Mojih top 20 najboljih knjiga ove godine

Prije no što godina kalendarski istekne red je i da sažmem svoje čitateljske dojmove otkad sam počela voditi ovaj blog. Tako sam odlučila sastaviti svoju top 20 listu na kojoj su mjesto pronašle najbolje knjige koje sam pročitala unazad cca dvanaest mjeseci. No, da budem poštena moram reći i kako su neke knjige pročitane prošle godine, ali su zbog svoje kvalitete zaslužile da budu predstavljene i od srca preporučene vaskolikom internetskom puku kao npr. Vodoriga, Jonathan Strange & g. Norrell i Trinaesta priča. Naravno, poredane su po nekakvoj ljestvici moje osobne preferencije (u kojoj veliku ulogu igra autorov ili autoričin smisao za humor) što ne znači da je npr. Čitač tmine imalo lošija knjiga od Evinog grijeha.

Žanrovski su prilično šarolike (krimići, misterije, fantasy, SF, ljubavni romani), no primjećujem kako ih je priličan broj obilježen teškom engleštinom: Crna vatra, Željezna ruka, Kraljevstvo snova, Orkanski visovi, Trinaesta priča, Staklene knjige kradljivaca snova, Whitney, my love, Zaposjedanje i Jonathan Strange & g. Norrell. Izgleda da je put do moga čitateljskog srca utaban ili preko prljavih ulica povijesnog Londona ili osamljenih, maglovitih vriština. Kao i obično, klik na naslov knjige da pročitate pune recenzije istih.  

20. Crna vatra

19. Princ na bijelom konju

18. Čitač tmine

17. Parfem

16. Željezna ruka

15. Kraljevstvo snova

14. Crvendać

13. Evin grijeh

12. Pjesma za Arbonnu

11. Rune

10. Drenje

9. Parfem vječnosti

8. Orkanski visovi

7. Trinaesta priča

6. Staklene knjige kradljivaca snova

5. Sjena vjetra

4. Vodoriga

3. Whitney, my love

2. Zaposjedanje

1. Jonathan Strange & g. Norrell

Koje su vaše omiljene knjige pročitane u 2011. godini? 

Terry Pratchett: Hogfather

 

Brzo i grubo: Božićni duh prožima svijet Diska kao što Pratchettova pronicljivost i briljantan humor prožima ovaj roman. Postoji li išta bolje od toga?

Ne mogu smisliti ništa prikladnije za predstojeće dane nego osvrt na roman Hogfather jedinog i neponovljivog Terry Pratchetta. Počevši od naslovnice koja na Kirbyjev neizbježno napadan način prikazuje srž romana odmah uočavamo noćni krajolik pod snijegom, isto kao i čarobnjake, ubojice, Zubić vilu, kralja te Smrt, i smjesta nam je jasno da je dobra zabava zagarantirana. Pospemo li sve te sastojke Terryjevim genijalnim humorom, zaista se imamo čemu veseliti ove zime. Čak i kada saznamo da je debeli djedica u crvenom netragom nestao, a Smrt se sablasno mota oko dimnjaka i pokušava reći «ho ho ho»… S pravom kažu: You'd better watch out…

Guvernanta Susan, u svijetu Diska poznata također i kao unuka koštunjavog tipa koji hoda okolo s poljoprivrednom alatkom, uzaludno pokušava voditi normalan život i ne obazirati se na nepredividive ludorije svog djeda, no kada Smrt otiđe predaleko u svom nastojanju da održi poredak u svijetu, sve stvari kreću nizbrdo. (Dobrotvornom nastojanju, dakako, valja napomenuti. Pogotovo jer se Crnom Žeteocu nije preporučljivo zamjeriti). Istodobno, doznajemo da skupina prilično sumnjivih tipova ima na umu nešto jako neugodno, a kada im se pridruži i najopakiji član Ceha Ubojica stvari postaju još neugodnije.  Pojavljuje se nesrazmjer u energiji vjerovanja i Djed Božićnjak netragom nestaje, a roman odgovara na pitanja poput gdje odlaze sve izgubljene olovke, kako to da bez obzira koliko ih imate, čarape uvijek nestaju te zašto čika Smrt živi u crnoj, hladnoj zemlji ispunjenoj motivima lubanja i kostiju.

Terry mnogo svojih romana o Disku zasniva na liku Smrti koji, iako nadasve zastrašujuć, samo je još jedan od mnogih umova koji pokušava shvatiti svijet oko nas, a najviše se fascinira ljudskim bićima za koje kaže da su «toliko maštoviti da su izmislili jednoličnost i dosadu.» Njegova opsesija ljudima posebice je istaknuta u ovom romanu te iako na potpuno nespretan i smiješan način, on je naposlijetku jedini koji ipak uspijeva shvatiti bit Hogswatcha. Zanimljiv je i simpatičan način na koji Terry prikazuje Božić svijeta Diska (tj. Hogswatch, ili Noć Prasičina Bdjenja) te Smrt u ulozi Djeda Božićnjaka koji preko ovog ravnog svijeta leti na saonicama u koje su upregnuti veprovi. Kao i uvijek, vrsni humor izvire iz svake rečenice, situacije i dijaloga, dok mu je satira nešto izraženija nego inače. Za Terryja kao da nikada dovoljno riječi hvale: već neko vrijeme pokušavam da nađem manu njegovim romanima ali uzalud.

Još jedna od posebnih čari njegovih mnogobrojnih romana je ponavljanje pojedinih likova koje ste možda već susreli i zavoljeli iz prethodnih knjiga pa tako u Hogfatheru nailazimo na dobrog starog Smrt, Susan, knjižničara Neviđenog Sveučilišta, Alberta, jezičavog i dosadnog gavrana te njegova najboljeg kompanjona Smrt Štakora.

Za ljubitelje filmova, kao i za opsesivne fanove Diska (such as myself) ovaj roman ekraniziran je 2006., no iako je ta informacija za svaku pohvalu, osobno smatram da bi svijet Diska trebao ostati tamo gdje je stvoren, gdje oživljava i pripada, na papiru. Hogfather utjelovljuje i ismijava sve što vežemo uz Božić, no bez doze potcjenjivanja i bezobrazluka što ga čini idealnim štivom za zimske praznike, a posebice krasnim poklonom za sve ljubitelje Sir Terry Pratchetta.

Za kraj malo prikladnih slika. Merry Hogswatch! 

Smrt i njegov pomoćnik Albert (pojavljuju se u nebrojeno mnogo romana o Disku)

  

Susan Sto Helit

Britanci se odjevaju kao Death Hogfather za Noć Vještica. :)

A tu je i nevjerovatno LEGO izdanje Alberta i Smrti.

Sve slike pripadaju odgovarajućim autorima. All photos belong to their respectful owners, we do not claim them as ours. For any questions or problems feel free to email us on: lemonadebooks@gmail.com

Emily Brontë: Orkanski visovi

Brzo i grubo: uzbudljiv viktorijanski klasik donosi  jednu od prvih gotičkih romansi, antijunaka u osvetničkom pohodu, mračnu atmosferičnost engleskog sjevera i priče o duhovima.

Kao da sam odlučila poslušati vlastiti savjet iz posta Koje knjige darovati za Božić ove godine prihvatila sam se čitanja ovog viktorijanskog klasika koji se zaista pokazao kao natprosječna knjiga, no o tome za koji redak. Ne sjećam se da sam ikad odgledala do kraja ekranizaciju Orkanskih visova, iako sam Bog zna da ih ima cijela mirijada i da su po tko zna koliko puta prikazani na televiziji. Bila je to zapravo prava sreća, jer sam od uvjerenja kako se knjige trebaju čitati prije gledanja filma; inače završite s tuđom imaginacijom u vlastitoj glavi što donekle oduzima poantu i ljepotu samog čitanja. A ovo je definitivno knjiga koju bi svatko morao doživjeti na vlastiti način.

