Guy Gavriel Kay: Pjesma za Arbonnu

Brzo i grubo: jedna od romantičnijih knjiga Guya G. Kaya, ali s ništa manje epskom pričom i junacima.

S obzirom da sam obožavateljica lika i djela Guya Gavriela Kaya, vjerojatno neće pretjerano iznenaditi ako ovaj post bude satkan od same hvale, lovorika, medalja i lenta. Pročitala sam gotovo sve njegove knjige, i uz izuzetak Stabla ljeta koje mi je bilo prilično razočaravajuće, teško bih odabrala favorita među njima. No jedna od meni dražih knjiga je svakako Pjesma za Arbonnu, a razloga za to ima napretek. Kao i uvijek, priča je veća od života i u pitanju je rat između dvije zemlje. Setting koji je Kay izabrao ovaj put je bio inspiriran Francuskom, ili bolje reći rascjepkanim francuskim grofovijama u zrelom srednjem vijeku kojima vlada svojevrsna opčinjenost ženama, pjesmom, suncem i vinom i svim drugim životnim radostima koje se mogu naći na jugu. Na sjeveru pak prijeti kraljevstvo Gorhaut pod vladavinom mladog i okrutnog kralja koji će svojom nepravdom od sebe otjerati mnoge časne ljude, a među njima i glavnog junaka ove knjige, Blaisea de Garsenca. Grofoviju Arbonnu ćemo tako uglavnom upoznati kroz njegove oči, oči stranca i došljaka iz zemlje koja ispovijeda i drukčiju vjeru što je i jedan od povoda za budući rat. No ni u Arbonni ne teku samo med i mlijeko: zbog obiteljskog skandala starog dvadeset godina, dvojica najmoćnijih plemića su i dan danas u velikoj zavadi koju će morati prevladati ako žele sačuvati svoju zemlju i njene tekovine od propasti...

Zapravo, teško je sažeti radnju ove Kayeve knjige s obzirom na sve likove i sporedne priče koje se u njoj pojavljuju, ali mislim da imate ideju: vjerski sukobi, rat, bračni preljub, obiteljske tajne, trubaduri, zanosne i mudre arbonnske žene i jedan robustni, plaćenik sa sjevera koji ima i sasvim solidnu prtljagu vlastitih problema. I to je ono što obožavam kod Kaya: sve ima određenu težinu i povijest i svaki je potez i lik, ma koliko sporedan bio, zapravo neprocjenivo važan. Baš kao i u stvarnom svijetu, na tijek događaja može utjecati i običan konobar, čistačica ili prosjak ako se nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme. Što se toga tiče, Kay zaista ima bogatu lepezu likova koji potječu iz svih društvenih klasa što njegova djela čini veoma uvjerljivima i svakako šarenijima. Svidjeli su mi se njegovi trubaduri, a osobito Lisseut, koja poput svakog Kayevog lika sa sobom iz pustolovine dobije i svoj dio gubitka ili tragedije. Dva zavađena plemića, Bertran de Talair i Urte de Miraval su mi obojica bili podjednako dragi i genijalni u svojoj tvrdoglavosti, tuzi i već legendarnom rivalstvu. Što se toga tiče, možda sam čak pomalo bila i na strani Urtea, jer je on ipak bio zakoniti muž dotične dame zbog koje se raskol i dogodio. Opet, nisam osuđivala njegovu ženu, mladu i prekrasnu Aelis koja je svoj grijeh preljuba počinila zbog ideala ljubavi prema drugome kojeg nipošto nije htjela pogaziti – ako to ima smisla. Vjerojatno vam je iz svega napisanog očito zašto sam posebno istaknula romantičnost ove knjige, iako ne bih rekla da je ovo knjiga pisana za žene, ali bih rekla kako će se možda najviše svidjeti curama, iako ima dovoljno akcije za svačiji ukus. 

Što se tiče samog Blaisea i njegove priče, zaista mi je bila jednako privlačna i zanimljiva, iako mnogo mračnija od arbonnske (ili možda baš zato). Mislim da je Kay na samom početku odlično dočarao stanje na dvoru nezrelog i vjerojatno pomalo poremećenog gorhautskog kralja i tako od njega stvorio neprijatelja vrijednog čitateljeva interesa. Osim toga, tu je i prilično komplicirana priča s Blaiseovom obitelji i nesretnim odnosima u istoj što je dodalo cijeloj dramatičnosti knjige. Ja sam definitivno ljubitelj takvih autorovih poteza i volim slojevitost koju je Kay dao svom protagonistu, pa mi ni davna, burna romansa sa zloglasnom Luciannom Delonghi nije bila previše.

Lucianna, za koju mi se čini da je oblikovana po liku Lucrezije Borgia (čak su im i vlastita imena veoma slična) je upravo jedan od onih sporednih likova kojima Kay opali svoj prepoznatljiv pečat na tekst. Luciannu sam pamtila i onda kad sam zaboravila neke od važnijih likova Arbonne, a slično je bilo i sa ženom Blaiseova brata, Rosalom.

Za kraj još moram napisati da je atmosfera u knjizi predivna i često obojena melankolijom što se možda neće svidjeti svakome, no mislim da je većina Kayevih fanova ipak naviknula na izvjesnu dozu sentimentalnosti. Znam da ja nemam ništa protiv.