nedjelja, 21. kolovoza 2011.

Elif Shafak: Kopile Istanbula


Brzo i grubo: lijepo i svježe ispripovijedane priče o sudbinama na koje je utjecao turski genocid nad Armencima.

Ova knjiga vjerojatno ne bi trebala biti recenzirana na ovom blogu jer osim što nije dovoljno žanrovska (radi se o suvremenoj fikciji s jednim gotovo nebitnim fantastičnim elementom) nije baš ni ljetna, lakonotna literatura. A blog i nije zamišljen kao mjesto za mračenje ni škakljive političke teme. No pošto je knjiga u svakom slučaju dobra i pošto imam najbolju namjeru da je preporučim svakome tko je iole zainteresiran za Tursku ili njenu burnu povijest, odlučila sam ipak napisati post. Radnja je pomalo spetljana pa ću pokušati na najkraći i najjasniji način izložiti zaplet: Armanoush Tchakhmakhcian (ovo je definitivno jedno od onih 'knjižnih' prezimena koje ćete jedva pročitati, nećete znati napisati, ali ćete ga vrlo lako prepoznati kad ga negdje opet susretnete) je mlada Amerikanka armenskog porijekla čija se majka Rose preudala za Turčina Mustafu Kazancija i to uglavnom za inat armenskoj rodbini svojeg prvog muža. Armanoush, zarobljena između dvije vatre (protuarmenski nastrojene i inače naporne majke i nacionalno opterećene obitelji s očeve strane) u potrazi za vlastitim identitetom odlazi u Istanbul pronaći kuću svoje bake Shushan.
Shushan je jedna od preživjelih Armenaca koja je imigrirala u SAD kad ju je u Istanbulu godinama nakon genocida pronašao brat, a sada njena unuka odsjeda u kući Kazancijevih, turske obitelji svog očuha koju čine samo žene. Tu je Mala mama, senilna prabaka obitelji porijeklom iz Soluna, zatim stroga baka Gülsüm, njena najstarija kćer Banu, proročica i jedina od kćeri koja prakticira vjeru, ozbiljna nastavnica Cevriye, ćaknuta Feride i najvažnija i najmlađa od svih Zeliha. Zeliha je ono što bi se reklo 'pravi komad', a osim toga je i agnostik, tatoo majstorica i samohrana majka devetnaestogodišnje Asye. Kao što možete zaključiti, Asya je kopile iz naslova i iako posve različita od dobre i pristojne Armanoush, ima manje-više isti problem kao ona: pronaći svoj identitet.

Ženska obitelj Kazanci je definitivno zvijezda ove knjige i uživala sam iščitavajući njihovu prošlost, njihove osobne priče, a posebno u ozračju njihova doma koji se usprkos svim mogućim oprečnostima koje su se našle pod istim krovom doimao vrlo skladnim. Autorica je, uz svesrdnu pomoć turske kuhinje i vokabulara, divno dočarala mirise i običaje tipičnog turskog domaćinstva što je nekako na mene ostavilo veći dojam nego pokušaji da na sličan način dočara sam grad Istanbul. Likovi Asyinih teta, koji uključuju i njenu majku Zelihu, su također bili osebujniji i dopadljiviji od dvije mlade protagonistice od kojih mi je Asya pomalo išla i na živce. Valjda jednostavno nemam previše tolerancije za devetnaestogodišnje nihiliste koji su se svaki dan ustali na lijevu nogu. 



Što se tiče same političke problematike oko genocida nad Armencima, on nekako nije u žiži same priče i iz ovog romana nećete saznati previše povijesnih činjenica osim da se genocid dogodio i koliko je cijeli progon mučan bio. U centru je njegov utjecaj na ljudske sudbine koje su povezane kao kotačići satnog mehanizma, a ti nas kotačići zaista naposlijetku dovedu do odgovora kojeg je cijelo vrijeme tražila i Asya: tko je njezin otac. Iako je takav potez podrazumijevao zapetljanciju dostojnu Santa Barbare, mogu reći da nije potpun promašaj, iako nije ni potpuno uspio. Jednostavno, kao da cijelom raspletu fali jedna mrvica uvjerljivosti, ako ne čak i određene težine da bi knjiga ostavila dojam snažan onoliko koliko je autorica očito htjela. Još bih spomenula i fantastični element u knjizi koji mi se prilično svidio, a to su džini koje je zarobila Banu, zatim poglavlja naslovljena po sastojcima ashurea i staru indoeuropsku priču ubačenu u tekst koju dosad nisam čula, a koja je prilično kontroverzna.    