Sama priča je veoma (melo)dramatična, uostalom, što i očekivati od knjige naslovljene Orkanski visovi? I kao što vam je vjerojatno već dobro poznato vrti se oko nesretne ljubavi Catherine Earnshaw i njenog posvojenog brata Heathcliffa. Heathcliff je tamnoputo siroče koje je gospodin Earnshaw (Catherinin otac) pronašao na ulicama Liverpoola i doveo na svoje imanje, Orkanske visove, na sjeveru zemlje. Dječak mu se čak i više sviđao od vlastitog sina Hindleya koji je iz istog razloga i zamrzio posvojenog Heathcliffa, dok je Catherine s njim vrlo brzo pronašla zajednički jezik. Djeca su tako odrastala skupa već odmalena podijeljena između sebe: bijesni i ljubomorni Hindley na jednoj strani, a nestašni i poludivlji Heathcliff i Catherine na drugoj. Naravno, lako je pogoditi u kakvu je nemilost Heathcliff poslije zapao kad je umro gospodin Earnshaw, a Hindley postao gospodarem Visova, no prave nevolje počinju kad u jednoj prilici Catherine upoznaje njihove susjede s obližnjeg imanja: uglađene i lijepe Lintonove. Njihov sin Edgar smjesta će se zaljubiti u ljepoticu s Orkanskih visova koja će morati birati između njega i Heathcliffa koji je u međuvremenu ogrezao od poljskih radova, zapuštenog života i nedostatka formalnog školovanja.

Za početak, ništa vas neće ostaviti ravnodušnim u ovoj knjizi. Likovi su skoro potpuni ekstremi, a odnosi među njima turbulentni i pomalo na granici s patološkim. Za Heathcliffa još kao dijete saznajemo da je introvertiran i strpljiv u čekanju svoje osvete, sposoban za vratiti svaku pakost koju je doživio i to ako treba i dvaputa jače. Njegova polagana preobrazba u nemuštog divljaka i zatim u bogatog gospodina koji se vraća naplatiti emocionalne (i druge) dugove ponešto podsjeća na grofa Monte Christa s tim što je Heahcliff sa svojim povratkom doista postao sposoban za svakava zla. Često je uspoređivan s bajronovskim tipom junaka, no meni se mjestimično doimao poput običnog luđaka čija je osveta odavno izgubila cilj i vezu sa zdravom pameću. Catherine je, s druge strane, počinila razumljivu grešku u svom odabiru no mnogo zanimljivija je bila njena histerija i zdravstveno stanje u koje su je otjerali napadaji bijesa. Iako opisana kao svojedobno neposlušno i tvrdoglavo dijete, pravo je pitanje kakvu bi ličnost razvila da je odrastala pod manje autoritarnim odgojem svoga oca i Hindleya. Svakako trebam još i dodati da Heathcliff i Catherine popunjaju možda polovicu knjige, dok se druga polovica bavi njihovim potomcima i Heathcliffovim pokušajima da uništi Lintone i Earnshawe do kraja.

Pisanje Emily Brontë je naprosto divno. Nema suvišnih opisa ni praznoga hoda, niti velike psihologije, osim jednostavnih komentara naše pripovjedačice, dadilje Ellen Dean zvane Nelly. Naravno, to ujedno i znači kako je cijela priča ispripovjedana donekle pristrano iako bih rekla kako je Nelly bila doista pošteno i normalno čeljade s ispravnim moralnim zasadama i zdravim pogledom na život. Priča ide dosta brzo i laže onaj tko kaže da su viktorijanci bili dosadni kao stare tapete. Moram priznati i da je mjestimično bilo smiješno čitati psovanje i proklinjanje na old school način; sve vrvi bijednim ništarijama, lijenim vješticama, prokletom teladi i slično. Na kraju, znajte da vas ipak čeka sretan završetak koji nakon svih užasa Orkanskih visova ima odgovaraju težinu i čini roman savršenom cjelinom s poukom vrijednom pamćenja.

Knjigu sam čitala u izdanju Večernjakove biblioteke najljepših ljubavnih romana koju sam tada propustila kupiti (no bitno da sam zato kupila Damu s kamelijama), a koju možete kupiti po cijeni od dvadeset kuna u antikvarijatu Zlatarevo zlato u Zagrebu ili je naručiti preko interneta. 

Patrick Süskind: Parfem

Brzo i grubo: cinična, mračna priča o izrađivaču parfema opsjednutom mirisnom esencijom božanskog.

Jean-Baptiste Grenouille se rodio na jednom od najsmrdljivijih mjesta u Parizu, na tržnici ribom, pokraj obližnjeg groblja koje je svojedobno prokuljalo na gradske ulice. Svojim je prvim krikom vlastitu majku poslao na stratište, a zamjensku dojilju na smrt isprepadao potpunim odsustvom tjelesnog mirisa. Grenouille zapravo nikad neće ispustiti vlastiti miris iako se to u osamnaestom stoljeću, vremenu znoja, bolesti, revolucije i rata možda čini kao pravi blagoslov. No baš kako Jean-Baptiste nije imao vlastitoga vonja, tako je  po svoj prilici bio zakinut i za ljudskost, za dušu, za empatiju ili bilo koju drugu emociju svojstvenu čovjeku. Iako nam Süskind odmah daje do znanja da se radi o odvratnom stvorenju, zlobnom i bezdušnom tj. onim što bi danas (kvazi)stručno nazvali sociopatom, ne treba zaboraviti kako je npr. Grenouillova majka planirala po porodu odmah ubiti dijete ili kako ga je dojilja odbila hraniti samo zato što nije mirisao poput njezine djece. Štoviše, prvi stalan dom Grenouille (u prijevodu s francuskog 'žaba' što bi značilo da se lik u malo slobodnijem prijevodu zove Ivan-Krstitelj Žabar) nalazi kod madame Gaillard koja zbog stare ozljede uopće ne ćuti mirise i koja je također u sebi odavno zatomila svaku osjećajnost. Zbog svog nedostatka madame ne tretira Grenouilla ništa drukčije od svojih ostalih štićenika, no drugi ljudi itekako i vjerojatno podsvjesno osjećaju da dječak nije poput njih. Ili ga uopće ne primjećuju ili se gnušaju njegove neobičnosti koje zapravo ni nisu svjesni.

Na svom životnom putu Grenouille će susresti još mnoge likove kojima će zajednička uglavnom biti želja da iskoriste njegov talent za proizvodnju i slaganje parfema. Potplaćen i zanemaren, ipak će slijediti vlastiti san: proizvesti parfem čijom će uporabom mirisati anđeoski i tom olfaktivnom prijevarom sebi priskrbiti poštovanje i ljubav. No za taj plan mu ne treba ni cvijeće ni bilje ni mošus, već mirisna esencija najljepših djevica u gradu.

Kao što vam je dosad vjerojatno jasno, Grenouillov je lik posvema nositelj radnje ovog neobičnog povijesnog trilera i Süskind je zaista genijalno osmislio krpeljasti lik malog, šepavog parfimera koji preživljava vlastiti porod među ribljim iznutricama, bolesti poput bedrenice i kozica, odrastanje u sirotištu i mnoga druga iskorištavanja od strane 'normalnih' ljudi. Što nas dovodi do druge strane romana: licemjerne buržoazije i aristokracije koju je Grenouille definitivno zasjenio svojom (doduše luđačkom, ali ipak smislenom) vizijom i visokom inteligencijom. Nakon razotkrivanja prostih motiva Grenouillovih poslodavaca i skrbnika, nakon nekog vremena počnete navijati za ubojicu jer je njegov cilj, a to je svojevrsno imitiranje Boga, puno zahtjevniji, a bogme i zanimljiviji od njihova. Kraj romana je upravo sjajan i šokantan poput pljuske za dobro jutro, dok me početak potpuno uvukao u svemir olfaktivnih čudesa za koje nisam ni poimala da postoje. Süskind je majstor pripovijedanja koji k tome i divno vlada tematikom o kojoj piše. Zaista ima nešto čarobno i nadnaravno u svijetu parfema (odmah mi na pamet pada i sjajan roman Parfem vječnosti) što je Süskind savršeno zarobio pričom o serijskom ubojici bez morala i društvu čija je moralnost jednako upitna. 

