Louise Douglas: Ljubav mog života

 Brzo i grubo: za ljubitelje obiteljskih priča, buntovnih žena i nešto melodramatike.

Nisam baš nešto poludjela za ovom knjigom Louise Douglas, iako je nikako ne bih mogla nazvati lošom. Pripovijedanje je i više nego dobro, priča zanimljiva i jedna od onih koje se odmataju prema kraju, a atmosfera istinski turobna, ali ipak ne toliko da vas smori pri čitanju. Inače sam i ja sama jedna od ljubiteljica obiteljskih priča, posebno onih omašnih koje na šest ili sedam stotina stranica pripovijedaju o nekoliko obiteljskih naraštaja i to preferabilno u vrijeme kakvog rata, revolucije, naglog ekonomskog prosperiteta i još naglije propasti, tako da mi se prilično svidjela ideja da se često vraćamo u prošlost i kopamo po sjećanjima glavne junakinje Olivije. Olivijina se obitelj sastojala od stroge i stisnute majke koja je gorjela pretjeranim vjerskim žarom i ljepuškaste sestre Lynnette koja je sve radila savršeno, tako da je Oliviji preostalo da bude zadužena bad girl što je uspješno i brzo i ostvarila. Iskreno, Olivija sama nije pretjerano simpatičan lik: u školi joj nije išlo naročito dobro, odijevala se pretjerano izazovno, cugala poput mornara i na kraju dotjerala do prilično burnog gradskog skandala koji je uključivao starijeg oženjenog muškarca, no usprkos tome Olivia je jako uvjerljiv i dobro napisan lik, i mada možda nećete uvijek odobravati ono što radi, uvijek ćete razumjeti ili barem naslutiti zašto to radi. Druga obitelj iz Ljubavi mog života, Felicone, je obitelj Olivijinog supruga Luce koji je poginuo u automobilskoj nesreći na samom početku knjige. Njihova je priča podjednako zanimljiva, a svi skandalozni dijelovi uvijek nekako uključuju Oliviju.

Da budem potpuno iskrena, ovu sam knjigu kupila očekujući nešto drugo tj. klasičnu ljubavnu priču jer me zaveo obećavajući blurb s pozadine knjige (o slučajnom i fatalnom susretu s Lucinim bratom blizancem Markom), ali na kraju se ipak nisam razočarala. Mislim da Douglas piše dosta solidno, bez bespotrebne patetike i na kraju krajeva, vrlo autentično, iako drama baš i nije moj žanr. Mislim da je to i ujedno razlog zašto se nisam baš obeznanila romanom, iako ga mogu u isto vrijeme mirna srca preporučiti ljubiteljima takvog štiva. Još da dodam da ovo nije tipična knjiga s kronikom jedne ili druge obitelji, već naprosto priča o ljudima kojima je Olivia bila okružena i koje je silno voljela, kao i knjiga koja se ponajprije 'obračunava' s procesom tugovanja koji je nekada posve nepredvidljiv i prilično (auto)destruktivan.