četvrtak, 2. lipnja 2011.

Matthew Pearl: Klub Dante


Brzo i grubo: hvaljeni i prehvaljeni povijesni krimić koji se bakće s brutalnim, serijskim ubojicom od mene nije dobio ništa više od OK.

Prvi u lipnju, pa krimić. I to povijesni. Matthew Pearl, autor romana, zna o čemu priča, jer je knjigu napisao na temelju svog znanstvenog rada o Danteu koji mu je donio nagradu Američkog društva dantista. Oko romana se skoro svi slažu da je izvanredan i to ponajviše zato jer su zaduženi istražitelji u knjizi američki pjesnici: Henry Wadsworth Longfellow, Oliver Wendell Holmes (ovaj čak ima i obećavajuće prezime) i James Russell Lowell. Vama, kao i meni, ta imena vjerojatno ne znače ništa, ali pretpostavljam da bi dojam bio veći da netko u Hrvatskoj napiše krimić u kojem bi pravdu izganjali Vladimir Vidrić, A. G. Matoš  i Milan Ogrizović. Uglavnom, da se vratim Klubu Dante – devetnaesto je stoljeće, a radnja je smještena u čarobni sivo-plavi Boston gdje naši pjesnici vrijedno rade na prijevodu Božanstvene komedije na engleski. No, elitističko protestantsko društvo ima problem s Danteom i njegovim prilično katoličkim idejama, kao i s brojnim talijanskim (i opet katoličkim) useljenicima koji su preplavili američku obalu. Iako prilično bezveze, to još uvijek nije zločin; zločini počinju stravičnim ubojstvom uglednog suca kojeg su napola živog pojeli crvi i čija kazna nesumnjivo upućuje na grijeh i kaznu 'propisanu' u Komediji. Policija ne zna otkuda da krene, a već se na horizontu pomaljaju nova ubojstva, uvijek krvavija od prethodnog...

Iz nekog razloga, nisam bila impresionirana Klubom Dante. Svidio mi se setting, ideja je bila ok, ali nakon filmova poput Slagalica strave i Sedam, teško je nadmašiti groteskna serijska ubojstva i izmisliti luđaka dovoljno pametnog i poremećnog da izvede sve te gadarije. Možda sam zato bila razočarana raspletom zločina i počiniteljem za kojeg nisam prokljuvila tko je, ali kad se napokon razotkrio nije me bila ni briga. Likovi pjesnika su stravično nalik jedan drugome i ja se, otprilike godinu dana poslije čitanja romana, ne mogu natjerati da se sjetim tko je od njih bio mlad, a tko star, a kamoli kakvu je osobnost imao. Veliki je plus razdoblje i tema koju je Pearl odabrao i njegova upućenost u problematiku. Više sam uživala u akademskom sukobu dantista s njihovim protivnicima, nego u istrazi, ali to sam opet ja. Roman bih zato definitivno preporučila istoj publici kao i Sansoma: mračni, povijesni krimići, pa tko voli, nek izvoli. 
Naslovnicu je radio Igor Kordej i savršeno prenio ugođaj iz knjige. Knjiga je inače iz NAJbiblioteke Algoritma i Jutarnjeg lista, meko je uvezena i koštala je dvadeset i devet kunića. Ja sam je kupila prilikom Algoritmovog dvadesetog rođendana i platila je simboličnu jednu kunu.

Broj komentara: 7:

  1. "...nisam prokljuvila tko je, ali kad se napokon razotkrio nije me bila ni briga."
    Odlična si. Zvuči fora ali ako nije ništa baš 'memorable' preskočiti ću.

    OdgovoriIzbriši
  2. Na mene je knjiga ostavila totalno drugačiji dojam, zanimljiva, tajanstvena, mračna, i što mi je jako bitno, nije jeftina, zaglupljujuća pa dok ju čitaš da te vrijeđa kao neke koje necu sad navodit....Ne znam, jesu li neke njegove druge knjige prevedene na hrvatski?

    OdgovoriIzbriši
  3. Jest, Poeva sjenka, ali tu nisam čitala.

    OdgovoriIzbriši
  4. upravo sam završio s čitanjem Sanctus-a, od Simone Toyne, i kraj je ko iz nekog trash filma, totalno razočaranje

    OdgovoriIzbriši
  5. Nažalost, ni to nisam čitala, ali vidjela sam na forumu da hvale knjigu. Svi imamo različite ukuse :)

    OdgovoriIzbriši
  6. ma knjiga je u suštini dobra, podsjeća na da vincijev kod, samo što mi je kraj onako, dosza plitak

    OdgovoriIzbriši