Jedina stvar kojom nisam baš bila oduševljenja je sredina romana koja se posve uspori i koja valjda ima za cilj rasvijetliti nam mračne ponore Grenouillove duše. Usprkos nedvojbenoj uspješnosti autorove namjere, to usporavanje je zapravo i jedina zamjerka, jer mi nije dobro sjela nakon  veoma dinamičnog početka i činjenice da se radnje morala zahuktati opet ispočetka. Sve u svemu, Parfem nije prozvan modernim klasikom bez razloga, dapače, pravi je must read i jedan od najboljih romana koji je izašao u izadnju Knjige dostupne svima. 

Diana Wynne Jones: Howlov putujući dvorac

Brzo i grubo: ponešto bizarna fantastika namijenjena mladima i djeci obogaćena je poukom o tome kako nadmudriti sudbinu.

Sophie Hatter je najstarija od triju klobučarevih kćeri i samim time osuđena na neuspjeh. Njena druga sestra Lettie je krasotica kojoj se u svakom slučaju predviđa sjajna budućnost (udajom), a najmlađoj Marthi puno sreće i bogatstva bez mnogo truda. Pa čak i bez potrebe da ih ostvari dobrom udajom. Tako stvari funkcioniraju u zemlji Ingariji gdje je najveća prijetnja mirnom životu Vještica Pustošnica i začarani, putujući dvorac čarobnjaka Howla koji se iz nepoznatog razloga našao baš u blizini Market Chippinga. Kad spletom okolnosti i zbog Vještičine kletve Sophie napusti sigurnost Market Chippinga, naći će se u unutrašnjosti zloglasnog dvorca i pobliže upoznati njegove stanovnike. Oni nisu mnogobrojni: samo jedan čarobnjački šegrt imena Michael i Calcifer, demon vatre koji čarolijom pokreće dvorac naoko sazdan od ugljena. Naravno, u dvorcu živi i Howl za kojeg se ispostavlja da je gizdavac u kasnim dvadesetim godinama s neobično razvijenom ljubavlju za bojenjem kose, prljavštinom i kućnim paucima. Pred Sophie će se tako naći mnogi zadaci: spasiti sebe od kletve, a sestre od Howla srcolomnog šarma, pomoći demonu vatre da se oslobodi opasnog magijskog saveza s čarobnjakom, te počistiti putujući dvorac od višegodišnjih naslaga prljavštine. A sve to protiv i usprkos lošem usudu. 

Setting priče je pomalo bizaran i na tragu onome (barem meni) iz Čarobnjaka iz Oza. Ne samo zbog čarobnjaka Howla, Vještice koja terorizira zemlju i strašila kojeg susrećemo odmah na početku, već i zbog Sophiene suosjećajne naravi i osobne potrage koja je vodi kroz knjigu. Zbog svega toga Howlov putujući dvorac djeluje veoma djetinjasto (u pozitivnom smislu) pa možda i nije za one ljubitelje fantasya koji od žanra očekuje drukčije tj. ozbiljnije stvari. Pripovijedanje je dosta brzo i površno što knjigu zaista čini bližom djeci nego young adult skupini, iako je Sophie sedamnaestogodišnja djevojka i iako se knjiga posvuda uporno tagira kao young adult – što sve naravno ne znači da ne možete imati i pedeset godina i svejedno uživati u ovoj knjizi. Svakako kao još jedan plus moram dodati i suptilni humor Diane Wynne Jones koji je posebno obilježio odnos mušičavog Howla i ozbiljne Sophie. A treba dodati i kako je Hayao Miyazaki napravio istoimeni crtić po romanu za kojeg ste možda prije čuli nego za knjigu. Trailer možete pogledati ovdje. 

Gordon Dahlquist: Staklene knjige kradljivaca snova

Brzo i grubo: neoviktorijanski roman u kojem se savršeno miješaju žanrovi fantastike, povijesti i pustolovine.

Ok, ovaj će post vjerojatno biti dugačak jer ipak recenziram romančinu od sedamsto i kusur strana, zato se obružajte strpljenjem. Gordon Dahlquist nas je počastio sjajnom pričom i s čak troje junaka koji su mušičavi, nesavršeni, uporni i kad zatreba prilično zastrašujući. U priču nas uvodi s gospođicom Celeste Temple, djevojkom s karipskog otoka koja se zaručila za Rogera Bascombea, ambicioznog službenika u ministarstvu vanjskih poslova. Nakon par tjedana idile, Roger prekida zaruke preko pisamca. E sad, ponosna i povrijeđena (i još uvijek pomalo zaljubljena) gđica. Temple odlučuje pratiti svog bivšeg zaručnika te se iste noći nađe na velebnom imanju trenutačno najbogatijeg čovjeka u zemlji, lorda Roberta Vaandariffa. Svi gosti su pod maskama i Celeste ima priliku svjedočiti zastrašujućem ritualu, alkemijskom Procesu koji mijenja osobnost ljudi.

Za to vrijeme i naš drugi junak smjerno korača u korak svojoj sudbini tj. prema imanju Vaandariffovih. On je plaćeni ubojica, poznat samo kao Kardinal Chang, bivši student kojeg je udarac bičem preko očiju gurnuo u život londonskog polusvijeta i djelomično sljepilo. Kardinal možda nema skrupula, ali je opak igrač kojem će tajno društvo stati na put kad u svoje planove uključe prostitutku Angelique, djevojku do koje mu je stalo.

Posljednji, ali ne i najmanje važan je melankolični doktor Abelard Svenson, u pratnji raskalašenog i idiotskog princa od Macklenburga, Karla-Horsta. Karl-Horst se upravo zaručio za kćer lorda Roberta, no Kabala i s njim ima svoje velike planove koje će vjerni doktor pokušati pomrsiti. Ujedno ovdje moram i reći kako mi je dokor Svenson, usprkos genijalnom i dovitljivom Changu, omiljeni lik. Njegov način suočavanja s vlastitim strahovima, s bolnom prošlošću, te borba s moralnošću i savjesti su ga definitivno učinili najljudskijim od svih protagonista. Dok je gđica. Temple veoma nalik junakinjama ljubavnih romana koja preuzima stvari u svoje ruke, Kardinal Chang je tipični akcijski junak s devet života – doktor Svenson pak nije ništa od toga. Što, naravno, ne znači da su njegove pustolovine manje zanimljivije od preostalih dvoje. 

Dalje, zlikovci su u ovoj knjizi zaista dijabolične kreature spojene na okup nenormalnim ambicijama. Tu je iskvareni doministar Harald Crabbé praćen regimentom draguna beskrupuloznog brigadira Aspichea. Crabbé je ujedno i čovjek koji je Rogera uveo u Kabalu. Zatim bolesno bogat i moćan lord Vaandariff i podmukli Francis Xonck, suvlasnik tvornice oružja. Tajanstveni grof d' Orkancz porijeklom s Balkana upravlja mehanikom Procesa, no nitko nije opasan i okrutan kao prelijepa kontesa Rosamonde de Laquer-Sforza ljubičastih očiju. U njihovoj pratnji naći će se još udvorica i pijuna zavedenih Procesom, no njih je daleko previše za pobrojati.

