Tilly Bagshawe: Skandalozno

 Brzo i grubo: zabavna, ali površna priča o svemu i svačemu i apsolutno ničemu.

Nisam baš sigurna u koji bih žanr smjestila roman Skandalozno Tilly Bagshawe koji titra negdje između chick lita, ljubića i suvremene fikcije s puno sjaja, glamura, zgodnih žena i muških gadova, ali definitivno znam da sam dosad rijetko (ili bolje rečeno, nikako) čitala takve knjige. Očito s razlogom. Iako nemam ništa protiv eskapizma u svijet bogatih, slavnih i vječito nezadovoljnih, to jednostavno nije my cup of tea. Skandalozno možda i nije tipična Santa Barbara (iako me naslovnica neodoljivo podsjeća baš na tu kalifornijsku sapunjaru), ali ima tu lažnu i plastičnu presvlaku ispod koje sve vrvi raznim događajima, sukobima, skandalima i milijunima dolara, a zapravo ne vrvi ničim bogzna kako značajnim.

Na samom početku se upoznajemo sa Sashom Miller, glavnom junakinjom, brucošicom i Engleskinjom koja je genije na području astrofizike, ali i naivna tinejdžerica koju zavede i (intelektualno) pokrade vlastiti profesor, Theodor Dexter. Dexter ima osjećajnu i simpatičnu ženu, Theresu, koja se bori s neplodnošću i muževim švrljanjem sa svakom suknjom koju vidi. Ostatak knjige uglavnom pratimo ovo troje likova, od Cambridgea gdje je sve započelo pa do Hollywooda, Tokya, New Yorka i drugih mondenih svjetskih odredišta. Samu Sashu sam doživjela kao dosta plošan i nezanimljiv lik koji je povremeno, za navodnu genijalku, bio dosta tupast, bitchy i lišen očekivanih emocija. Theresa je iscrtana kao nešto topliji lik, no njena se karakterizacija svela na jedenje kalorične hrane, ispijanja alkohola i vječnog samosažalijevanja. Dexter je ljigav kao što i treba biti, a ljigav je ispao i Sashin 'princ na bijelom konju' koji je većinu knjige naskakao na razne i bilokakve žene tako da mi do njihove ljubavne priče nije bilo nimalo stalo.

Samo pisanje je korektno, ima dosta fora referenci na neke aktualne svjetske događaje (Skandalozno je objavljeno u Engleskoj 2010. godine, tako da je knjiga relativno svježa), a jedinu zamjerku imam na taj scenaristički pristup tekstu zbog kojeg se u knjizi dogodilo toliko toga, a u principu ništa nije potpuno i temeljito obrađeno ili barem koliko bih ja htjela da jest. Imala sam osjećaj da je Bagshawe pošto poto među korice htjela nadrobit sve što stane i ima smisla, a sve s ciljem da iznenadi i zabavi svoju publiku, što je legitimna namjera, ali je u procesu propustila približiti nam svoje likove, iako je sama priča i njezin tijek definitivno čista, površna i mjehuričava zabava. Tako radnja ide i ide i ide, a najjači su dijelovi, po mom mišljenju, upravo oni koji se odvijaju na Cambridgeu, valjda zato jer je Tilly Bagshawe studirala tamo, što se kuži iz dosta uvjerljivih opisa u knjizi.