Broj komentara: 10:

  1. Meni ovo zvuči jako lijepo i nadam se da je imaš kod sebe tako da je se i moji papci mogu dokopati.

    OdgovoriIzbriši
  2. Podsjeća me na Badalpurski vrt i nastavak, Tragom mrtve princeze. Prvi mi je bio dobar, drugi je malo suhoparan. Ali, priča je otprilike: Turska u doba smjene carstva i republike. I naravno, ženski likovi u žiži toga svega. Pokušat ću naći i ovo, dok naučim izgovoriti ime ovog pisca :)

    OdgovoriIzbriši
  3. @Hohner: imam knjigu, ne brini, i da, priča je lijepo ispričana, ali nije sretna.

    @Biberlee: prvi put čujem za te naslove, zvuče super, Kopile Istanbula me baš zaintrigiralo za to kako Turci doživljavaju svoju povijest.

    OdgovoriIzbriši
  4. P.S. I ja muku mučim s izgovorom turskih imena. A bogme i armenskih.

    OdgovoriIzbriši
  5. Obavezno pročitaj Badalpurski vrt!

    OdgovoriIzbriši
  6. Lijepo si ovo napisala a znam jer sam knjigu čitala i meni se svidjela, čak mi je i Asya dobro profilirana. Nekako se prisjetim svoje dobi i želje da budem buntovnik i pametnija no što jesam.
    Knjiga mi je bila pravo osvježenje zbog autoričinog majstorstva u pripovijedanju, likovi su joj... hm životni, Mala Mama me oduševila, pa Rose...ma svi na svoj način, humor kojeg u knjizi nema previše ali je taman tamo gdje treba i koliko treba. I naravno povijesni trenutak jedne zemlje i jednog naroda o kojema i ne znam baš puno. Uglavnom Elif Shafak je svakako za preporuku. Preporučam i njezin najnoviji roman.

    OdgovoriIzbriši
  7. Ah Biberlee kako me nadje, od svih knjiga orijentalnih i sultanskih tematika, Kenize Murad mi je najljepša, ali ili se meni ili tebi malo pobrkalo, cini mi se da je prva Tragom mrtve princeze, a druga Badalpurski vrt. Btw u drugom dijelu mi je netso ostao mucan onaj odnos s ocem koji mi je vukao malo na incest.

    OdgovoriIzbriši
  8. mene se baš i nije dojmila ova knjiga. sve mi je previše netegnuto,a pogotovo me živcirao odnos zelihe i asye, lišen majčinskih osjećaja prema kćeri

    OdgovoriIzbriši
  9. Upravo zavrseno citanje pomenutog naslova..odlicna..na trenutak moderna, ovovremenska, zatim se vratis u proslost-koja je, po meni, puno interesantnija, uopste!!!-a narocito u ovoj knjizi ali sa vrlo malo detalja...uglavom, citiram "To je roman o sjecanju i zaboravu, o proslosti sadasnjosti u kojem se ispreplice tradicija i suvremenost."
    BADALPURSKI VRT citala takodje-no,cini mi sedase radnja odvija u indiji a ne u turskoj, kao sto neko gore prokomentarisa..

    ‎"Vidiš, za razliku od filmova, na kraju knjiga ne svjetluca natpis SVRŠETAK. Kad pročitam neku knjigu, nemam osjećaj da sam išta završila. Zato počinjem čitati novu."

    OdgovoriIzbriši
  10. Čitala sam ovu knjigu i jako mi se svidjela:) U komentarima vidim da spominjete Badalpurski vrt, morati ću i nju pročitati:)

    OdgovoriIzbriši