Vampirska akademija: Krvna zakletva

Brzo i grubo: novi okoliš, novi likovi, ali isti stari problemi s pisanjem Richelle Mead.

Dakle, radi se o jednoj od najslabijih knjiga u serijalu, iako mi se njezin peti nastavak dopao još manje. Svi koji su pročitali prve tri knjige znamo na kakvom je zadatku sada Rose, a vi koji niste: veliki spoiler alert.

Na svojoj potrazi za Dimitrijem u Rusiji, Rose upoznaje nove aspekte morojskog života: tu je Sydney, alkemičarka zadužena za 'nestanak' strigojski leševa koje Rose i ostali nabrijani dhampiri ostavljaju za sobom, Dimitrijeva obitelj koja živi u nekoj vrsti dhampirske komune i Abe Mazur, morojski krimos odjeven poput libanonskog svodnika. Svi ovi likovi imaju samo jedan zadatak: pomoći Rose u njezinoj potrazi za Dimitrijem. Sydney, iako predstavlja novi 'soj čarobnjaka' u knjzi, je ispala jako dosadan i nezanimljiv lik. Dimitrijeva obitelj i komuna su bili donekle zanimljivi, ali je Roseino sentimentalno cmizdrenje upropastilo i taj dio. Za Abea Mazura mi je odmah bilo jasno tko je on zapravo, i skoro kao i sve ostale 'misterije' koje je Mead utkala u priču, i ova je bila predvidljiva i očita.

Najveće razočaranje od svih je bio dugo očekivani susret Rose i Dimtrija. Dimitri, sada jedan od najopasnijih strigoja i svojevrsni alfa svog čopora, zapravo uopće nije toliko opak i mračan koliko je morao biti. Umjesto napetosti, dobijete hrpu gluposti kao npr: strigoj drži na životu djevojku koja ga je došla ubiti (na stranu to što ta djevojka po svemu dosad napisanom nije uopće sposobna da ga ubije, jer je Dimitri uvijek opisivan kao bog borbe, a Rose je ipak samo tinejdžerica koju je on naučio sve trikove koje zna), djevojka odjednom mijenja mišljenje i više ga ne želi ubiti, djevojka opet mijenja mišljenje i ipak ga želi ubiti... Jao. Jao. Jao.

Da stvar bude gora, Lissa je ostala na Akademiji i ima svoju neovisnu priču za koju mi još nije jasno kako se uklapa u cijeli serijal. Problemi su se pojavili s dolaskom kćeri novog ravnatelja, Avery Lazar. Avery je bacila oko na Adriana i smjesta postala Lissina nova najbolja prijateljica. Rose je, naravno, ljubomorna, a od Christiana u ovom nastavku praktički nema skoro ni traga ni glasa. Cijela ideja s paralelnim zapletom nije bila loša, ali razlozi za Lissinu priču i njezin kraj su mi stvarno bili bezveze i samo su doprinijeli dojmu teške, besmislene sapunice gdje je lažna tenzija samoj sebi cilj.

Malo mi se toga, ako išta, svidjelo u ovoj knjizi. Rusija koju opisuje Rose je izgrađena jako površno i velikim riječima koje zapravo ne znače ništa. Imam dojam da je Richelle Mead Rusiju istraživala petnaest minuta čitajući wikipediju, ali tako je uostalom sa svakim okolišem u kojeg baca svoje likove. Definitivno najgora od svega je zbrka s novim otkrićima o duhu do kojih Rose dolazi na svom putovanju. Ispostavlja se, naime, da Viktor Daškov već otprije poznaje korisnika duha (i to kakvog korisnika!) koji mu je mogao pomoći oko njegove teške bolesti zbog koje je počinio zločine u prvoj knjizi. Tako ispada da je Viktor uzalud oteo i mučio Lissu, jer je pomoć mogao dobiti od vlastitog brata. Izgleda da jedino što Richelle Mead dobro radi jest upadanje u vlastite rupe u priči.