Sama priča je zapravo krajnje jednostavna: tajno društvo pokušava uz pomoć alkemije pokoriti Europu, no način na koji se ta priča razvija čini ovaj roman pravim page-turnerom. Sam autorov stil je klasičan i nenametljiv što donekle približuje viktorijanskom dobu. No ipak, ima nešto komercijalno-američki u pisanju Gordona Dahlquista, pogotovo u izboru silnih scena nasilja ili slabo prigušene erotike koja teško ide uz uobičajenu predodžbu o viktorijancima. Naime, radnja je smještena u neku neodređenu državu (iako sam ja dugo bila uvjerena da se radi o Engleskoj) što ćete bez sumnje primijetiti i po imenima i prezimenima gore navedenih junaka i negativaca, tako da to izostajanje engleskog puritanizma nimalo ne smeta i u službi je prilično dobrog oslikavanja likova i opake Kabale.

Kakobilo, čitala sam ovu knjigu duže nego inače, brižljivo si dozirajući stranice jer ovakvu knjigu ne čitate često. Žanrovska je i sjajna je i kad dođete do kraja bude vam krivo što je pustolovina završila, pogotovo jer niste saznali sve što ste htjeli. Ipak, ostaje nam da se veselimo filmu koji će se snimati po knjizi, a ja vam preporučam da je pročitate što prije.  

Zdenko Bašić: Sjeverozapadni vjetar

Brzo i grubo: bogate i maštovite ilustracije Zdenka Bašića dopunjavaju crtice i bilješke o vilenjacima i drugim elementarnim bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice i Samoborskog gorja.

Pomalo je teško definirati knjigu koja nije ni slikovnica ni enciklopedija, a bogme ni zbirka pričica, a Sjeverozapadni vjetar je, kao u inat, baš sve to. Hrvatska mitologija i narodna predaja, ovdje lokalizirana na točno određen kraj iz kojeg potječe Zdenko Bašić, je inspirativan materijal koji raspaljuje maštu, ali i uči o poštivanju tradicije, prirode, šume i tišine u kojoj možda vreba kakvo majušno, vilinsko biće koje bi ovisno o vašim dobrim ili lošim namjerama moglo donijeti sreću ili nesreću u narednim danima. S obzirom na to da su moji korijeni na jugu, čijim krajolikom vladaju kamen, makija i more, bilo je zanimljivo usporediti narodnu predaju sa onom hrvatskog sjevera: priče o vilama i vilinskim kolima koja se igraju na Ivanjsku noć, o krijesovima koji tjeraju vještice daleko od sela ili Muri (kod nas Morici) koja crpi snagu preko noći – vjerujem da su zajednički mnogim slavenskim krajevima. No Bašićeva čarobna Medvednica je vrvjela i mrakima, njenim se stazama povlačio Mračanak i Mraz, sumrakom i tri zlosutna Kvatra, a pod vodenim dubinama je vrebao Vodeni čovjek.

Priroda i cvijeće također imaju magijska svojstva. Pod cvijećem i u cvijetnim čaškama obitavaju različita malena bića, te su uz njih i upute kada ih i zašto brati. Saznat ćete i kako se uz pomoć vodenice skidaju uroci i je li mudro ostavljati dječje i trudničko rublje da se suši vani preko noći. Sve u svemu, Bašić je uspješno dozvao i prikazao svijet onakvim kakav je bio možda čak i za vremena naših baka. Njegove su ilustracije kombinacija fotografija, crteža i računalne grafike; u isto vrijeme i mračne i razigrane, ali uvijek nevjerojatno maštovite i detaljne. Zapravo, ilustracije su 'jači' dio ove osebujne slikovnice, jer od teksta nećete dobiti više od fragmenata, crtica i bilješki, što je posve u skladu s autorovom namjerom da zabilježi prepričano, bez dodavanja i razgradnje priča koje bi možda učinile ovo djelo komercijalnijim, ali ga i istovremeno udaljilo od onog autentičnog, tradicionalnog kojeg se Bašić potrudio da sačuva.

Mislim da je ova autorova ideja baš zbog toga sjajna i da je izvedba na toj istoj razini. Svakako bih voljela vidjeti slična izdanja koja bi 'pokrila' neke druge hrvatske krajeve, jer je ova tema, vjerujem, neodoljiva manje-više svima i da svi znamo bar poneku bakinu priču ili mudroliju koja upozorava na opasnosti nesmotrenih odluka. Kakobilo, ovo je jedna od onih knjiga koje je užitak posjedovati i listati i koja je za buduće autore i ilustratore dobar inspirativan materijal. 

Koje knjige darovati za Božić ove godine?

Odgovor na ovo pitanje sigurno je lagan ako već unaprijed poznajete nečije želje ili preferencije, ili ako su vam vaši bližnji već milostivo dali do znanja koje konkretno djelce bi rado listali uz čaj i radijator odvrnut do kraja. No često se dogodi da ni sami ne znamo koji bi knjige voljeli dobiti na poklon, a još manje koje bi kupili za nekog drugog. I otud ova lista koja podilazi širokom ukusu masa i koja, osim što nudi zicere, može poslužiti kao dobar podsjetnik na neke naslove koje bismo rado posjedovali a još nam nije palo na pamet da ih kupimo.

Naravno, popis zrcali moj osobni ukus i uopće ideju da za Božić darujem određeni tip knjiga; a to su one koje pored sjajne priče u sebi imaju bar određenu dozu mraka i tajnovitosti. Jer tko želi blagdane provesti čitajući 'plažnu romansu' ili pustolovinu u tropima? Nitko, osim možda Australaca, ali to nije poanta. No dakle... nudim vam puno fantastike (ali nimalo SFa), krimiće i trilere, horore, mračne misterije i viktorijanske klasike. Za čaj i grijanje ćete se pobrinuti sami.

1. Knjige za djecu: Rune, Petar i zvjezdolovci, trilogija Njegove tamne tvari

Ne trebate tražiti dalje od najsvježijih preporuka s bloga. Rune su idealne za malo starije klince koji se mogu uhvatiti u koštac s nordijskom mitologijom, dok Petra ipak preporučujem čitačima početnicima. Ako se želite isprsiti, onda odaberite tri knjige Philipa Pullmana: Polarno svjetlo, Tanki bodež i Jantarni dalekozor. Iako se Pullman angažirao da s ovom trilogijom napravi ateistički odgovor na Narnijske kronike, knjige su totalni winter read i poput Harry Pottera zanimljive i odraslima.

2. Zdenko Bašić: Sjeverozapadni vjetar

Ovo nije klasična zbirka bajki ili priča, a bome ni klasična slikovnica već nešto poput kolaža autorova djetinjstva bogato opremljen ilustracijama i komadićcima teksta. To je stvar koju u isto vrijeme pokazujete najmanjima i koja bi, vjerujem, razbuktala maštu i najsumnjičavijima među njima, a koja jednako tako fascinira i nas odrasle. Sjeverozapadni vjetar je izdan prije možda par mjeseci i vjerojatno će biti popularan među ljubiteljima novotarija. Detaljan osvrt će uskoro osvanuti i na blogu.

3. Viktorijanski klasici: Jane Eyre, Orkanski visovi

O da, sestre Brontë napadaju zajedno. Tko nije odgledao barem jednu ekranizaciju gornjih naslova, taj je magarac. Viktorijanke bi bile dobar poklon za cure, žene, majke i kraljice, mada vas upozoravam da ćete Orkanske visove vrlo vjerojatno morati tražiti po antikvarijatima jer ja ih po internetskim knjižarama nažalost ne nalazim.

Možda se sad ljubomorni obožavatelji Jane Austen pitaju: a što je s Jane? Pa, Jane Austen je ok... ali dok traju magle Jane Eyre je the shit.  

