četvrtak, 16. lipnja 2011.

Jo Nesbø: Crvendać


Brzo i grubo: Norveška, stari nacisti i jedna nabijena puška. I evo jednog od najrazvikanijih krimića napisanih u posljednje vrijeme.

Romane Jo Nesbøa, ne bez razloga, reklamiraju kao vrlo slične onima Stiega Larssona. Iako bi se dalo raspravljati o sličnostima i razlikama, mislim da usporedba prilično drži vodu. Muškarce koji mrze žene nisam ispustila iz ruku dok ih nisam pročitala do kraja, a slično je bilo i sa Crvendaćem. Svakako moram napomenuti kako su Muškarci imali puno izvitoperenije zločine i pojedine prilično mučne scene, kao i stvarno monstruozne zlikovce kakvi se rijetko viđaju. No, vratimo se na Nesbøa: roman se vrti oko policajca Harrya Holea i pristojnoj hrpici zločina za koje sluti da su povezani. Tu je ubojstvo starog nacista i pijanice Hallgrima Dalea, jedna izuzetno ekstravagantna i prokrijumčarena puška te kasnija ubojstva koja neću otkrivati zbog spoilera. Poglavlja su veoma kratka i u prvom dijelu knjige prošlost se izmjenjuje sa sadašnošću, tako da istovremeno pratimo i Harrya i skupinu norveških dobrovoljaca na Istočnom frontu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ova mi se konstrukcija priče jako svidjela, pogotovo zato jer je na početku bilo nemoguće prokljuviti u čemu je kvaka koja povezuje ove dvije priče, iako je bilo očito da ona definitivno postoji. Već negdje prema kraju knjige, zbog jednog sam detalja skužila 'tko i kako', što mi se kod krimića inače nikad ne događa. Ali za to krivim autorovu jednu informaciju previše, a manje svoj briljantni i perceptivni um.

Kako bilo, u Crvendaću mi se svidjelo sve: protagonisti i počinitelj s kojim sam suosjećala gotovo cijelo vrijeme, sporedni likovi koji su veoma upečatljivi, te prikaz norveškog modernog društva i problematika odnosa prema naslijeđu iz Drugog svjetskog rata. Svidjela mi se Nesbøva očita politička nepristranost i činjenica da je dao priliku i gubitničkoj strani da ispriča svoju priču. Svidjela mi se i psihološka pozadina zločina – bila je uvjerljiva i na neki način i dirljiva. Inače, većina hrvatskih čitatelja i čitateljica, ako ne i svi, je nahvalila Nesbøa i njegovu Oslo trilogiju koju je kod nas izdalo znanje, pa evo i ja dodajem (hvala i preporuka nikad previše) da je Nesbø must read, pogotovo ako ste se nakačili na skandinavski krimić kao i ostatak čitalačkog svijeta. Ja već danas počinjem čitati Nemezu, a na polici strpljivo čeka i Đavolja zvijezda. S obzirom da sam riješila 500 strana Crvendaća u dva dana (da, jako brzo čitam, a u međuvremenu obavim i nešto pošteno), osvrte možete očekivati uskoro.

2 komentara:

  1. Apsolutno sjajna knjiga, mada mi je od Oslo trilogije najbolja Đavolja zvijezda...Super ti je recenzija, sviđa mi se tvoj blog!

    OdgovoriIzbriši
  2. Potpisujem gornji komentar, slucajno bas pod ovom recenzijom, ali citam ih stalno u potrazi za dobrom knjigom. Ovdje sam dobila puno prijedloga za citanje i svidja mi se sto recenzije obicno ne otkrivaju previse, a dovoljno govore o samoj knjizi. Samo naprije, pratimo te :)

    OdgovoriIzbriši