Vampirska akademija: Zov duha

Brzo i grubo: najlošija knjiga serijala rješava neke od zavrzlama na vrlo neatraktivan i neuvjerljiv način.

S obzirom da sad pišem osvrt na već petu i pretposljednju knjigu serijala, nemoguće mi je izbjeći neke od spoilera iz prijašnjih knjiga, tako da preporučujem onima koji ih još nisu pročitali da ne čitaju ovaj tekst. Osim ako na neki čitateljsko mazohističan način ne žele sebi pokvariti velika iznenađenja koja nam je pripremila Richelle Mead. A kad smo već kod mazohizma, pričajmo o iskustvu čitanja Vampirske akademije koja, nevjerojatno, ali istinito, kao da iz nastavka u nastavak postaje sve gora. Tako se u petoj knjizi koncentiralo sve ono loše što se razvlačilo kroz cijeli serijal, a to su teška patetika i traljave akcijske scene. Rose odmah na početku polaže ispit za čuvaricu i naravno, rastura. Ne trebam ni spominjati kako je najbolja na godini i kako su za nju osmislili posebno težak zadatak koji ni sami instruktori s Akademije nisu znali riješiti. Dimitri, još uvijek strigoj i još uvijek iz nekog razloga opsjednut s Rose, je nekako preživio kolac u srce i za petama je ljubavi svog života koju želi ubiti. No ljubav njegova života (ako netko nije shvatio, radi se o Rose) sada hoda s Adrianom Ivaškovim koji je u prošlom nastavku financirao njenu skitnju u skupim haljinama po Rusiji, tako da bi bilo posve legitimno i da ga zovemo njenim sponzorom. Usprkos osiguranom sponzoraju, Rose i dalje traži načina kako vratiti Dimitrija u dhampira, a jedini koji o tome zna više informacija je stari neprijatelj Viktor Daškov, zatočen u dobro čuvanom zatvoru Tarasov na Aljasci. I da, Lissa i Christian se još uvijek nisu pomirili. Mislim da možete naslutiti u kakvu misiju će se Rose i Lissa upustiti u ovoj knjizi.

Jednostavno nisam mogla probaviti akcijske scene u ovom romanu, a bilo ih je relativno mnogo. Većina je opisana jako jednostavno (borim se, ubijam strigoja s lijeva, zatim ubijam još dva s desna) i užasno neuvjerljivo. Znam da VA čitaju uglavnom cure i da većina pretpostavlja da ih takve scene ne zanimaju, ali ovo je jednostavno užasno. Tu su negdje i ljubavne i kvazi ljubavne scene s Adrianom i Dimitrijem u kojima otkrivamo koliko jako plamti tijelo glavne junakinje koja nema nikakav problem da voli jednog, a nudi se drugom... ili je obrnuto, ne znam više ni ja sama. Možda je Mead trebala preimenovat ovaj nastavak u Zov požude.

Još više razočarava činjenica da se skoro cijeli Zov Duha odvija na morojskom dvoru i da je usprkos tomu atmosfera prilično mlaka. Prisustvo kraljice Tatiane, za koju još nije sigurno da li je prijateljica ili ne, je blijedo i nezanimljivo, a ista je stvar i s Adrianovim roditeljima i drugim morojima koje znamo otprije. Kolutala sam očima i na opise koliko je Rose savršena, opasna, fatalna, divna i najbolja, a ovo su samo neki od primjera:

''Superiornija si od drugih. Da si radila lagane stvari, ne bi bilo fer'' – str. 29.

''Prekrasna si dok se boriš – rekao je Dimitri. – Kao anđeo osvete koji je došao donijeti pravdu raja'' – str. 207.

''Zapovijed me žestoko udarila... Trebao mi je samo trenutak da je se otresem... A i ja sam ionako bila prilično otporna na kompulziju'' – str. 212.

'' Njegov je pogled bio svemoćan, upijao je svaki moj izraz lica i pohranjivao ga. U magli sam se pokušala sjetiti kako izgledam danas. Još uvijek sam na sebi imala haljinu s tajnog sastanka i znala sam da mi dobro stoji'' – str. 265.

''Ti si im bila od glavne koristi: tinejdžer, dhampir koji kolje strigoje na veliko, puno prije diplome'' – 273.

Sakrijte olovke i pisaće strojeve od Richelle Mead.