4. Marija Jurić Zagorka: Vitez slavonske ravni

Em Džej Zagorka vrijedi kao sve anemične engleske spisateljice zajedno i zato ovaj put juriša sa samo jednim naslovom. Radi se o povijesnom pustolovnom (i ljubavnom) romanu koji mi je i jedan od njezinih najdražih. Uostalom, treba biti realan. Vrijeme je recesije i kupiti komplet Gričke vještice ili Gordane je de luxe opcija koja je uvijek tu za one dubljega džepa. A složit ćete se i da teglenje paketa od dvanaest knjiga i nije baš najpraktičnija stvar na svijetu.

5. Thomas de Quincey: Ispovijesti engleskog uživatelja opijuma

Još Engleza i malo istinskog mračenja. Ispovijesti su odličan izbor za prave književne gurmane i ljubitelje 'ovisničke proze'. Old school, naravno. Idealno za gospodu i pustolove.

6. Gilbert Adair: Čin Rogera Murgatroyda

Ljubitelji krimića bi s ovim naslovom lako mogli doći na svoje. Radnja je smještena u tridesete godine prošlog stoljeća, a sam roman u isto vrijeme hommage i parodija slavne Agathe Christie i sličnih whodunit-a u britanskom stilu.

7. Carlos Ruiz Zafón: Marina

Za ovo uopće ne treba objašnjenje. Ljudima nikad dosta Zafónove mistične Barcelone napuštenih vila, tragičnih ljubavnih priča i živopisnih likova. Ja je još nisam pročitala, ali svakako planiram.

8. Amelie Nothomb: Higijena ubojice

Higijena ubojice nije klasičan krimić, već dobra stara bizarna misterija koja se vrti oko para dvoje još bizarnije djece zavjetovane na najčudniju moguću stvar na svijetu.

9. Henry James: Okretaj zavrtnja

Jedna od najpoznatijih priča o duhovima je također ekranizirana i nebrojeno puta puštena na malim ekranima. Dvoje djece (opet) i guvernanta koja polako gubi razum – zvuči puno bolje kao knjiga, zar ne?

10. Jo Nesbø: Spasitelj

''Misteriozno ubojstvo na ulicama predbožićnog Osla, gdje je za vrijeme uličnog koncerta orkestra Vojske spasa ubijen njen dužnosnik, inspektora Harryja Holea i njegov tim vode do hrvatskih prognanika koji žive u Norveškoj.''

Što dodati? Ljubitelji skandinavskih krimića ovo vjerojatno već imaju u svojim rukama, a oni koje nemaju sigurno priželjkuju.

11. Nada Gašić: Voda, paučina

Voda, paučina je domaći roman autorice koju nazivaju našom 'najzagrebačkijom književnicom' i 'hrvatskom Agathom Christie', a radnjom je smješten u 1964. godinu kada je Zagreb poharala velika poplava. I naravno, više je od samo krimića koji se vrti oko zločina, iako ni u tome nema ništa loše. Iako jesenje atmosfere, dobro će se snaći i pod nečijim borom ovog prosinca. 

Statistika & ostalo: tuđe čitamo, u svoje sumnjamo

Eh da, ono je vrijeme u mjesecu kad natičemo naočale i tobože jako ozbiljno analiziramo odgovore mjesečne ankete. Kako su polovice listopada i studenog bile pomalo nezgodno sljubljene u ono što se naziva Mjesec hrvatske knjige, a izgleda slabo koga zanima, tako je i anketa bila prigodna s pitanjem Čitate li domaće naslove?

Skupilo se ravno 90 glasova od kojih 32 besramno (i javno) priznaju kako čitaju samo strane uratke (35%). Pa ljudi moji zašto?! Budite dobri i dajte nekad priliku domaćim autorima, možda se ugodno iznenadite, pogotovo ako se držite žanra.

A sljedeći podatak je možda i odgovor zašto neki u širokom luku izbjegavaju hrvatske knjige, naime, dvadeset i četvoro njih (vi znate tko ste) vele da bi ih možda i čitalo da su zanimljiviji (26%). Moram priznati da i mene nekad uhvati određena odbojnost prema nekim naslovima em zbog dizajna naslovnica koji je u Hrvatskoj najčešće katastrofalan iako se i to polako mijenja, em zbog opterećenosti ukupne književnosti teškim temama koje je postalo jako popularno zapakirati u nekakav postmodernizam što je ponekad indikator nesposobnosti autora da napiše dobru priču s klasičnim početkom, zapletom i raspletom. Što strahovito nervira ako ste u potrazi za 'pravim mesom'.  

Sljedeći na redu su svi oni, a brojite 21 glas, koji čitaju domaće naslove podjednako kao strane (23%). Što reći, nego svaka čast & samo naprijed.

Dvanaest glasova (13%) je otpalo na odgovor Čitao bih ih da su jeftiniji/dostupniji, u čemu ima dosta gorke poante. Sve knjige u Hrvatskoj su preskupe, pa tako i ove domaće koje sve teže mogu konkurirati projektima kao što je Knjiga dostupna svima ako baš govorimo o žanru. Let's face it, rijetki bi kupili domaći fantasy po istoj cijeni po kojoj mogu kupiti Martina, Bakkera, Zelaznya ili Tolkiena. O ljubićima i njihovim nenormalnim cijenama da ne pričamo. Zapravo, ima li uopće domaće produkcije ljubića? Ako znate, slobodno me prosvijetlite, jer me živo zanima. Isto vrijedi i za trilere, krimiće i pustolovne romane.

I šećer za kraj, jedan jedini glas, za kojeg pomalo i sumnjam da je ostavljen u ozbiljnoj namjeri, je tiho dao prednost domaćim naslovima pred stranim. Tko zna, možda je to bio i netko od domaćih autora... misterij će vječno ostati neriješen.   

Dave Barry i Ridley Pearson: Petar i zvjezolovci

Brzo i grubo: tko je bio Petar prije nego što je postao Pan? Odakle dolaze Izgubljeni dječaci i iz čega se stvaraju vile? Gdje je stvarno Nigdjezemska i što tamo radi jato morskih sirena?

Odgovore na ova i još mnoga druga pitanja pronaći ćete u gornjem naslovu Davea Barrya i Ridleya Pearsona Petar i zvjezdolovci. Sad, ja sam velika obožavateljica originalne knjige J. M Barrieja (a ako niste znali, ovaj gospodin je Škot), ali i manje više svega što ima veze s Petrom Panom. Prvi film kojeg sam kao dijete pogledala u kinu je bio Kuka kojeg je za vječnost genijalno utjelovio Dustin Hoffman – sjetite se samo scene u kojoj Kuka neurotično najavljuje svoje samoubojstvo od dramatičnog 'Nemoj me pokušati spriječiti Smee' do uplakanog 'Molim te spriječi me Smee' – i otad sam ga pogledala još najmanje deset puta. Zapravo, mirno bih mogla reći da je Petar Pan, pored Pipi Duge Čarape (a ovo dvoje junaka imaju, ako bolje promislite, štošta zajedničkog) moja omiljena knjiga iz djetinjstva koja je maštarije o letenju svojevremno dovela do moje prve opsesije. Sa svim tim rečenim, kako odoljeti kupnji Petra i zvjezdolovaca na koje sam poodavno bacila oko i napokon dočekala da budu onako bijesno sniženi na Interliberu? Nikako, eto kako.

Pustolovina ovog puta započinje u londonskom pristaništu gdje Petar sa svoja četiri prijatelja siročića čeka ukrcaj na poluraspali brod nazvan Nigdjezemska. Dječake je, kako otkrivamo, sirotište sv. Norberta prodalo u ropstvo u daleku zemlju okrutnog kralja Zarboffa Trećeg, no Petar na brodu smjesta upoznaje djevojčicu Molly Aster, članicu društva zvjezdolovaca koje skuplja zvjezdanu prašinu. Zvjezdana prašina ima nezamislivu moć i sve što je čarobno i demonsko na svijetu takvo je zahvaljujući njoj. A ako si čovjek ili dječak, prstohvat zvjezdane prašine će te učiniti pametnijim, bržim i... letećim. No, naravno, istu stvar žele i bad guys: piratski brod Morski vrag na čelu sa Crnobrkim i njegovim debelim pobočnikom Smeejem, ali i Slank, opaki časnik s trule Nigdjezemske koji sa zvjezdanom prašinom ima možda još najopasnije planove.

