Maggie Stiefvater: Šapat

Brzo i grubo: novi likovi su osvježili staru priču o vukovima iz Mercy Fallsa, dok neke stvari, ipak, ostaju nepromijenjene.

Kratko i jasno: Šapat mi se svidio puno više od Drhtaja. To je uglavnom zahvaljujući novom liku, Coleu St. Claireu i činjenici da je i lik Isabel Culpeper u ovom nastavku dobio puno više prostora. Oba lika su prilično stereotipna (Cole je odmetnuto i divlje rock dijete genijalnog oca, a Isabel cinična šminkerica iza čije se fancy odjeće i čizama krije mekano srce), ali i to je bilo dovoljno da razbije monotoniju ostalih likova (Grace, Olivia, Rachel, Sam) koji nit' smrde nit' mirišu. Naravno, Sam i Grace i njihova romansa su još uvijek u prvom planu koji je ujedno bio i najnaporniji za čitanje. Stiefvater je na njima izgubila mnogo praznog i nepotrebnog hoda, a opisi emocija koje struje između njih su na razini srednjoškolskog sastava, kao uostalom i Samovi navodno jako deep&profound stihovi. Maggie, molim te, nemoj više pisati poeziju.

Kad sam već kod praznog hoda, u ovoj knjizi ga je bilo zaista puno, a valjda u svrhu građenja atmosfere – većinu vremena se ništa ne događa: Sam i Grace imaju problema s njenim odjednom brižnim roditeljima, a pojavljuju se i novi vukovi, tj. pojavljuje se divni, drski i rastrojeni Cole. I to je uglavnom to. I da, Grace se počinje mijenjati i tiho boluje do samog kraja kad se i taj problem privremeno razrješava. Čini mi se da Maggie Stiefvater ima ozbiljnih problema sa sastavljanjem zanimljive priče i obrata i da joj fantasy setting služi samo kao podloga za beskrajne izljeve osjećaja i naravno, boli. Emo klinci vjerojatno obožavaju Mercy Falls.  No o tome detaljnije redom:

Grace Brisbane: boluje od vrućice/vukodlačenja kroz cijelu knjigu. Uz fizičku patnju, tu je i svađa s roditeljima, bijeg od kuće, te neshvaćenost i nepripadanje ljudskom društvu. 
Emo faktor: solidna trojka.

Sam Roth: ovaj dečko tužnih žutih očiju i emo frizure većinu vremena se vrti u krug progonjen sjećanjima na roditelje koji su ga pokušali ubiti kad je bio dijete, planovima za budućnost i svakodnevnim problemima kao npr. kako se svidjeti bahatim roditeljima svoje djevojke. Piše pjesme i čita Rilkea, te je često zamišljen i tužan.

Emo faktor: odličan pet.

Cole St. Clair: zgodan, inteligentan i savršen, ali nesposoban da se nosi s tim. Bijeg je pronašao u narkomaniji i svom bendu NARKOTIKA u kojem je u pauzama od drogiranja svirao klavijature i pjevao.

Emo faktor: četvorka koja stremi ka trojki.

Isabel Culpeper: mučena grižnjom savjesti zbog svog brata Jacka i vjerojatno potajno zaljubljena u Sama, pokušava se iskoprcati iz depre flertom s Coleom, ali uskoro će, kladim se, shvatiti kako između njih ipak ima nešto više.

Emo faktor: jadna dvojka.

Bitchy faktor: četvorka, ali nategnuta. Isabel je zapravo svjetionik zdravog razuma u Mercy Fallsu, a to uvijek pozdravljamo kao poželjno.

Uglavnom, usprkos bljutavoj romansi i nepodnošljivoj lakoći postojanja, Šapat je pravi easy read i ima svojih dobrih trenutaka. Priča, iako bezveze razvučena, vodi nekuda, jedino bih voljela da vodi malo brže. Naslovnica je usklađena s prvom knjigom, no mislim da bi bila mnogo bolja da su maknuli siluetu djevojke i zadržali isto srcoliko lišće koje resi naslovnicu Drhtaja. Pogotovo zato jer slično lišće označava poglavlja unutar knjige, ali dobro. Sad nam jedino preostaje čekati na treću knjigu naslovljenu Forever.