istine.
Skoro prva stvar koju sam primijetila čitajući ovaj roman su kratke rečenice iza kojih u osamdeset posto slučajeva slijedi retoričko pitanje, što je vjerovatno zamišljeno kao taktika koja bi naglašavala dramatiku i čitatelja navodila na preispitivanje, no u stvarnosti jedino navodi na san i kolutanje očima. Veliki razlog za to pronašla sam i u patetičnosti sadržaja koji je smjesa klišeiziranih likova, jeftinih izraza i istrošenih ideja o načinu života.
Što se tiče srži radnje, smatram da posjeduje potencijal koji je ostao potpuno neiskorišten. Radi se o 'ženi' ( ženu stavljam u navodnike jer je iz mnogih detalja u romanu vrlo jasno da se radi o samoj autorici, tj. da je djelo polu autobiografsko) koja nakon bolesti uzorokovane stresom izlazi iz bolnice i odlučuje napustiti svoje stare načine i krenuti u potragu za duševnim mirom i univerzalnom istinom. Na tom putu usmjeruje je Učitelj i oni zajedno nailaze na dječaka Kou koji im se pridružuje, no na vrlo kratko vrijeme jer ubrzo netragom nestane, a oni ga moraju naći u neukroćenoj divljini nailazeći na mnoge opasnosti i ljepote. Učitelj, Koina majka Kira, splavar Ramai i Nazin staloženi su i mirni ljudi, pobornici sklada s prirodom od koje i uče o mudrosti života koju prenose dušama koje za njom posežu.
Shvaćam da je ideja kao takva dobra i razumijem što je autorica htjela reći, no realizacija u samom tekstu je jako loša i zamorna. Patetika na stotu potenciju je došla na svoje i uništila i ono malo uspona u radnji i likovima što čini djelo vrlo iritantnim. Još jedna mana djela je nasumična ispresjecanost dijaloga i prave radnje s unutarnjim previranjima i mislima autorice što svjedoči o neplaniranosti pisanja iliti 'pišem kako mi dolazi' stila.
Najsvijetlija točka u knjizi je trenutak kada likovi nailaze na maleno plemensko selo u divljini gdje se odvija porod žene koju okružuju svi pripadnici plemena i pjevaju umirujuće pjesme i molitve što je jako lijep primjer slavljenja života.
Sve u svemu, ne preporučujem ovu knjigu onima koji traže dobar self-help roman, a mislim da ne bi dobro sjeo ni religioznijoj i konzervativnijoj publici zbog svojih astroloških sadržaja.
Nema komentara:
Objavi komentar