Ne samo što me Barry i Pearson nisu razočarali, a budimo iskreni, u pitanju su svetinje iz djetinjstva, već su me jednostavno oduševili svojim pristupom, svojim humorom, svojim objašnjenjima i uopće idejom da skroz iz početka izgrade jedan tuđi svijet i razjasne čaroliju tako da bude smislena i najmanjoj djeci. U ovoj verziji izgleda da Petar ima oko trinaest godina te da je Mollyin vršnjak, a i neki drugi detalji ukazuju na to da je Petar na pragu puberteta, iako ga sve ilustracije (a knjiga sadrži divne ilustracije Grega Calla) prikazuju kao nešto mlađeg dječaka. Lik Crnobrkog, čovjeka koji će postati kapetan Kuka, je autentičan do kosti: radi se o zbilja opakom i inteligentnom moreplovcu koji ne preza od nikakve opačine da dođe do svog cilja, zvjezdane prašine. Što cijelom Pan-Kuka neprijateljstvu daje pravu psihološku dimenziju – Petar je sve ono što bi Kuka volio biti i za što se borio cijelog svog života, ali očito nikad neće niti može doseći.

Naravno, kako je knjiga ujedno i hommage originalnom djelu vjerojatno ćete primjetiti da je djevojčica Molly Aster zapravo Wendyna majka, te kako je najveća količina zvjezdane prašine pronađena upravo u Škotskoj, a u nastavcima ove knjige će se kao lik pojaviti i sam J. M. Barrie i dječak George Darling koji će, da, oženiti Molly i s njom imati troje djece. Nastavci su naslovljeni Peter and the Shadow Thieves, Peter and the Secret of Rundoon i Peter and the Sword of Mercy . Ove godine je izašla i Bridge to Neverland od istih autora, ali čiji su glavni likovi ovaj put tinejdžeri što me tjera da priupitam: zar ne bi bilo sjajno da netko napokon napiše young adult knjigu panovske tematike?

Za kraj bih voljela dodati i još nešto: ako planirate svojim klincima kupiti Zvjezdolovce, molim vas, molim vas, molim vas ne dajte im da ih čitaju prije originalne knjige jer to onda jednostavno i nikako nije to. Do čitanja. 

Terry Pratchett: Soul Music

 

Brzo i grubo: još jedan u nizu dragulja na kruni Pratchettovog opusa o svijetu Diska. Duhovito i zabavno.

Nova glazba je u gradu. Glazba koja stvara ovisnost, struji vam kroz kralježnicu i od koje osjetite iznenadan poriv da sobu obojate u crno i prekrijete posterima. Glazba zbog koje su i čarobnjaci Neviđenog Sveučilišta svoje halje ukrasili zakovicama i natpisima te opustošili obližnju trgovinu gitarama (to se donekle može opravdati i činjenicom da čarobnjaci žive u celibatu te razonodu* moraju potražiti na drugim mjestima). Glazba koja je živa i ne kani izblijedjeti. Glazba sa Kamenjem u Sebi. Da stvar bude gora, Smrt je ponovno nestao s dužnosti i opterećen teškim egzistencijalnim pitanjima, zaputio se u predjele pjeskovitog Klatcha i živahnog Ankh-Morporka tražeći zaborav. Drugim riječima, opijao se do besvjesti, družio s prosjacima, pridružio se Klatchanskoj legiji stranaca te u jednom navratu čak bio izbačen kroz stražnja vrata krčme u muljevitu rijeku Ankh. Zadnji put kada je to napravio ljudi su prestali umirati, došlo je do kazina u Univerzumu i mnogih rupa u tkanju Stvarnosti, no ovaj put izgleda da se radi o obiteljskom poslu.

Naime, uloga crnog žeteoca pala je na šesnaestogodišnju Susan, koja je do tada mirno pohađala Quirmsku školu za mlade dame, i koja otkriva da je kostur s kukuljicom i kosom (naravno, glasovitim poljoprivrednim alatom, ne pravom kosom. Jer je kostur, je li? Lubanja i sve to… No, dobro.) zapravo njezin Djed. A ta će se uloga zapravo pokazati iznimno teškom kada dođe trenutak da Susan odnese život mladog glazbenika Impa.

Kao strastveni Pratchettov fan nikako ne mogu pronaći ni jednu zamjerku njegovim romanima o Disku. Soul Music, kao i 39 ostalih romana (o da, 39, dobro ste pročitali) genijalan je spoj satire, fantasyja i briljantnog humora te je jedna od onih knjiga koje se čitaju za dobar smijeh i relaksaciju. Da idem pojašnjavati svijet Diska i zašto je toliko nenadmašiv trebala bih otvoriti poseban blog, a već me je nekoliko uspješnih autora preteklo u tome izbacivši brojne naslove posvećene upravo njemu; «The Science of Discworld» u tri nastavka, «Where's my cow?», «The Wit and Wisdom of Discworld», «The Folklore of Discworld» i još mnoge druge.

Ovaj roman obiluje dobro poznatim elementima i zamaskiranim ličnostima iz povijesti rock glazbe što ga čini još zanimljivijim, a još zabavnije je čitati o fantasy svijetu poput Diska koji se s tom glazbom po prvi puta u povijesti susreće. Tako nailazimo na novorođene pohlepne menadžere, šeprtljave glazbenike, trolove bubnjare, gaže u krčmama gdje se na vas baca povrće i poneka sjekira… Sve ono što prati zdrav uspon u glazbenoj karijeri.

Marjan tisak je iz nekih, samo njima poznatih razloga, prestao prevoditi Pratchettove romane pa sam svoj primjerak Soul Music-a kupila na izvornom engleskom u Algoritmu za 60 kn što je dosta za džepno izdanje, no na poleđini je otisnuta originalna cijena od 8 funti pa pretpostavljam da sam prošla ipak ok. Ja bih osobno dala i duplo za Pratchetta jer me izjeda činjenica da young adult publika radije kupuje gluposti poput Vampirske Akademije i Palog Anđela, a serijal o Disku, prepun originalnih likova, pametnog humora i mnoštva elemenata iz folklorne i moderne kulture, ostaje nepoznat hrvatskim mlađim čitateljima.

Sve u svemu, ako ovo čitate, a tražite zabavnu i pametnu razbibrigu koja vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim, bilo što iz serijala o svijetu Diska je za vas. Dobra stvar je da se može početi čitati od bilo koje knjige jer je svaka cjelina za sebe, no sitne detalje ćete bolje prepoznati i produbiti užitak čitanja ako se držite kronološkog redosljeda.

Nakon čitanja, također, možete pogledati neki od animiranih uradaka na YouTube-u koji, iako ni približno ne dočaravaju djelo, ipak su vrlo zabavni.. :)

*koja se do tada sastojala uglavnom od udaranja po koljenima uz vesele povike.

Joanne Harris: Rune

Brzo i grubo: dječji fantasy roman utemeljen na živahnoj nordijskoj mitologiji odličan je izbor za ove dane magle, studeni i mraza.

