C. J. Sansom: Crna vatra

Brzo i grubo: u drugom romanu o grbavom odvjetniku Matthewu Shardlakeu, Sansom nas vodi u London koji vrvi zavjerama, plaćenicima i luđacima.

Crna vatra mi se svidjela više od Sansomovog prvog Shardlake-romana Raskol, i to uglavnom zbog činjenice da su se u knjizi rješavala dva zločina od kojih je jedan imao i veliku političku težinu. Okružje je ovaj put gradsko: roman se posve odvija u tudorskom Londonu i mogu vam reći: to nije lijepo mjesto. Vječiti smrad, prosjaci, prevaranti, sifilis i boginje, sve to udara prepoznatljivi pečat gradskim ulicama na kojima operira Shardlake i njegov novi pomoćnik Jack Barak. Barak je također Cromwellov čovjek, pučanin koji svom gospodaru služi svojim kršnim stasom i vještinom obijanja brava, a nije zgorega ni to što poznaje svaki prljavi zakutak i svaku bitangu londonskog podzemlja. Moram priznati da je Barak bio pravo osvježenje u Sansomovom svijetu odvjetnika, tajnika, političara i plemića. Mislim da je ovo jedini lik koji je zaista nešto opsovao i bio neodoljivo drzak i bezobrazan prema svakome tko je to (i nije) zaslužio. Naravno, njegov se lik od Cromwellovog zakletog i bahatog sluge lijepo razvija kroz priču što je nekako i bilo za očekivati. Shardlake je pak ostao isti kao i u prvoj knjizi: on je častan i pravedan čovjek, pronicljiv i obrazovan, ali nažalost, nit' smrdi, nit' miriše i nekako nisam njegov obožavatelj. Od starih likova tu je brat Guy koji sada radi kao ljekarnik i zapravo igra ulogu renesansnog CSI-ovca i on je svakako jedan od onih dopadljivih, sporednih likova na koje autor uvijek može računati.

No, da se vratim na dva slučaja oko kojih se Shardlake živ polomio u ovom nastavku. Prvi je super tajni zadatak oko pojave i nestanka crne vatre tj, grčke vatre kojom su Bizantnici uništavali suparničke brodove. Zadatak je, naravno, dao Cromwell koji tri godine nakon Raskola polako pada u kraljevu nemilost zbog nesretnog braka koji mu je namjestio s Anne od Clevesa. No ako za kralja pronađe grčku vatru, možda se nekako i iskupi za tu grešku. Drugi je slučaj Shardlake preuzeo od ujaka djevojke okrivljene za ubojstvo svog dvanaestogodišnjeg bratića Ralpha. Djevojka, Elizabeth, navodno je dječaka bez razloga bacila u stari bunar i sada se odbija izjasniti o svojoj krivici. Meni se, kao ljubitelju malo mračnijih misterija, puno više svidio Elizabethin slučaj koji je podgrijao susret s njenom preuštirkanom obitelji (iz nekog razloga osobito mi je creepy bila scena kada baka Wentworth šalje unuku Sabine da u oči ukapa tinkturu od otrovnog velebilja, jer velebilje širi zjenice, a raširene zjenice su značile ljepše oči). Također, Sansom je podrobno opisao svaki korak istrage, a tragovi su se otkrivali jako sporo ili uopće ne. To me malo smetalo jer usporava čitanje, ali nije ništa što se ne može izdržati. Doduše, možda je to stoga jer mi slučaj s crnom vatrom i nije bio toliko napet, a likovi korumpiranih odvjetnika i političara su nicali na sve strane i svi su bili nalik jedni na druge.  Druga zamjerka je bila blaga predvidljivost u oba slučaja i jedan vrlo naivan potez kojeg Shardlake i Barak naprave na kraju u slučaju Elizabeth Wentworth, ali to ćete ionako sami otkriti.

U svakom slučaju, Sansoma izvlači uvjerljivo pisanje i autentičan okoliš koji gradi bez po' muke, što je danas u svijetu povijesnog romana veliki plus. Sigurno se ne radi o najboljem krimiću kojeg sam ikad pročitala, ali moram priznati da je serijal o Shardlakeu jako svjež, privlačan i dobro napisan. Jedva čekam nastavke.