Carlos Ruiz Zafón: Sjena vjetra

Brzo i grubo: trileričan, a očaravajući svjetski bestseler o prokletom piscu i njegovim knjigama.

Mislim da ne postoji mjesto na internetu na kojem ćete naći lošu kritiku ili nezadovljan osvrt na Sjenu vjetra. To je knjiga koja je poharala tržište i kritičare, i to sa svakim pravom, jer se radi o stvarno odličnom štivu koje se ne propušta i ne pušta iz ruku. Dobri glasi o knjizi su došli do mene i prije obavljene kupnje pa sam jedva dočekala da uronim u taj razvikani čarobni Zafónov svijet koji nije razočarao, već dapače.

O glavnoj radnji samo ukratko: četrdesete su godine i u Španjolskoj je na vlasti Franco; otac i sin koji drže malu knjižaru odlaze jednog jutra u posjet tajanstvenom Groblju zaboravljenih knjiga gdje dječak (Daniel Sempere) izabire jednu od knjiga za sebe. Knjiga je djelo njihova bivšeg sugrađanina Juliana Caraxa, te Daniel uskoro shvaća važnost same knjige kao i naznake mnogo veće misterije koja će ga proganjati narednih godina.

Priča je klasično pisana i izložena, ali kompleksna i puna obrata, vraćanja u prošlost i uzbudljivih pustolovina koje nisu ni najmanje bezazlene po živu glavu. Ima tu i priča o duhovima, lunjanja po zapuštenim staračkim domovima, anđeoskih i demonskih ukazanja, te, naravno, i nešto politike. Karakterizacija  Zafónovih likova je savršena, i k tome je svaki od njih dobio priliku da ispriča svoju priču, a većina tih priča je nezaboravna. Ovo je definitivno jedna od knjiga u kojoj kao da nema sporednih likova, a to me uvijek obori s nogu. I da, ovo je i jedna od onih knjiga koja u sebi sadrži i kratku povijest jedne obitelji što me uvijek kupi na prvu (o čemu sam pisala u pretprošlom postu), a u ovom se slučaju radi o basnoslovno bogatoj i utjecajnoj obitelji Aldaya. To mi je možda i najdraži dio, a ujedno je i onaj koji razrješava cijelu tajnu i koji ima najviše spooky/nadnaravnih elemenata (vizije Penelopine dadilje i krvava prošlost palače Aldaya). Atmosfera je točno onakva kakvu sugeriraju brojne različite naslovnice svjetskih izdanja Sjene vjetra: nadrealna i ne toliko mračna koliko obavijena mekom maglom neodređenosti i pohabane prošlosti barcelonskih ulica. Mislim da je Zafón obavio odličan posao i da je Sjena vjetra jedan nadprosječno napet i zanimljiv roman koji ima sve moje preporuke.

U isti ovaj svemir gotički čarobne Barcelone Zafón je smjestio i Anđelovu igru koja se, osim što se događa u dvadesetim i tridesetim godinama, opet bavi zlosretnim piscima i mračnim knjiškim prokletstvima.