Obožavam gobline, sviđaju mi se više od ijednog fantasy stvorenja jer su nešto poput jamca za prpošnu, humorističnu priču koja bi vjerojatno uključivala pustolovine pod zemljom i obavezan odlazak u štetu. Upravo su me goblini i privukli Runama Joanne Harris, makar se poslije ispostavilo da su isti samo sporedan dodatak priči. Istini za volju, očekivala sam jednu od onih veoma engleskih knjiga koje se događaju u naše vrijeme i onda nas odvode na putovanje u nekakav paralelni, čarobni svijet poput Harrya Pottera no i tu se moja procjena pokazala krivom i drago mi je što jest. Radnja počinje u selu Malbry smještenom na otočju koje ugrubo odgovara britanskom, a glavna junakinja je četrnaestogodišnja djevojčica Maddy Smith. Maddy je praktički izopćenica iz društva, što svojom, što tuđom voljom jer se rodila sa runskim znamenom na ruci koji ju je označio kao seosku vješticu. Samo selo se nalazi u blizini brijega Crvenog Konja nastanjenog nestašnim i vječno gladnim i žednim goblinima te tajanstvene planine Sedam Spavača. Jednom godišnje u posjet selu dolazi i neobičan putnik, Jednooki, odrpani starac koji već duže vremena podučava Maddy runskim čarolijama i kantripima. Kad Jednooki shvati da Maddy već upotrebljava i umne rune, šalje je u potragu za moćnom relikvijom skrivenom negdje ispod brijega Crvenog Konja. A tamo je ne čekaju samo goblini, Dupljaci i ostale male napasti, već i goblinski zloglasni Zapovjednik, čuvar baš te iste relikvije po koju je krenula Maddy.

Da bi bolje razumjeli setting priče valja mi objasniti kako je Harris zapravo stvarnim učinila svijet kakav bi bio da je nordijska mitologija istinitom, te da zaista postoji drvo Yggdrasil, Podzemlje, Dugin most koji vodi k bogovima i slično. No da bi sve dobilo jedan zanimljivi obrat Harris je izabrala vrijeme nakon Ragnaröka, pada bogova – što znači da je neki novi bog trenutno 'na snazi', dok su Odin, Skadi, Freya i Loki značajno manje moćni nego prije. Sa svim ovim rečenim moram priznati kako osobno inače jako površno poznajem nordijsku mitologiju i da je u knjizi bilo puno stvari koje sam čitala po dvaputa da mi sjednu kako treba. Zapravo, usudim se i reći da neke stvari nisu dobro pojašnjene, ako uopće. Puno toga treba razumjeti iz priče, jer Harris u principu objašnjava malo toga i to je jedini razlog zbog kojeg mislim da bi Rune djelovale zbunjujuće na mlađu djecu. Autorici pomaže jedino njezin jednostavan, primjeren način pripovijedanja, no Rune bi bile zbilja sjajan roman da su pisane malo bogatije/detaljnije i da su možda bile namijenjene young adult publici. 

Posebno se moram osvrnuti na lik boga Lokija koji je istinska zvijezda Runa. To vam je jasno i prije nego što ste započeli čitanje, jer u popisu likova na početku su navedeni svi bogovi od kojih nema tko nije u zavadi s njim. Skadi ga opsesivno mrzi, smrtno je uvrijedio Freyu, izdao je Odina i skrivio Baldrovu smrt, a zbog njega je i Tyr izgubio šaku, a Sif svu kosu s glave. A način na koji je uveden u priču je jednostavno neprocjenjiv i od samog početka je osvojio moje čitalačko srce u toj mjeri da sam svo vrijeme strepila više nad ludim Lokijem, nego jadnom Maddy. Mislim, Maddy je divan lik: pametna, suosjećajna i hrabra, ali Loki je šarmantan, lukav, drzak i bezobrazan na neodoljiv dječački način zbog kojeg mu opraštam i izdaju bogova u Ragnaröku.

Što još reći nego da su Rune knjiga koju toplo preporučam i odraslim ljubiteljima fantastike, ali i vrlo dobar poklon za nadolazeće blagdane ako ste tim povodom planirali darovati knjigu. Wiki kaže i da Joanne Harris ovog mjeseca treba u prodaju pustiti i nastavak, Runelights, kojeg nestrpljivo čeka i moja malenkost u dalekim, ilirskim krajevima.  

Régine Deforges: Plavi bicikl

Brzo i grubo: francuska verzija Mitchellinog romana Prohujalo s vihorom nije samo iritirajuće neoriginalna već sadrži i rekordnu galeriju antipatičnih, karnalnih likova.

Jep, toliko je loše. Ali to je francuski roman, što ste očekivali? Šalu na stranu, ali ima nešto tipično francuskog u Deforgesinom slavlju proždrljivosti i inih prizemnih strasti koje ne rese samo njenu glavnu junakinju Leu Delmas, nego i mnoge druge likove prema kojima je teško osjećati ikakvu sklonost. Kao i Margaret Mitchell, svoju priču započinje na dobrostojećem imanju ovog puta francuske obitelji Delmas na pragu Drugog svjetskog rata. Leu Delmas, miljenicu svojih roditelja i lokalnu plavokosu ljepoticu, pak više od predstojećeg krvavog sukoba zanima susjed Laurent koji se upravo zaručio sa svojom sestričnom Camille. Na istom, za nju nesretnom balu, upoznaje i Françoisa Taverniera, mračnog i ciničnog lika o kojemu puno toga ostaje nerazjašnjeno do samog kraja romana. Ostatak priče vam je vjerojatno ugrubo poznat, iako Deforges zaista radi izmjene u priči (npr. Lea se pridružuje Pokretu otpora u okupiranoj Francuskoj, iako je njeno zanimanje za politiku vrlo nevjerodstojno nakalemljeno na sam lik), ali te su izmjene, rekla bih, uglavnom sporedne jer je vrlo očito u kojem smjeru maršira glavna priča.

Sam Lein lik je jedva probavljiv zahvaljujući autorici koja ju je uresila osobinama proždrljivosti, dvoličnosti, bezosjećajnosti za sve druge ljude osim sebe same, nekontroliranoj pohoti pa čak i manjkavom pameću. Zapravo, koga lažem, njen lik je posve i beznadežno neprobavljiv. Mnogi će u njoj možda pronaći sličnosti sa Scarlett O'Harom, ali Scarlett sam osobno doživjela kao puno ljudskiji, simpatičniji lik preko čijih se mana moglo doći do normalne osobe koju ne određuje samo pričanje punim ustima i 'pasivno predavanje' muškim likovima. Laurent je u mnogome sličan Lei, iako nam nikad (hvala Bogu) nije u detalje opisano kako proždire slijed jela za dvije osobe po finim pariškim restoranima. Tajanstveni gospon François je pak okarakteriziran kao visok i ogrubio čovjek, jedan od onih koji preživljavaju svaki rat i svaku nevolju i koji je iz bogzna kojeg razloga zaljubljen u Leu. No François može biti zadovoljan što nije prošao kao Camille, žena u potpunosti određena s jednom jedinom osobinom beskrajne dobrote.

Najgori dio ovog čitalačkog iskustva je što roman prema kraju postaje sve dosadniji i naporniji. Na nekoliko mjesta se detaljno opisuju upute Lei kako da prenosi poštu u slobodnu zonu što ne bi bio problem da dotične upute (a radi se o blokovima teksta) igraju ikakvu ulogu u zapletu, a nisu samo ukras Leinom liku koja je eto u životu napravila bar jednu ispravnu stvar. Još uvijek odbijam povjerovati da je ovaj roman nekakav bestseller i da ga je znanje objavilo u biblioteci evergreen, usporedo s npr. Orianom Fallaci. Štoviše, postoji još šest romana u seriji iako nisam sigurna da se svi bave likom gospođice Delmas – strah me i pomisliti koje je Scile i Haribde dotična prošla u još šest romana, ali iskreno se nadam da bar nije ostala gladna. 

Interliber 2011: kupnja i zanovijetanje

 

Sigurna sam da nisam jedina kad kažem da se Interliberu veselim već mjesec dana unaprijed i u glavi radim mentalne bilješke što kupiti i čije štandove pregledati i po nekoliko puta. Ni ova godina nije bila iznimka i čim sam oslobodila nekoliko sati svog vremena odjurila sam na velesajam u potragu za novim žanrovskim ulovima. Da, da, meni je žanr u takvoj prilici na prvom mjestu jer su SF, fantasy, horori i ine zabavne knjige u Hrvatskoj zapravo bezobrazno skupe, a većinu ćete ionako pročitati samo jednom. Dakle, postaja broj jedan: Zagrebačka naklada i overload klasičnim SF uratcima.

Robert Heinlein - Dvostruka zvijezda: pripiti glumac, put za Mars, politika, potencijalni međuplanetarni skukob, Hugom nagrađen roman. Puna cijena? 80,00 kn. Plaćeno? 10,00 kn.

Poul Anderson – Neprijateljske zvijezde: putovanje prema kraju svemira, četveročlana posada i brodski kvarovi. Puna cijena? 39,00 kn. Plaćeno? 10,00 kn.

E. C. Tubs – Zvjezdana smrt: brodovi nestaju u hipersvemiru, no jedan je pronađen s posadom izmasakriranom kao u najgoroj noćnoj mori. Puna cijena? 39,00 kn. Plaćeno? 10,00 kn. 

Naravno, i jedna zbirka horor priča koja se ne propušta. Edith Nesbit – Iz mrtvih. Na kioscima se mogla svojedobno kupiti za 29,00 kn, a na Interliberu za samo 5,00. Ova zbirka je uvezena nezahvalno poput Solarnih mačaka Viktorije Faust i ostalih Nexusa, ali ja sam pronašla primjerak koji je bio u izvrsnom stanju. Hip hip hura!

Druga postaja: Vuković&Runjić.

Viktor Pelevin – Kaciga užasa: cyber-age verzija mita o Tezeju. Puna cijena? 79,00 kn. Plaćeno? 10,00.

A. S. Byatt – Džin iz slavujeva oka: zbirka orijentalnih priča autorice Zaposjedanja. Puna cijena? 69,00 kn. Plaćeno? 20,00 kn.

I šećer za kraj: Algoritam. Algoritam je snizio neka od svojih tvrdoukoričenih izdanja na cijenu od 49,00 kn što u principu znači da su knjige jeftinije i do tri puta nego inače. Ja sam odabrala Rune Joanne Harris koje inače koštaju 149,00 kuna i Staklene knjige kradljivaca snova autora Gordona Danhlqouista. Vjerovali ili ne, Staklene knjige inače koštaju 249,00 kuna i broje oko 710 stranica. Dakle, sada za njihovu punu cijenu u Alogoritmu možete kupiti pet tvrdo ukoričenih knjiga, među kojima i npr. prvu trilogiju R. Scott Bakkera. 

Iako sam sa svojom kupovinom i više nego zadovoljna moram primijetiti kako Interliber nije jednako dobar kao prošle godine. Čini mi se da neki od izdavača svake godine ponavljaju ista sniženja na knjige kojih se ne mogu nikako riješiti. Neki su pak te iste knjige i poskupili. Primjer? U šatoru znanja možete kupiti ostatke iz biblioteke evergreen koji ove godine koštaju 20,00 kuna, iako su prošle bili 10,00. Znam da to nije neka razlika u cijeni, ali opet znači da ste prošle godine za tih istih dvadeset kuna mogli kupiti dvije njihove knjige, a sada samo jednu. Nadalje, neki od izdavača uopće ni nemaju popuste na knjige već koriste priliku da izlože i svoju ponudu, što je potpuno legitimno, ali nimalo atraktivno. Ja osobno nisam imala ni vremena ni snage da detaljno obiđem cijeli sajam, pa sam ciljano pohodila izdavače za koje znam da imaju meni zanimljive knjige i odlične popuste na stara izdanja. Po neke se stvari mislim vratiti još koji put, naravno, ako ičega još ostane u narednim danima.

Informacija koja će možda koristiti mnogima je da znanje ima dosta starih KDS knjiga koje možete kupiti po njihovoj normalnoj cijeni koja je ionako minimalna, a znam da mnoge zanima Crna vatra, Kate Quinn i slično. Sretno s potragom!  

Susan Elizabeth Phillips: On i nijedan drugi

Brzo i grubo: slatka i svježa ljubavna priča o ružnom pačetu koje pronalazi sreću u zagrljaju još jednog nogometaša Chicago Starsa.

Gracie Snow je atipična junakinja suvremenog ljubavnog romana. Njezin je modni ukus sveden na nezgrapna ženska odijela i druge bapske komade, a frizura na nekontrolirani busen bakrenog minivala. Većinu je života provela vodeći starački dom u američkoj provinciji i tridesetogodišnja je djevica. A njezin je novi posao privesti nestašnu nogometnu zvijezdu Bobby Tom Dentona na snimanje filma u njegovu rodnu Telarosu, Teksas. Bobby Tom je također priča za sebe. Lik koji mi je mjestimično bio ljigsi sa svojim dijamantnim gumbima na kaubojskoj košulji i Stetsonu kojeg ne skida s glave, a  mjestimično i poslovično neodoljiv kao i svi Susanini junaci. O da, on je jedan od onih likova obilato posutih zvjezdanom prašinom koji plijene pozornost gdje god idu i svačiji su omiljeni prijatelji. No ozljeda koljena izbacit će Bobby Toma iz životne rutine, a uz to je nekako došla i Gracie čijem se jadnom stanju smilovao i koja će mu poslužiti kao paravan za zaštitu od nasrtljivih telaroških žena. I dok se zajednica čudom čudi kako je takav neugledan sivi miš zaručen za najzgodnijeg sina Teksasa, Bobby Tom će od Gracie napraviti ako ne prvoklasnu ljepoticu s duplerice onda neočekivano zgodnu ženu čija će privlačna narav osvojiti više simpatija nego njegova dva Super Bowl prstena. A evo i problema: dok Gracie svjesno i pomalo autodestruktivno voli Bobbya, ona je za njega možda malo više od dobrotvornog slučaja...

Ova pigmalionska priča je zgodno upakirana u moderno teksaško okružje i sporednu pričicu o malom gradu koji pokušava prežvjeti ekonomske oluje nad svojom glavom. Glavni likovi su i više nego dopadljivi, ali i malo manje vrckasti od njenih tipičnih junaka. Imam dojam da je u ovom romanu Susan Elizabeth naglasak stavila na razne ljudske slabosti i nesigurnosti pogotovo kad je glavni muški lik u pitanju. Bobby Tom je možda prvi junak u ljubiću koji je propitivao svoj identitet i budućnost jer je valjda i prvi koji usprkos svom alfa faktoru nije kročio sigurnom i zacrtanom stazom nakon svoje ozljede. Naravno, tu je i Gracie koja je odlučila iskoračiti iz svoje ljušture i voljeti nekoga tko po svoj prilici ljubav neće uzvratiti. Dobra je stvar što je priča za mene bila prilično nepredvidljiva i što je kraj bio šašavo spektakularan, no moram priznati da je pomalo klizio i u granično podnošljivu slatkoću. Dobra je stvar i što sam ga čitala brže i s više zanimanja od prvog romana serijala Ili ti ili nitko, iako mi je ovo bio drugi pokušaj da ga dokrajčim. Mislim da me prvi put malo odbio Gracien štreberski šefovski nastup i Bobby Tomov navodni mačizam, ali poslije nije bilo tako. A kad smo kod prvog romana, sličnost u naslovima me jednostavno izluđuje. On i nijedan drugi i Ili ti ili nitko praktički znači jednu te istu stvar i nikad ne znam koji je roman koji, što naravno možemo zahvaliti samo prevoditeljima jer je naslov ovog romana u originalu Heaven, Texas. Heaven je naime staro ime grada Telarose u kojem se radnja odvija, a da budem potpuno informativna dodajem i da je ovo druga knjiga po redu u serijalu.